Može li žena da “ima sve”?

U trenutnoj američkoj izbornoj trci, veoma aktuelno je postalo takozvano „žensko pitanje”. Ne samo zato što je jedan od kandidata žena, već i zato što protivnički vodeći kandidat svuda i na svakom mestu izražava otvorenu mizoginiju, a njegov protivnik iz iste stranke je ultra desno orijentisani fanatik koji bi da žene vrati tamo gdje im je mjesto.

Ključna stvar u tom „ženskom pitanju” je šta žene uopšte hoće i može li žena da ima sve ? Misli se, pri tom, naravno, sve isto kao i muškarac?

Zašto jednakost među polovima(koja se iz nekog razloga danas kod nas zove rodna ravnopravnost, valjda usljed bukvalnog prevoda sa engleskog, mada rod više asocira na gramatičku kategoriju, imenica ženskog roda, a osoba je muškog ili ženskog pola), zašto, dakle „rodna ravnopravnost” ni dan danas ne postoji u najrazvijenijoj i ekonomski najbogatijoj svjetskoj sili, Americi? A postojala je još prije 50 godina u jednoj mnogo zaostalijoj zemlji na Balkanu koja danas više ne postoji (zemlja, mislim), a bogme ni ravnopravnost. Ali je postojala, ravnopravnost među polovima i u njoj je (danas nepostojećoj zemlji i ravnopravnosti), uživajući sva prava i jednakost, odrasla generacija moje majke i, djelimično, i moja.

U ostalim naprednim kapitalističkim zemljama, a naročito u mnogo bogatijoj, ali vrlo parohijalnoj Americi,nikad nije postojala rodna ravnopravnost, a ne postoji ni dan danas. Kako je moguće da je jedna mala, u svemu zaostalija zemlja, bila u tom pogledu daleeeeeko ispred Amerike još prije pola vijeka? Kako to da su moja majka, tetke, ujne, nastavnice, doktorke i direktorke gradile karijere i zarađivale i napredovale isto kao i njihovi drugovi iz razreda i kolege sa studija? Kako to da ja nisam znala skoro nikog čija je majka bila domaćica? Kako to da je kod nas bilo rodne ravnopravnosti prije 50 godina,a sada je više nema?

Pa, zato drugovi i drugarice, što je ravnopravnost polova bila silom nametnuta i zakonom propisana. Ko je smio da kaže nekoj drugarici iz Partije da neće biti isto plaćena kao i drugovi? Koje smio da kaže da drugarice partijašice ne mogu da budu na čelu željezare, bolnice, građevinske ustanove? Moja rođena rodno ravnopravna ujna provela je godine kao šef jedne tadašnje velike građevinske firme u Bagdadu, u zidarskim čizmama. Čak i u tim čizmama, bila je još uvijek lijepa i ženstvena, ali nijedan zidar nije smio ni da pisne kad ona podvikne. Jer drugarice su bile proglašene za ravnopravne. Od Partije, zakona i države. I niko to nije smio da dovodi u pitanje.

Da bi drugarice bile ravnopravne, društvo se postaralo da im obezbjedi sve uslove: jeftina i kvalitetna obdaništa(da ne zapostave majčinske potrebe), produžene dječije školske boravke, tople obroke, stručni nadzor djece podržan finansijski od države, plaćena porodiljska odsustva gdje ih je radno mjesto čekalo mjesecima, pa su same drugarice ponekad molile da pobjegnu nazad na posao, ne bi li izbjegle monotoniju uzgajanja porodice. Sve je to bilo lijepo zakonom određeno. I muškarci su ćutali prije svega zato što ih niko ništa nije ni pitao. Jer kad je prestalo da bude propisano, i kad su mogli da kažu šta im je u duši, sve se lijepo vratilo na staro. Zašto? Pa zato drage drugarice, što niko nije lud da se nečeg odrekne da bi vama dao ako baš ne mora. Pa ni pozicije, poštovanje istih prava i jednake plate. Šta će im ta muka i belja zvana uspješna žena. To samo umanjuje njihove (muške) privilegije,ina poslu i u okrilju porodice.

Ali postoji tu još jedna čudna stvar. Čak i kad su žene mogle da budu šta su htjele i smjele, morale su da odluče šta stvarno žele. Zato što je teško postići baš sve. I zato što pored propisanih zakona postoje ioni drugi koji kažu: ne možeš da imaš sve.

Evo uzmimo za primjer slučaj iz moje najbliže okoline. Moja majka. Napredna omladinka puna snova i nade, jedna od prvih poslijeratnih generacija studenata astronomije. Sve je išlo glatko.Imala je divne kolege i čuvene profesore, gledala u zvijezde sa opservarotrije, studirala mjesečeve mjene, sve dok jednog dana nije stala pred dilemom: da li hoće mog brata i mene ili mjesečeve mjene? Jer i jedno i drugo zahteva noćni rad.

I tako je moja majka, na veliku žalost svojih uvaženih profesora, umjesto u zvijezde počela da gleda u pelene. I umjesto u opservatoriji, završila u nastavničkoj zbornici osnovne skole. U istoj ulici u kojoj smo živjeli. Radila je. Ali ne ono o čemu je, kao naivna studentkinja astronomije, sanjala. Ali takav je poredak stvari. Nepisani zakoni. Pa neće valjda moj otac da ostavi svoj važan posao zarad gledanja u zvijezde? Pa zna se šta je red i ko tu treba da se trgne i prene i shvati realnost i uskladi svoje prohtjeve i želje.

Nije moja majka ništa tu posebna. To se i danas vrlo često dešava. Naravno, ima i obrnutih slučajeva, mada više kao izuzeci koji odstupaju od pravila. Ima žena koje imaju imuža i djecu i uspješne poslove. Ali samo ako mogu da out-sorsiraju porodične obaveze. To jest, da delegiraju dužnosti mame na babe, dadilje, kućne pomoćnice, bebi-siterke, šofere, skupe privatne škole i, samo ponekad, vrlo rijetko, i gotovo zanemarljivo, na svoje muževe.

Zato nije slučajno što je Šeril Sandberg, veliki borac za ženske ambicije, jedna od najuspješnijih, najbolje plaćenih i najuticajnijih žena u biznisu danas, u svojoj knjizi Lean in (za sada bez pravog prevoda kod nas) naglasila: „Najvažnija odluka u karijeri svake žene je: za koga će da se uda” . Ili da li će uopšte i da se udaje, dodala bih ja. Jer ne može i jare (porodični ručak)i pare (vrhunska karijera). Nešto još uvijek mora da se žrtvuje.

Zašto je to tako? Zato što zakonom nije propisano drugačije. A zašto nije? Pa,upitajte se kog „roda“je zakon? A kog roda „rodna ravnopravnost“? I ko piše zakone, a ko od te ravnopravnosti ima da profitira? Ne predaju se vijekovima čuvane privilegije tek tako, bez otpora. I ne stiču se prava tako što vam neko nešto dobrovoljno da. Za svako pravo mora da se izbori. Zato valjda i postoji ona stara legenda o vijekovnoj borbi između polova, pardon rodova.

(B92)

Koja je tvoja reakcija?

0% Srećno

0% Ravnodušno

0% Zabavno

0% Smiješno

0% Bijesno

0% Tužno