Naučnici bušili dno ispod Atlantskog okeana, došli do otkrića koje bi moglo imati velike implikacije na čitav svijet VIDEO
Naučnici bušili dno ispod Atlantskog okeana, došli do otkrića koje bi moglo imati velike implikacije na čitav svijet
Ono što je do sada bila nafta, u budućnosti će biti voda. A po svemu sudeći, ta je budućnost već stigla. Mnoga područja na Zemlji pate od nestašice vode pa je čovječanstvo u potrazi za novim izvorima.
Ovoga ljeta naučnici koji su bušili dno ispod Atlantskog okeana, kraj sjeverozapadne obale SAD-a, naišli su na veliki, misteriozni rezervoar slatke vode – otkriće koje bi moglo imati ogromne implikacije na čitav svijet.
Naime, takvi rezervoari mogli bi postojati i uz rubove drugih kontinenata, ali prije nego što na njih „stavimo slavinu“, potrebno je odgovoriti na mnoga pitanja i riješiti brojne tehničke probleme.
Rezervoar otkriven elektromagnetnim talasima
O postojanju slatke vode ispod Atlantskog okeana zna se već decenijama, jer su naučne ekspedicije šezdesetih i sedamdesetih godina, tragajući za naftom, znale slučajno naići na vodu. Ipak, ti rezervoari do sada nisu detaljno istraživani.
First samples, first cores, first transfer to L/B Robert –#IODP3NSF #Exp501 has successfully started
LeBer@ECORD_IODP3_NSF , Stewart@ECORD_IODP3_NSF
#picsoftheweek#ECORDScienceOperator #Exp501 #ScientificOceanDrilling pic.twitter.com/i1YEctCgGT— ECORD (@ECORD_IODP) May 25, 2025
Godine 2019. naučnici s Okeanografskog instituta Woods Hole i Univerziteta Columbia objavili su „iznenađujuće otkriće“. Koristeći elektromagnetne talase mapirali su ogromno područje ispunjeno slatkom vodom koje se proteže uz obalu Masačusetsa sve do Nju Džersija, a možda i dalje.
„Čini se da je to najveća takva formacija dosad pronađena u svijetu“, naveli su tada naučnici u zvaničnoj izjavi.
Misterija starosti vode
Ključno pitanje sada je – kako je ta voda dospjela tamo, koliko je stara i da li se rezervoar dopunjava? Najvažnije: mogu li ovakvi priobalni vodonosnici ljudima obezbijediti pitku vodu?
Međunarodni tim naučnika, u okviru projekta Ekspedicija 501, odlučio je da odgovore potraži direktnim bušenjem vodonosnika.
U maju su isplovili iz Bridgeporta u Connecticutu, na brodu s platformom za bušenje. Na moru su proveli tri mjeseca, bušili dno na dubini od 300 do 400 metara i vadili sedimente i uzorke vode.
Otkrili su da voda sadrži znatno manje soli od morske i da je u granicama koje američke i međunarodne agencije smatraju sigurnim za piće. Uzorci se sada ispituju u laboratoriji – provjerava se koje mikrobe sadrže i da li su bezbjedni za ljudsku upotrebu.
Druga misterija jeste starost te vode. Mogla bi biti stara 200, ali i 20.000 godina, kaže vođa ekspedicije Brandon Dugan, profesor geofizike na Rudarskoj školi u Koloradu. Ako je voda „mlađa“, rezervoar se obnavlja; ako je „stara“, izvor je ograničen. Odgovore bi mogli imati za oko šest mjeseci.
„Taj bi rezervoar mogao sadržavati toliko vode da opskrbljuje velegrad veličine Njujorka narednih stotinu godina“, procjenjuju naučnici.
Porijeklo i budućnost podvodnih izvora
Naučnici nastoje da utvrde porijeklo vode – potiče li od topljenja glečera ili od kišnice.
„Mislimo da je ta slatka voda tamo dospjela prije nekoliko hiljada godina, kada je nivo mora bio mnogo niži“, kaže Holly Michael, profesorica nauka o Zemlji i inženjerstva životne sredine na Univerzitetu Delaware.
Saznanja o porijeklu pomoći će u razumijevanju razvoja ovih sistema kroz vrijeme, ali i u procjeni kako se podvodni izvori slatke vode mijenjaju s globalnim porastom nivoa mora. To je ključno kako bi se znalo da li se ti rezervoari smanjuju ili rastu – i kako ih u budućnosti koristiti.
Skoro polovina svjetske populacije živi unutar stotinu kilometara od obale i mnogi zavise od podzemnih vodonosnika. Ali ti izvori ubrzano presušuju zbog prekomjernog crpljenja i klimatskih promjena.
„U budućnosti će izvori pitke vode biti u još većoj opasnosti“, upozorava Michael. Zato će zajednice morati tražiti alternativna, često skuplja rješenja – poput desalinizacije.
Skupo, ali ostvarivo
Vađenje vode iz podmorskih rezervoara i njen transport na obalu izuzetno je skupo i energetski zahtjevno – iako, kako sugeriše Dugan, u tome bi mogla pomoći snaga vjetra.
Tu su i tehnički izazovi, prije svega kako spriječiti da se slatka voda i sami rezervoari ne kontaminiraju morskom vodom koja ih okružuje.
„Vađenje slatke vode iz priobalnih vodonosnika sigurno će biti skupo i ograničeno“, kaže Michael. „Zaštita izvora na kopnu i dalje je najbolja opcija. Ali to ne znači da ne treba tražiti alternativna rješenja – to je razlog zašto uopšte radimo ova istraživanja.“
Dugan, međutim, ostaje optimista i vjeruje da je samo pitanje vremena kada će se ta voda početi koristiti. Po njegovim procjenama, to bi moglo biti za oko deset godina. A podaci koje naučnici prikupe u narednim mjesecima mogli bi potvrditi da takvi rezervoari postoje uz obale svih kontinenata.
Želiš li da ti ovaj tekst dodatno oblikujem u formu novinarskog članka sa podnaslovima i naglašenim citatima, da izgleda spremno za objavu?
Oznake: Atlanski okean
