Do tableta i na babin recept! Evo zašto mladi sve češće piju lijekove za smirenje
Nekad mi se čini da mi je više pomagala sama pomisao da sam popila tabletu nego tableta, a gledano sa ove vremenske distance, možda sam mogla i bez njih. Tako za BL portal kaže banjalučka studentkinja Milica, prisjećajući se perioda kada je koristila lijekove za smirenje.
Bile su to, kaže ova mlada žena, neke teške godine i teške životne okolnosti, pa su se lijekovi činili kao najbolji izbor za rješenje problema.
“Mislim da su mi pomagali, ali sad isto tako mislim da se moglo i bez njih. Desilo se nekad da prije ispita popijem pola ili jednu tabletu, više da se psihički smirim nego što sam osjećala da mi je zaista potrebna“, priča ona i priznaje da poznaje sve više svojih vršnjaka, pa i mlađih, koji svoje probleme “rješavaju” sedativima.
Slično iskustvo, ali sa sebi bliskom osobom, imala je i mlada Banjalučanka Jovana. Na preporuku ljekara, prepisanu su joj lijekovi za smirenje zbog anksioznosti i stresa.
“Lijek joj je pomogao, ali je vremenom morala povećati dozu. Mislim da se o ovoj temi ne govori dovoljno. Ljudi često ne vjeruju da im stručna pomoć može biti od koristi, a istovremeno postoje i oni koji lijekove uzimaju na svoju ruku, što je poseban problem“, kaže Jovana za BL portal.
Uzimanje na svoju ruku, objašnjava jedan od sagovornika BL portala koji nije želio da se predstavi, često izgleda kao bezazlena “krađa” ili igrarija – neko stariji u porodici, recimo baba ili djed, koriste ove lijekove i za njih imaju recept, pa mlađarija na taj isti recept lako dođe do lijekova.
Apoteke pune, granica više ne postoji
Granice u godinama među onima koji dolaze po ovu vrstu lijekova već odavno nema, kaže za BL portal farmaceutkinja Mladena Radumilo.
“Sve češće dolaze veoma mlade osobe. Mentalno sagorijevanje prisutno je i kod studenata i kod zaposlenih. Potražnja za ovim lijekovima je velika“, kaže Radumilo i napominje da se ova vrsta lijekova izdaje samo na recept.
Dodaje da se najčešće koriste lijekovi poput leksilijuma, bromazepama, leksaurina, dijazepama i bensedina, uglavnom zbog anksioznosti, nesanice ili kao dio terapije drugih zdravstvenih problema.
“Činjenica je da se ovih lijekova zaista izda mnogo, hiljade su u pitanju na godišnjem nivou u našoj apoteci u Banjaluci. Nevjerovatno koliko su ovi lijekovi traženi”, kaže ona.
Radumilo takođe upozorava da dugotrajna upotreba može dovesti do razvoja tolerancije, pa pacijenti vremenom osjećaju slabiji efekat i potrebne su im veće doze. Među čestim nuspojavama su pospanost, usporenost i omamljenost.
Svakodnevne slike “savršenih života” i pitanje – gdje sam tu ja?
Psiholog, TA praktičar i ACT psihoterapeut Jadranka Todorović za BL portal objašnjava da mladi ljudi u današnje vrijeme sebe uglavnom procjenjuju kroz uspjehe i neuspjehe, zbog čega mnogi od njih imaju problem s anksioznošću, depresijom strahovima.
„Najčešći problem zbog kojeg nam se ljudi obraćaju jeste anksioznost. To je strah da će se dogoditi nešto loše, da neće moći ispuniti očekivanja okoline ili odgovoriti zahtjevima života. Mladi to vide ovako – ako ne ostvare cilj, ne vide to kao neuspjeh u određenoj situaciji, već kao dokaz da oni ne vrijede. Tu nastaje problem. Neuspjeh postaje dokaz njihove navodne bezvrijednosti“, kaže Todorovićeva.
Dodatni pritisak stvaraju društvene mreže i idealizovane predstave života.
„Mladi svakodnevno gledaju slike savršenih života i počinju vjerovati da su svi drugi uspješniji, sretniji i zadovoljniji od njih. Stvara se jaz između onoga što misle da bi trebalo da budu i onoga što jesu“, objašnjava ona.
Ujedno napominje da postoje brojne situacije i stanja u kojima su lijekovi neophodni i da tu vrstu terapije nikako ne treba stigmatizovati, ali upozorava da oni ne rješavaju uzrok problema.
“Nekima lijekovi zaista trebaju, jer drugačije ne mogu da budu funkcionalni. Oni smanje nivo unutrašnjeg pritiska koji ljudi osjećaju, ali ne rješavaju problem u korijenu. Da bi se problem riješio, potrebna je psihoterapija, jer je pristup problemu u vlastitoj glavi potrebno promijeniti. Lijekovi utišaju alarm, ali ne popravljaju ono što je izazvalo alarm. To je kao da se u automobilu upali lampica kvara motora, a vi razbijete lampicu umjesto da popravite motor“, slikovito objašnjava Todorovićeva.
Dodaje da se ljudi danas u mnogo većoj mjeru odlučuju da potraže stručnu pomoć, u odnosu na ranije, ali da i dalje psihologu i psihijatru idemo rjeđe nego bilo kojem drugom ljekaru.
“Plavi telefon” sve češće zvoni
Ana Risović, psiholog Plavog telefona, savjetodavne linije za djecu i mlade, kaže djeca i mladi pokazuju sve veću količinu stresa i teškoća da se s njim izbore. Najčešće je to povezano sa problemima koji se tiču škole, partnerskih i prijateljskih odnosa, porodice, nasilja.
“Od djece se očekuje mnogo, a tinejdžeri su u tom periodu jako podložni tome da im je jako bitno mišljenje vršnjaka i da će često raditi i ono što ne žele kako bi bili prihvaćeni. Sa druge strane, društvene mreže i izloženost daleko većem broju informacija nego što je to bilo u ranijem periodu, sve utiče na njihovu ‘preplavljenost’ i osjećaj stresa koji doživljavaju”, smatra Ana Risović.
Ona dodaje da farmakoterapija ima svoje mjesto u liječenju određenih stanja, ali da najbolje rezultate daje kada je praćena psihoterapijom i podrškom okoline.
„Farmakoterapija može pomoći da osoba prebrodi najteži period, ali je važno da za to vrijeme razvija mehanizme pomoću kojih će se nositi sa problemima i nakon završetka terapije“, ističe ona.
Davidović apeluje na građane da predaju nelegalno oružje nakon incidenata u Banjaluci
