Magazin 12.12.2018.

MLADI NA SELU Banjalučanin Goran Karalić uspješan poljoprivrednik: Želim da sam svoj na svome

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

ČITANJE: 4 minute

Na petnaestak kilometara od Banjaluke na glavnom putu prema Prijedoru smješteno je lijepo i pitomo naselje Potkozarje. Zaputili smo se u taj pitomi kraj da bi razgovarali sa jednim mladim ali vrijednim i čestitim domaćinom, koji sa tridesetčetiri godine ima suprugu, troje djece, svoj malinjak i svoj ribnjak. I ima nešto što sve rjeđe srećemo a to je osmijeh na licu, čvrstu volju da njegovo imanje napreduje i tačno zna šta želi.

Neki bi rekli da je sve to malo a on kaže da mu je posve dovoljno da bude sretan i sam svoj gazda. Riječ je o Goranu Karaliću mladom čovjeku koji je odlučio da živi i radi da bi podizao porodično imanje da bi ono jednog dana postalo gnijezdo za njegovu djecu.

Rijetki su danas mladi ljudi koji su se okrenuli svojim imanjima nažalost veći broj njiih je ubijeđena da je čekanje pred nekom od ambasada da u pasošu dobije vizu mnogo bolje, a onda da krene negdje da bude najamnik nekom gazdi koji će ga do maksimuma iskoristiti za visoku platu na pogled, a još veće troškove života u toj nekoj tuđoj zemlji. Goran je pomišljao i na to, i kada je otišao na konkretan razgovor za posao u inostranstvu vratio se kući i saopštio supruzu Sanji . Četverogodišnji sin Arsenije ga upitao „A šta ćemo mi bez tebe tata“. Ta jedna kratka rečenica sina……. prelomila je sve u njemu i ostao je da bude svoj na svome, a ne sluga drugome.

Znao je da neće biti lako ni živjeti na raditi na imanju od oko 3 hektara, nije bilo dovoljno mehanizacije, osnovnih poljoprivrednih mašina, novaca ali bilo je vrlo jake volje i želje da se na svome ostane. I danas nekoliko godina poslije ove scene koju nikada neće zaboraviti Goran je domaćin, gazda ima povelik zasad maline, manji ribnjak za uzgoj šarana i jaku želju da unapređuje svoje imanje. Iza leđa mu stoji supruga i troje djece koje smatra najvećim blagom što ona svakako i jesu.

„Nije lako biti poljoprivrednik ali je časno , moja želja i potreba da budem uz porodicu u svojoj rodnoj kući da obrađujem roditeljsku zemlju je ustvati moja najveća snaga.Zasadio sam malinjak i dobro je bilo bila je dobra cijena maline isplatilo se. Ova godina je mnogima bila dobra što se tiče roda maline ali zlo se desilo jer je stao otkup . Cijena maline vrtoglavo je pala ja sam isporučio jednoj firni po cijeni od 2 KM po kilogramu a da zlo bude veće još nisam dobio taj novac. Država mora pronaći način da mešetare i loše otkupljivače na bilo koji način udalji i onemogući da poljoprivrednik bude prevaren.

Što se tiče uzgoja šarana pokazalo se da ta proizvodnja može biti profitabilna, ali jedan banalan razlog kao što je nedostatak proizvođača hrane za šarana muči i mene i druge koji se ovim bave. Počinje da se pojavljuje problem nedostatak radne snage i mislim da će taj problem biti sve izraženiji.Evo došlo je vrijeme da u gradu nema šta da se radi a u selu nemo ko da radi.“, kaže Goran dok obilazimo malinjak i pokazuije da je nekoliko redova maline iskrčio da bi na tom prostoru proširivao ribljak jer kako reče ide na ono što je isplatnije.

U Goranovom malinjaku je proteklog ljeta u vrijeme berbe malina radilo i po sedam radnika, i bili korektno plaćeni, pa svako selo koje ima mlade ljude koji posao obave obavljaju uz pomoć lokalne radne snage počeli su da razmišljaju kako obrati voće, skinutu žita sa ratarskih površina, ako se ovaj nepovoljni trend odlaska mladih ne samo više sa sela već i iz zemlje koja po mišljenju mnogih ima perspektivu da bude značajan proizvođač naročito zdrave hrane koja ima da tako kažemo sigurno tržište.

Nekako kao jedno od rešenja problema odlaska nameće se rešenje da stvaranjem porodice i dolaskom djece poput četverogodišnjeg Arsenija budu razlog ostanka pa čak i opstanka našeg naroda na zemlji koju smo od djedova nasledili da je bolju i sređeniju predamo unucima, to je naša obaveza i nikako to nesmijemo smetnutu sa uma. Evo Goranu je vapaj četverogodišnjeg sina bio dovoljan da se odluči ostati i biti svoj na svome da svoju djecu hrani i podiže tu gdje je nikla njegova porodica, koju po svaku cijenu treba poštovati, jer ona je snaga koja drzi korijenje. Moja djeca Arsenije, Anika i Aleksije neće biti u grupi onih koji će biti odvedeni tamo negdje,već će rasti učiti stasavati uz roditelje u rodnoj zemlji i to mi je najveća obaveza da ih vaspitamo i usadimo ljubav prema svojoj zemlji.

(Vidosav Đurđević – Micro Mreža)

Koja je tvoja reakcija?