Narodna vjerovanja o crnoj magiji: Ko su zapravo te baba vračare

U svojoj zbirci najčešće raspolažu bijelim lukom, bosiljkom, drškom od metle, nožem sa crnim koricama, solju, perom od crnog pijetla, krilcima slijepog miša, mačijom ili zečijom šapom.

U crnu magiju se ubrajaju sve vrste vračanja, bajanja, čaranja, opčinjavanja, bilo da se njima branilo od bolesti, mamila voljena osoba ili željelo neko zlo da se nanese drugoj osobi.

Vračanje i bajanje vodi porijeklo još iz pradavnih vremena, kada je čovjek bio na niskom stepenu razvoja, a religija mnogobožačka. Međutim i danas je zastupljeno da mnogi primitivni ljudi vjeruju u vradžbine i bajanja i u tome traže lijek i spas.

Crna magija se izvodi na taj način što se pomoću nekih predmeta pokušava nekome načiniti neko dobro ili zlo ili nabaciti na nekoga neke čini- opčiniti ga, omađijati. Sastavni dio izvođenja tih čini je bajanje, koje se sastoji iz izgovaranja tajanstvenih riječi, basma.

Vračanjem se najčešće bave starije žene, koje narod još naziva vračare, čarobnice, bajalice, vještice. Sve one kažu da su ovaj zanat naučile od nekih svojih pokojnih baba ili strina, a ima i onih koje tvrde da im se neko u snu javio i otkrio tajnu vračanja.

Prema narodnom vjerovanju, one su povezane sa zlim dusima, najčešće đavolima i od njih sznaju tajnu vračanja. Neuk narod ih se najčešće plaši, gleda ih kao neku vrstu vještice i vjeruje njenim riječima i basmama. Nauka je, ipak utvrdila, da je autosugestija ponekad bolja od svakog lijeka, pa u tome treba i tražiti tajnu uspjeha nekih vračara.

Vračare će ljubomorno čuvati svoju tajnu vračanja, jer prema narodnom vjerovanju, ako je odaju više od trima osobama, njihovo vračanje gubi čarobnu moć, a neće vrijediti ni onima kome su odale tajnu.

Prilikom vračanja ili bajanja ove žene se služe različitim stvarima u zavisnosti od potrebe. U svojoj zbirci najčešće raspolažu bijelim lukom, bosiljkom, drškom od metle, nožem sa crnim koricama, solju, perom od crnog pijetla, krilcima slijepog miša, mačijom ili zečijom šapom, češljem, kamenom bjelutkom, zečijim repom, prstenom skinutim sa ruke mrtvaca, konopcem o koji se neko objesio, zmijskom košuljicom, lisičijom dlakom i drugim neobičnim stvarima.

Posebno je i vrijeme kada se izvode magije. Prema narodnom vjerovanju, to je najbolje u predvečerje, prije zalaska Sunca i pred mladi Mjesec, jer se vjeruje da kako odlazi dan i kako se smjenjuje Mjesec, tako će se i bolest smjenjivati. Nedjeljom se vračanje izbjegava, a najbolji dan za to je utorak. Takođe, neke vračare vole da vračaju i u ponoć, jer su nečiste sile tada u pokretu i lako se stupa u odnos sa njima.

Bitno je i mjesto gde se vračanje sprovodi. Najčešće je to na ognjištu, bunjištu, na drvljaniku, gumnu, pred kokošinjcem ili na kućnom pragu.

Kada liječi, vračara uzme neki predmet iz svoje zbirke, stavi ga na bolesnika ili maše njime iznad bolesnika i pritom izgovara basmu koja ”liječi” tu bolest.

Kod nas najčešći oblici vračanja su skidanje i bacanje čini, gašenje ugljeva, nošenje amajlije, vradžbine sa urokljivim očima. Posebnu vrstu vračanja čine ljubavne vradžbine i čini.

(Opanak.rs)