Nataša Radulović: Nema tajni u radu banjalučkih vrtića!

Direktorka Centra za predškolsko vaspitanje i obrazovanje Nataša Radulović našla se posljednjih mjeseci na udaru kritike pojedinih odbornika i građana koji smatraju da liste za upis djece u vrtiće nisu transparentne, da su prisutne malverzacije prilikom upisa i da se problem nedostatka slobodnih mjesta u vrtićima rješava previše sporo i neadekvatno.

Pred odlazak u, kako kaže, zasluženu penziju Nataša Radulović je za Press govorila o ovim optužbama, stanju u gradskim vrtićima i zaključku Skupštine grada koji obavezuje centar na transparentnu upisnu politiku.

– Ne možemo raspisivati konkurs. Tako je dogovoreno i riješeno jer se ljudi neprekidno prijavljuju i nikada nemamo prazan hod. Imali smo sve veći broj prijava jer smo počeli da stvaramo odlične uslove, nove vrtiće, da adaptiramo stare, da širimo kapacitete, da ulažemo u vaspitno-obrazovni rad.

– Da. To je kontinuiran proces. Imamo u vrtićima oko 2.000 djece i na čekanju 1.400. Ali širimo kapacitete. Za vrijeme mog mandata otvorili smo šest novih vrtića, a adaptirano je bar još pet. Provjeravali smo i koliko se djece rađa prosječno u Banjaluci da bismo mogli napraviti dobru procjenu. Ako bismo raspisali taj konkurs, i čekali do juna, a u međuvremenu se ispiše 100 ili 150 djece, onda ta mjesta stoje prazna. A imamo po budžetu tačno određeno koliki je priliv od roditelja, a koliki od osnivača. Kako onda to da namirimo?

– Naravno. A ide se ka izgradnji još vrtića. To što neko ocjenjuje tu upisnu politiku kao lošu, ja tu ne mogu ništa. Smatrali smo da je ona dobra, da roditelji ne čekaju, da postoji mogućnost da se mjesta kontinuirano popunjavaju. Mora se znati ko ima prednost i to mora da se poštuje.

– Nakon te odluke sjeli smo i napravili analizu. Provjerili smo koliko djece ima u svakoj grupi i u svakom vrtiću, a koliko ih čeka na upis. Na primjer, koliko ih u MZ Borik u svakom vrtiću čeka, a koliko bi se moglo otvoriti potencijalnih slobodnih mjesta. Svaki roditelj koga lično interesuje koje je po redu njegovo dijete na listi može slobodno doći u centar i dobiće na uvid kompletnu listu.

– Roditelji su me zvali i kazali da ime njihovog djeteta ne smijemo ni slučajno da objavimo javno na listi. Ljudi ne žele da se ime njihovog djeteta povlači po internetu, po društvenim mrežama sa svim osnovnim podacima. Kažu mi: Ko ste vi, gospođo direktorka ili tamo neki odbornik ili poslanik, pa da stavljate ime mog djeteta na internet?

– Da bismo to realizovali potreban nam je poseban program koji neko mora napraviti i neko mora platiti da angažujemo programera. Zašto odbornici nisu donijeli odluku da se vrtićima da 200.000 KM za pravljenje program kojim bi bili uvezani svi vrtići?

– Grad već izdvaja sedam miliona za vrtiće, a oko dva miliona roditelji. To je velika suma za Banjaluku. Na to izdvajaju još za sve druge troškove – za izgradnju vrtića, sanacije i slično.

– On je bio nedorečen. Šta oni, u suštini, traže tom upisnom politikom?  Oni kažu – upisna politika treba da bude transparentna. Kako? Nisu precizirali. A nek znaju da, dok sam ja u centru, mimo zakona se ništa ne može napraviti. Nema šanse.

– Naravno. Toliko bih željela da znam ko je ta osoba koja je nekome dala neki mito za upis djece. Šta je to što je neko dao?

– Ma, taman posla. Ja to ne znam, a oni svi mogu da pričaju. Kada bih znala, ta osoba ovdje ne bi radila.

– Ako odbornici i skupština kažu da imena djece treba da budu javna na listi, neka kažu, neka izglasaju odluku, ja tu onda ne mogu ništa, a nek oni onda vide s roditeljima. Ali ja to neću uraditi. A liste nisu tajna. Može svako doći i vidjeti kada mu je dijete na redu za vrtić.

– Ma, može sve. Ništa nije tajno. Ako se neko dijete ispisalo, tvrdim odgovorno da je na redu onaj ko je na spisku ili ko ima prednost po pravilniku.

(Press)