Neka bude što biti ne može
PIŠE: Aleksandar Stojanović
Drugi mandat Svetislava Pešića od samog početka nije bio ni blizu onog što smo očekivali. Ispadanje na Evropskom prvenstvu od Italije i neočekivani porazi u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo pokrenule su priče o tome da je “prevaziđen”. Čak i autor ovih redova je posumnjao u svog omiljenog trenera.
Ali, šampion ne bi bio šampion da ne demantuje nevjerne i sumnjičave kad se najmanje nadamo. A od trenutka kad je izašao spisak igrača za Svjetsko prvenstvo, niko nije mnogo očekivao. I demantovani smo. I to šampionski. Bez prvih zvijezda, tiho i bez velike pompe, predvođeni selektorom i kapitenom Bogdanom Bogdanovićem, ova grupa krenula je put Filipina.
Grupa nije bila jaka, pa se nije mogao dati neki sud o prvim igrama. Prvi ozbiljniji protivnik, i opet ta Italija. Opet isto. Sumnje su podgrijane i krenula je, onako srpski, istraga i upiranje prstom. Momci i Kari su bili mirni, izašli na teren i održali čas košarke protiv Litvanije. A onda i protiv Kanade. Ples u odbrani, poezija u napadu.
Međutim, košarkaškim analizama i segmentima igre mogu da se bave stručniji, a nije ni tema. Ovdje treba istaći to nešto što nije svojstveno samo Srbima, ali je nešto što je Srbe svrstalo među velike narode – hrabrost, inat, snaga, prkos. Tačno, košarka je sport u kojem smo uvijek bili sjajni i prepoznati u svijetu, ali u trenutku dok smo u euforiji zbog košarke, Novak hita ka 24. Gren slemu, Ivana Španović je svjetski šampion, basketaši su peti put uzastopno evropski šampioni, odbojkašice vicešampionke Evrope… I niko od njih nije radio i stasavao u vrhunskim uslovima. Prosto, imali su to nešto zbog čega često za nas same kažemo da smo nebeski narod.
Samo mi smo mogli napraviti film poput “Nebeske udice”, gdje je nastala kultna rečenica koju izgovara Nebojša Glogovac: “Znaš kako se postaje šampion? Tako što izađeš na teren kad je najteže i pobjediš!”. Na tome su stasale generacije koje su poslušale taj savjet i pobjeđuju.
Naši košarkaši u nedjelju igraju protiv Njemačke, a potencijalno istog dana će u finalu nastupiti Đoković. Ostaje taj još jedan korak, još jednom da se sjete onog savjeta kojeg izgovara Glogovac. I neće biti smak svijeta ako izgube, jer svoja imena su već upisali u istoriju i vječnost. U nedjelju neka bude što biti ne može. Neka bude ono u šta smo svi sumnjali, iako nismo smjeli.
Oznake: svjetsko prvenstvo
