Nataša Perić: Koverta često priča umjesto ljudi

Nataša Perić u posljednje dvije godine stalni je član ansambla Narodnog pozorišta Republike Srpske (NP RS), a da ova kuća upravo zahvaljujući njoj ima podjednako dobru glumačku postavu kako u starijoj i srednjoj, tako i u mlađoj generaciji, dokazala je još jednom ulogom.

U komadu “Naši dani”, rađenom po tekstu Željka Stjepanovića i u režiji Juga Radivojevića, čija je praizvedba bila u vikednu iza nas, Perićeva je iznijela jednu od vodećih uloga i sa kolegom Danilom Kerkezom na uvjerljiv način prikazala dilemu koja tišti mlade ljude danas i ovdje, a to je da li da ostanu ili da odu iz zemlje.

Prva repriza “Naših dana” najavljena je na Velikoj sceni NP RS sutra sa početkom u 20 časova, a o ulozi u ovoj, kao i o ulogama u drugim predstavama, te o pozorišnoj sceni kod nas, Nataša Perić pričala je za “Nezavisne”.

Uloga u predstavi “Naši dani” za Vas je vjerovatno jedna od najodgovornijih, jer sa Vama igra i Vaš sin Nikola. Koliko ste, nakon praizvedbe, zadovoljni igrom talentovanog dječaka?

PERIĆ: Kolja nikad nije pokazivao sklonost, naročito ne oduševljenje, ka glumi. Na pitanje da li bi igrao sa mnom u predstavi, odgovorio je pitanjem: “Da li to znači da me ne ostavljaš, već da idem stalno s tobom na probe?”  Igrati sa djetetom nosi veliku dozu odgovornosti. Kao i sve ostalo, i to ima svoje dobre i loše strane. Srećom, to što mislim o njemu, kako je, za vrijeme predstave, ide u korist liku kojeg tumačim. Iznenadio me svojom dozom ozbiljnosti i disciplinom. Pokazao je da može. Naučio je mnogo stvari, srećna sam zbog njega. Ne pruža se svakom takva prilika. Biće nam ovo jedna lijepa uspomena.

Dragana Matić koju igrate diplomirani je profesor srpskog jezika i književnosti sa prosjekom ocjena 9,75 koja ne može da dobije čak ni posao kafe kuvarice. Spremajući se za ovu ulogu koliko ste imali inspiracije u okruženju?

PERIĆ: Velika inspiracija je u našem okruženju. Dragana Matić ima mnogo oko nas. Samo ih niko ne čuje. Ne žele da ih čuju jer nemaju nikakvu kovertu kod sebe. Koverta često priča umjesto ljudi.

Predstava ima sjajan epilog koji daje dozu optimizma “Našim danima”. Igrajući sa kolegom Danilom Kerkezom kisnete i valjate se u blatu, ali i šaljete jasnu poruku da mladi u ovoj zemlji, ako ni zbog čega drugog, zbog ljubavi treba da ostanu u ovoj zemlji. Na koji način ste došli do ovog rješenja koje nije postojalo u samom tekstu?

PERIĆ: Jugova ideja je bila da predoči ljudima izbor. Da unese neku dozu optimizma na samom kraju. Za nekoga je možda i odlazak odavde optimističn, a ostanak pesimističan, ne znam. Ali gdje god mi bili, ako imamo neki svoj mikrosvijet ljubavi, koji ti niko ne može dati ispod stola u koverti, bićemo dobro. Želim da vjerujem u to.

Skoro je na sceni “Petar Kočić” postavljen i komad “Usamljeni zapad” koji možda ima i najmlađu postavu u istoriji NP RS. Kakva su iskustva u dosadašnjim izvođenjima i radu na ovoj predstavi, te koliko vam znači što je mlada generacija glumaca dobila ovakvu priliku?

PERIĆ: Mogu da kažem u ime cijele ekipe “Usamljenog zapada” da nam je mnogo stalo do te predstave. Belinda Božičković, vrlo mlad reditelj, hrabro se uhvatila u koštac sa jednom velikom temom. Poštujemo to i radimo na predstavi još uvijek pristupajući joj kao prema bebi, pažljivo i posvećeno. Želimo da je sačuvamo, da poraste, zajedno sa nama.

Čini mi se da je uloga dječaka u “Urnebesnoj tragediji” Dušana Kovačevića bila prekretnica u Vašoj pozorišnoj karijeri. Da li isto mislite i da li sebe poslije ove uloge možete zamisliti bez dasaka koje život znače?

PERIĆ: “Urnebesna tragedija” mi je donijela veliko iskustvo, moj prvi pozorišni kasting kod Milice Kralj, moje prve nagrade, prilika da igram dječaka. Ne znam da li je to bila neka prekretnica. Nisam mogla ni prije te uloge da zamislim život bez pozorišta. Ili bar nisam željela da ga tako zamišljam. Prije te predstave sam imala priliku da igram u koreodrami “S planine i ispod planine” kod Stele Korljan, a poslije u “Časovima u kojima ništa nismo znali jedni o drugima” kod Mladena Materića, predstavi bez teksta. Srećna sam što sada imam priliku da igram raznolike likove; dječake, djevojčice, tinejdžerke, pa i majke.

Koji je Vaš opšti utisak o pozorišnoj sceni u Banjaluci i RS danas i ovdje? Šta je bolje u odnosu na prije i šta bi u budućnosti moglo biti bolje u odnosu na danas?

PERIĆ: Ne znam šta je bolje ili lošije u odnosu na prije. Znam kako je sada i znam da može biti mnogo bolje, ali i mnogo lošije. Na nama je da stvaramo i maštamo i crpimo inspiraciju iz onoga što nas okružuje. Jedna od mojih želja za budućnost je  češća koprodukcija sa drugim pozorištima. Skromno za današnjicu, zar ne? Ali, rekoh, jedna od. Imam ja mnogo želja.

(Nezavisne)