Mostovi u Banjaluci: nekad i sad

Jedna poslovica kaže da su ljudi usamljeni jer grade previše zidova, a premalo mostova. Mostovi predstavljaju simbol spajanja ljudi i vremena, a izgradnja mostova smatra se jednom od najznačajnijih ljudskih tvorevina.

Mostovi nisu obični prelazi preko rijeka. Oni su svjedočanstvo nekih prošlih vremena, ljudi i njihovih sudbina kao i događaja koji se ne smiju zaboraviti. U cijelom toku rijeke Vrbas svaki izgrađeni most ima svoju istoriju i priču, jer mostovi ne spajaju samo obale i ljude, oni predstavljaju simbol života, ljubavi i prijateljstva.

Od pradavnih vremena, sudbina mostova prepliće se sa sudbinom ljudi. Mnogi značajni događaji povezani su sa mostovima, njihovom izgradnjom, postojanjem i rušenjem. Događaji vezani za izgradnju mostova, kao i sami mostovi inspirisali su mnoge umjetnike, potaknuli legende ali i zanimljive priče građana.

Ovo je priča o mostovima u Banjaluci čija istorija govori o raznim nedaćama i pričama grada na Vrbasu, dok dizajn neosporno iscrtava prepoznatljivi izgled Banjaluke kakvu poznajemo.

Ovo su mostovi u Banjaluci i njihove priče.

Most Patre – simbol zahvalnosti grčkom gradu

Most Patre, banjalučanima poznatiji kao gradski most  izgrađen je davne 1930. godine. Iako su i most i ulica odavno nazvani po ovom grčkom gradu, dobar dio javnosti nije ni upoznat zbog čega Banja Luka duguje zahvalnost grčkoj Patri. Prijateljstvo Patre i Banjaluke započelo je tokom ratnih godina, tokom kojih je jedina pomoć Republici Srpskoj dolazila upravo iz Grčke.

Tokom rata u Bosni i Hercegovini građani ovog grčkog grada organizovali su prikupljanje pomoći srpskom stanovništvu. Počelo je tako što je opština Patra organizovala posjetu gradu Nišu, u jeku ratnih dešavanja u BiH i Hrvatskoj. Iako i sami u teškoj situaciji, domaćini su Grcima skrenuli pažnju da bi bilo kakva pomoć mnogo bolje došla u Republiku Srpsku, gdje je situacija mnogo teža.

Po povratku u Grčku, inicijatori skupljanja pomoći, otac Jermolas Masaras i profesor bogoslovije Aleksios Panagopulos organizovali su humanitarne akcije i na desetine puta slali humanitarnu pomoć u razne krajeve Republike Srpske.

Donirala se hrana, odjeća, knjige i sve ono što je odsječenom stanovništvu Republike Srpske bilo prijeko potrebno. Istovremeno pruženo je gostoprimstvo djeci bez roditelja i siromašnoj djeci, a određene porodice iz Patre su i usvajale djecu bez roditelja. U znak zahvalnosti, gradski most u Banjaluci dobija naziv po grčkom gradu Patri.

Most je prvobitno postojao kao drvena gradska ćuprija izgrađena 1880-ih godina. Novi betonski most je izgrađen je 1930. godine, po jednom od prvih projekata čuvenog jugoslovenskog konstruktora Branka Žeželja. U užem koritu, u samom Vrbasu, uz lijevu i desnu obalu izbetonirana su dva postolja, uzdužno tokom Vrbasa, na koja se oslanjala armirano betonska konstrukcija.

2015. godine most zvanično dobija naziv most Patre, a danas je jedan od najprometnijih mostova u Banjaluci.

Venecija most

Gotovo da svi u Banjaluci znaju za Venecija most, pogotovo studenti, kojih na stotine svakodnevno pređe preko čuvenog Venecija mosta. Iako rijetki znaju da se Venecija most službeno naziva most KAB-a, još je rjeđe poznato da je most dobio ime po gostionici koja se nekad nalazila na tom mjestu i zvala se „Venecija“.

Gostionica je izgrađena prije drugog svjetskog rata i bila je prepoznatljiva po uređenoj plaži i vezovima za dajake. „Venecija“ je stradala u savezničkom bombardovanju 1945. godine i više nije obnavljana, mada se i danas mogu vidjeti njeni ostaci.

Danas, ovaj most se formalno naziva most KAB-a, po klubu akademičara Banjaluke. Klub akademičara Banja Luka osnovan je 1934.godine i okupljao je omladinu i studente koji su svojim aktivnostima željeli da nešto učine na rješavanju brojnih društvenih problema.

Rebrovački most

Rebrovački most projektovan je davne 1924. godine, ali pošto vojska nije dozvoljavala izgradnju pristupnog puta sa lijeve obale Vrbasa njegova izgradnja se godinama odgađala.

Nakon sedam godina pregovaranja, tek 1931. godine most je izgradio preduzetnik i inžinjer Franjo Mikuš.

Drveni most je teško je oštećen poplavom u proljeće 1956. godine, nakon čega je zamijenjen željeznim mostom. Na istom mjestu je 1973. godine podignut sadašnji Rebrovački most.

Zeleni most

Krajem pedesetih godina prošlog vijeka između naselja Donja Hiseta i Stupnica gradi se most preko Vrbasa sa čeličnom rešetkastom konstrukcijom i osloncima od kamenog zida na obalama i u sredini raspona.

Most je izgrađen kao privremeno rješenje za tadašnje potrebe vojske. Most je imao po jednu saobraćajnu i pješačku traku, a njegova nosivost je bila ograničena na automobile, konjsku zapregu i pješake. Vjerovatno je iz razloga što je bio ofarban zelenom bojom, spontano nazvan ” Zeleni most“, a ovaj naziv se zadržao i dan danas.

Decenijama kasnije, Zeleni most postao je poznat kao najčešći razlog svađa vozača kao jedan od najprometnijih mostova sa samo jednom trakom.

Stari Zeleni most nedavno je srušen, a od 2019. godine  na njegovom mjestu stoji novoizgrađeni , neformalno nazvan  „Banjalučki most“. Novi most sadrži dvije saobraćajne trake, obostrane biciklističke i pješačke trake i vidikovac, te spaja naselje Obilićevo i Kočićev vijenac.

Stari most u Trapistima

Samostan “Marija Zvijezda” kroz istoriju ostavio je neizbrisiv trag na život u Banjaluci. Osim prve hidrocentrale, pivare, osnovne i zanatske škole redovnici ovog samostana izgradili su i jedan od prvih mostova u Banjaluci, davne 1904. godine.

Za izgradnju mosta u Trapistima, zalagao se opat Dominik koji je nakon dugogodišnjih pregovaranja sa Vladom uspio dogovoriti da se izgradnja mosta podijeli na dva tijela, tačnije da pola troškova snose Trapisti, a drugu polovinu Vlada.

Međusobnim ugovorom obvezali su se takođe na isti način i održavati novi most. I tako je 28. marta 1904. godine započela gradnja mosta na Vrbasu. Željezna konstrukcija montirana je u oktobru iste godine, dok je u most već u novembru pušten u promet. Svečani blagoslov mosta obavio je 27. novembra banjalučki biskup Marijan Marković, a most je i dobio ime Most sv. Bernarda.

Time je bio riješen veliki problem prometa robe i ljudi preko rijeke Vrbas. Most je srušen u Drugom svjetskom ratu i nakon toga ponovno sagrađen.

Most u Gornjem Šeheru

Po dolasku Austrougarske, u Banjaluci se grade prvi mostovi sa čeličnom rešetkastom konstrukcijom. U Gornjem Šeheru, uz naselje Ilidža, mjestu gdje je Vrbas najuži, a obale najstrmije, prvobitno je izgrađen rešetkasti čelični most sa po jednom saobraćanom i pješačkom trakom. Prilikom povlačenja njemačke vojske 1945. godine, most je miniranjem srušen.

Neposredno poslije kraja Drugog svjetskog rata na istom mjestu izgrađen je drveni most. Na mjesto drvenog mosta, koji je odnio nabujali Vrbas, 1957. godine ponovo izgrađen novi pješački viseći most kakvog i danas poznajemo.

Od svega što je čovjek do sada izgradio, ništa nije vrijednije od mostova. Mostovi postoje za generacije ljudi, a ne samo za jedan naraštaj, a njihova duša živi sve dok se preko njih može preći.

Da je Banjaluka grad mostova, svjedoči čak šest mostova u gradu na Vrbasu. Za svaki od njih vezana je interesantna priča, urbana legenda ili nevjerovatan graditeljski poduhvat. Osim starih mostova na Vrbasu, koji traju i stoje čvrsto vijekovima, grade se i novi koji ostaju budućim naraštajima i koji će pričati neke nove priče.

(G.P. / Banjaluka.net)