Momo Kapor: O današnjim muževima

Za razliku od većine današnjih muževa koji manje-više žive pod neprekidnom istragom svojih samostalnih supruga, pravdajući se za svako zakašnjenje na ručak i izvinjavajući se za svaku popijenu čašu više, pokoljenje naših očeva i djedova bilo je, vjerovatno, posljednje kome žene nisu smjele ništa.

Kada bi se iko usudio da pita jednog predratnog ćaleta kada će da se vrati, gdje je bio, s kim je bio i ko je sve bio tamo?

I najmanja krpa i najsitniji trgovčić i najsiromašniji činovnik bili su bogovi kad se vrate svojoj kući.
Sjedali su smrknuto za astal i čekali da im se prvima sipa čorba.
Sjećate li se kako ste trčali da ocu razvežete pertle?

Kada je spavao poslije ručka tišina se spuštala ne samo na cijelu kuću, nego i na čitav kraj. Muva nije smjela da zazuji.

U to doba, čini se, u kućama nije bilo svađa. Ako su se i svađali, roditelji su se svađali negdje gdje mi to nismo mogli da čujemo. Samo su majčine crvene oči odavale da se nešto desilo.

Danas čak i nedorasle djevojčice puše pred očevima, koji im kupuju cigarete. Mi smo morali da sačekamo da postanemo svoji ljudi, pa da tek onda zapalimo prvu cigaru pred ćaletom, puni straha da nam ne zvekne šamarčinu pred rođenom djecom.

Možete li da zamislite svog pokojnog dedu kako vodi ljubav sa bakom i pita je: “Je li ti bilo lijepo?”
Gospode: Da li je babi bilo lijepo? Baš ga briga je li joj bilo lijepo ili nije! Baba posljie toga nije pisala psihologu u redakciju ženskog lista, da se žali na dedu. Kako su se voljeli i gde, to će ostati zauvijek misterija. Vjerovatno, uvijek u dubokoj tami, ne gledajući se i ne govoreći ništa. Ljubav je bila tajna…

Danas je svako svoj psihijatar. Svi se psihoanaliziraju i broje orgazme. Pa, ipak, čini se da su te žene bile mnogo srećnije nego današnje.

Njihovi muževi su ih poštovali na neki poseban način i plašili ih se više no što smo slutili, a one su se, mučenice, trudile da pred svijetom ostave utisak da se one boje njih! To je bila samo maska, dio vječite igre.

Kuća je bila tvrđava, a mi u njoj smo bili tim koji je čuvao svoje male tajne.
U vrijeme gladi, učili su nas, da kad idemo kod dobrostojećih rođaka u goste, odbijemo hranu, ma koliko je željeli, i kažemo: “Hvala, ne mogu; baš smo i mi to imali danas za ručak!” Đavola smo imali!

Ćale… Kako čudna, mekana riječ u kojoj ima zaštite, strogosti poštenja i poštovanja za strpljivu upornost sa kojom su podnosili svoje sudbine, ne pomišljajući nikada da se žrtvuju za nas.
Zanimljivo, nikada nismo bili dovoljno dobri svojim očevima.

Istina, voljeli su nas, ali to nam nikada nisu pokazivali stideći se, valjda, preterane nježnosti, koja im nije dolikovala. Tek kada su otišli iz naših života, slušali smo od njihovih prijatelja koliko su nas hvalili po kafanama i parkovima vjerovatno dosađujući drugima dok su pokazivali novinske isječke sa našim uspjesima, koje su nosili uredno složene u izlizanim novčanicima.

(besnopile.rs)