NE TAKO OBIČNA LJUBAVNA PRIČA Kako je Srđan iz Banjaluke osvojio srce Kasiopeje u Kazahstanu
Neke ljubavi umiju da nas ostave bez teksta, uglavnom zbog emocija koje su vidljive u svakom pogledu i pokretu, ali i zbog mjesta i okolnosti pod kojima su se romantične misli i dogodile. A ako na sve to u priču dodamo divlje konje, vatru, spavanje u šumi i zvjezdano nebo iznad nas, bajka o ljubavi je kompletna.
Srđan Šajinović (34), mladić iz Banjaluke, jedan je od poznatijih i zanimljivijih travel blogera iz regiona. Njegovi živopisni opisi brojnih gradova i mkesta koje je obišao, redovno izmamljuju osmijehe i divljenje, što zbog živopisnih riječi kojima opisuje svoje avanture, što zbog samih destinacija, piše Blic.
Međutim, ovaj put, korisnici na društvenim mrežama su ostali nijemi pred njegovom pričom o ljubavi i onom osjećaju koji je makar jednom prodrmao svako biće. Naime, tokom svog puta iz Kazahstana u Kinu, on je upoznao djevojku po imenu Kasiopeja, zbog koje je na neko neodređeno vrijeme ostao u Almatiju i veoma moguće, napisao pravu modernu verziju mini vodiča za osjećanja i ljubav.
Tekst prenosimo u cjelosti:
„Ukrcavam se u avion za Kinu. Zgodna stjuardesa mi objašnjava šta treba da uradim ukoliko se oglasi znak za evakuaciju, s obzirom na to da sjedim pored vrata. Bacam neku glupu foru u fazonu izvini ali ja nisam znao da je mogućnost pada aviona uključena u cijenu karte. Smije se i odlazi. Puštam muziku. Quassar – “Ti”. Dobra stvar. Cjepaju violine. Spuštam pogled i posmatram gomilu čičaka rasutih po mom kaputu i pertlama.
Samo nekoliko minuta ranije grlio sam njeno maleno tijelo. To nevjerovatno tijelo sa najnježnijom kožom, tamnim tenom, prekriveno ožiljcima i sa tetovažom Kasiopeja na jednom od onih mjesta na ženskom tijelu koja vjekovima raspamećuju i daleko pametnije mužjake. Između desne lopatice i ramena nalazi se ožiljak – tragovi konjskih zuba. Njen mustang ju je jednom prilikom zbacio sa sebe, zgrabio zubima za rame, vukao je neko vrijeme, a potom joj svojim snažnim nogama slomio nekoliko rebara.
Na razglasu se začuo poslkednji poziv putnicima za Kinu, Urumki. Skinula je jedan čičak sa mog kaputa i zaključila kako ih ima svuda po meni. Rekao sam joj da ne želim da ih skidam, a ona je, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, ponovo zalijepila čičak tamo gdje je i bio i zagrlila me najjače što je mogla. Uputila mi je pogled zbog kojeg sam već jednom produžio boravak u ovoj zemlji konja i jabuka.
Kakva lujka, pomislio sam. Ko bi još vratio čičak!?
Nekoliko dana ranije upoznao sam njene prijatelje. Tu gomilu dobroćudnih likova, muzičara, zanatlija, slikara i ostalih kreativaca. Jedan od njih pravi handpane. Sredila mi je nešto nižu cijenu, kupio sam ga i nakon nekoliko dana ga krstio i nazvao po njoj – Kasiopeja. Rekla je “ostani, gledaćemo zalazak sunca, jesti jabuke, spavati u šumi i grliti se. Pokazaću ti i sazvježđe”.
Otkazao sam let i ostao.
Na pravoslavni Uskrs sjeli smo u njen džip i odvezli se na planinu iznad grada. Planinu prekrivenu šumom divljih jabuka. Željela je da stignemo što prije i ispratimo zalazak sunca. Kupili smo konjsko meso, tjesteninu i vino i sjeli na mjesto odakle se pružao nestvaran pogled na Almati i šume divljih jabuka. (Almati je prapostojbina jabuka. Samo ime ovog grada nastalo je kao kombinacija riječi “jabuka” i “predak”, a ove šume su navodno veoma stare.)
Sunce je zašlo a vutra je počela polako da popušta. Nakupili smo gomilu mokrih drva i nekako zapalili vatru. Dok sam održavao vatru i skupljao drveće, ona je spremila večeru. Pravu pravcatu večeru.
Sjedili smo potpuno sami usred šume okruženi totalnim mrakom i dubokom tišinom koju je narušavalo samo pucketanje vatre. Daleko ispod nas blještao je milionski Almati. Napušeno smo se smijali svim tim užurbanim likovima koji negdje moraju biti. Mi nismo nigdje morali biti osim upravo tu, zajedno. Iznad svih njih.
Rekla je kako je engleski jezik previše siromašan da bi opisao ovo u čemu smo se našli i sve što nam se dogodilo tokom proteklih nekoliko dana, od momenta kada sam je, hodajući potpuno sam oko Kolsai jezera ugledao kako isto tako potpuno sama stoji na obali i zamišljeno gleda u vodu. Pomislio sam kako ne bih bio pretjerano uspješan u pokušaju da verbalizujem sve to ni na srpskom jeziku. Ta šuma je njeno omiljeno mjesto. Često dolazi sama i provodi noć okružena lisicama, divljim psima i konjima. Pitao sam je kako je nije strah da potpuno sama boravi noću među divljim zvjerima.. Zbunilo ju je moje pitanje. “Ako ih voliš, nema potrebe da se plašiš, neće ti ništa ako ih ne diraš”, rekla je. Koja lujka, jebote. Hrabra. Lujka.
Tada su se pojavili poludivlji konji. Divlji su, ali su ljudi nakačili zvona oko njihovih vratova. Govorila je o tome kako je sigurno jako teško jadnim životinjama koje su prinuđene da stalno slušaju tu buku. Poželjela je da nestanu. Rekao sam joj kako smo mi ipak gosti na njihovom terenu i kako treba da im budemo zahvalni što su nas pustili da tu boravimo. Složila se sa mnom, ustala, poklonila im se i odcvrkutala jedno toplo “hvala”. Stavili smo vreću za spavanje pored vatre i zavukli se u nju. Nedugo potom zaspala mi je u rukama.
Konji su nam ubrzo prišli veoma blizu. Ne želeći da je probude konji ili moji pokreti, nekoliko puta sam se budio, krišom izlazio iz vreće, palio svjetiljku na telefonu i hodao za konjima, uzvikujući glasno “aaaaššš”, sa namjerom da ih otjeram bukom i svjetlom.
Ne znam, nikada ranije nisam tjerao divlje konje.
Usput sam kidao suho raslinje i njime održavao vatru. U pauzama između trčanja za konjima i održavanja vatre, posmatrao sam je, pokrivao i nanovo se zavlačio u vreću.
Trčeći za tim konjima po kazahstanskim brdima, nakupio sam snopove čičaka po cipelama i kaputu, kao i gomilu blata.
Kada su najzad utihnuli, vratio sam se u vreću i zaspao. Nekoliko metara od nas gorjela je vatra, a šume divljih jabuka ukrašene milionima mirisnih cvjetova ispunjavale su prostor između nas i prvih tragova civilizacije.
Već tri dana lutam kroz Kinu. Na cipelama se nakupilo neko novo blato, ali i dalje koračam mirno, ne želeći da izgubim te čičke.“
(Sroskainfo)
