Magazin 16.09.2015.

Najveća princeza mojih filmova bila je Milena Dravić

ČITANJE: 5 minuta
purisa-djordjevic-(2)Najstariji srpski reditelj, koji snima u 92. godini film o Branku Ćopiću, priča o Ničeu, susretu sa Titom i razgovoru o Rezoluciji Informbiroa, istini i ljubavi…

Mladomir Puriša Đorđević, najstariji reditelj srpskog filma još se ne predaje. Režira i u 92. godini, a trenutno snima film o Branku Ćopiću. Lako se kreće i brzo misli.

Počeo je da režira 1947. a usljedili su filmovi: „Devojka”, „San”, „Jutro”, „Podne”, „Biciklisti”, „Kros kontri”, „Pavle Pavlović”, „Tango je tužna misao koja se pleše”, kao i niz filmova po pričama Čehova za televiziju. Dobijao je nagrade u Puli, Veneciji, Moskvi…

Član je i Udruženja književnika Srbije. Objavio je deset knjiga i više od 100 priča. Igrao je fudbal za prvi tim Borca iz Čačka. Bio je 1946. novinar Kulturne rubrike „Politike”, a potom je ušao u film. Živi sa ćerkom Lidijom (43), dramaturgom, i zetom Rašom Andrićem, rediteljem.

Šta znate o samoubistvu Branka Ćopića?

I to će biti tema mog novog filma. U tome mi je pomogla Bojana Andrić koja u RTS-u vodi emisiju „Trezor”. Uputila me je na čoveka koji je tog 26. marta 1984. šetao sa Ćopićem od hotela „Moskva”, gde su popili po sok, pre njegovog tragičnog skoka s mosta.

Kako tumačite ovaj postupak Ćopića?

Dopala mi se ideja da tako završi život. Meni se danas, u 92. godini, dešava da ponekad zažalim što tako dugo živim. Poznanik mojih godina za to stanje duha kaže: „Legnem u ponedeljak, a ono subota.”

Šta vi tražite od sebe u tom smislu?

Još tražim moju poslednju rečenicu i polako živim ovaj život. Želim da sve vas, koji ste prošli kroz moj život, ostavim sa lepom utehom da – neću znati da sam umro…

Filmom o Ćopiću govorite i o sebi?

Uglavnom da. Dobro smo se poznavali. Imao sam više ideja o zajedničkom radu. Čitajući njegove priče već sam video film. Ali, on me je kočio u toj nameri uz objašnjenje da za pretakanje njegovih priča u film još ima vremena. Ipak, snimao sam ih za televiziju.

Čije misli sledite?

Moji ideali su bili Dostojevski, Čehov, Prust, Fokner, Tolstoj i, posebno, filozof Niče. On mi je „dao” više ideja za moj filmski rad, a i za život. I sad ga citiram: „Nije važno kako živiš, već kako razumeš bit života”, „Nije važno što ne priznajemo svoje emocije i što lažemo druge, već što lažemo sebe”, „Ako nisi iskren nećeš imati iskrene prijatelje, a kad nemaš iskrene prijatelje nemaš nikoga.”

Da li uvek govorite istinu?

Moram da priznam da sam uvek govorio istinu na ironičan način koji je, u suštini, samo meni štetio. Vrlo često je tu moju istinu bilo teško protumačiti. Tako da sam u nizu susreta imao dosta pitanja, objašnjenja i sumnji. A ja sam, u principu, uvek istinoljubiv. Istina je moja jedina vera, ali ironija mi je odbrambeni deo ličnosti.

Šta vam je važnije: svest ili podsvest?

Proceni života naučilo me je iskustvo. Jer, ono što mi nudi podsvest jeste instinkt koji je, po nizu iskustva, prevazišao snagu svesti. Baveći se umetničkim radom nikad se nisam oslanjao na ono što vidim, već na ono što osećam. Ni moji filmovi nisu imali svesnu radnju. Oni su imali formu koja pokazuje sadržaj. Ubistva nisu prikazana brutalno, nego kao magla koja obuhvata nedelo. Milena Dravić u „Jutru” trči kroz maglu iz koje odjekne pucanj.

Da li uvek imate isti stav?

Životne situacije su me naučile skepsi. Kad vidim da mi se nešto dopada ne verujem u to što vidim, već u ono što osećam. I tako u nizu životnih situacija. Ali, to moje životno pravilo ne primenjujem na ljudima već prema onome što radim. Tako sam, na primer, mislio da mi je film „Leto je krivo za sve” loš, a on je, u stvari, bio dobar. Kad nemam sumnju u ono što radim taj posao nije dobar.

Koje glumce ste posebno voleli…

Meni se desilo nešto zanimljivo. Mnogi kasnije poznati glumci kod mene su debitovali. Prvu ulogu u filmu Mija Aleksić je imao kod mene. Desilo se i da je jedna devojčica sa 10 godina upala u film „San”. Bila je to Neda Arnerić. Bio sam vrlo srećan što sam u filmu „Pavle Pavlović” Bekimu Fehmijuu dao veliku ulogu. Ali, najveća princeza mojih filmova bila je Milena Dravić. Svi filmovi u kojima mi je ona bila glumica – nisu moji. To su njeni filmovi.

…a ko vam je bila najveća ljubav?

Milena Dravić. Ta ljubav je 1960. prerasla u brak. U to vreme je bila velika zvezda. Išli smo iz filma u film. Ali kad sam primetio da joj smetam i da po mnogo čemu nisam čovek za nju – prijateljski smo se razveli.

Šta vam danas kaže ljubav?

Uvek su to posebna stanja. Moji filmovi su puni ljubavi. Često o tome pričam sam sebi. Ali, pazim da mi se to ne desi na ulici. Ljubav je lepa, ali najčešće nije realna. Izrazi ljubavi, uglavnom, u stvarnom životu, po svojoj snazi, nadmašuju emotivno stanje osobe koja je povod ljubavi. Ali, i biti zaljubljen, bez odgovarajućeg odgovora, vrhunski je događaj. To, verujem, svi znamo.

Kako biste sebe predstavili?

Ne volim mnogo da pričam o sebi. Moj životni stav najbolje je objasnio pozorišni reditelj Dejan Mijač. Rekao je: „Uvek sam bio zadivljen Purišinom nevinom radošću s kojom gleda svet oko sebe. Njegova priroda je dragocena. On je ustreptao kao dečak koji piše svoje prvo ljubavno pismo. Njegove filmove ne razdvajam od njega. Oni imaju šarm, ali i političku istinu, posebno film ’Jutro’. Tu me je potpuno fascinirao. Bila je to čista poezija.”

Da li je film „Podne” objasnio Rezoluciju Informbiroa?

Po meni jeste jer sam u pripremi za taj film, sticajem okolnosti, imao susret s Titom. Rekao sam mu, onako, uzgred, da bi bilo dobro da napravim film o Rezoluciji Informbiroa, a on mi je, ozbiljnijim tonom, rekao: „Nemojte tu ništa da prčkate”. Nisam ga poslušao. O njoj je, ipak, bilo priče u filmu „Podne”.
(Slavko Trošelj, Politika )