Politika 19.06.2024.

Nema države bez ljubavi

ČITANJE: 8 minuta

Piše: Nenad Kecmanović

U Beogradu: „Samo sloga Srbina spasava”, a u Sarajevu: „Ne daj bože da se Srbi slože”.

Čini se da su Vučićevo uspješno lobiranje u GS UN i Dodikova nova posjeta Rusiji, te večera obojice sa Si Đipingom u Beogradu, više utuklo Bošnjake nego uveselilo Srbe. O tome svjedoči intervju Zlatka Hadžidedića, vodećeg akademskog komentatora za TV Fejs (7. jun)

U centru pažnje je opet navodni plan za podjelu BiH između Srbije i Hrvatske.

„To je plan koji se ostvaruje još od ’92. Na tome su radili Evropljani, a Amerikanci zavisno od odnosa snaga u Stejt departmentu. Protiv Bosne su posebno radili Metju Palmer i Pablo Eskobar. A nije vjerovati ni aktuelnom ambasadoru Marfiju, jer je i on ranije bio jedan od takvih. SAD su zaokupljene problemima u Ukrajini, Gazi i na Tajvanu, a nemaju nekadašnju moć. Već decenijama upiru prstom u Srpsku i Dodika kao glavni problem, a ništa ne čine. Što je najgore naše vlasti od Izetbegovića do Trojke, ništa ne preduzimaju, nego drugima ugađaju i čekaju da im sve riješe. Narod zapao u apatiju i svejedno mu je u kojoj će državi osvanuti.”

„Pa šta da se radi, profesore doktore Hadžidediću?”, pita ga deprimirana novinarka. „Ako Dejton ne funkcioniše, mi po Dejtonu imamo pravo da se vratimo na prethodni komunistički Ustav SR BiH. Eto, to je moj prijedlog”, kaže prof. dr Zlatan. E moj Zlatane, u Dejtonskom sporazumu takođe piše da su pravosuđe, porezi, vojska, bezbjednost, granična policija itd. u nadležnosti entiteta pa Bošnjaci to ne poštuju. Baš zato Dejton i ne funkcioniše.

U Hadžidedićevima glasnim razmišljanjima mogli smo čuti ohrabrujuću vijest da su Bošnjaci došli do, makar i zakasnele „spoznaje da SAD imaju prečih briga (Ukrajina, Gaza, Tajvan) i da više nisu moćne ko birvaktile”. Otkrili su da „SAD nisu džamija u kojoj će klanjati”. Valja Zlatka podsjetiti da su Amerikanci, kada su bili najmoćniji i bez prečih briga, skrojili Dejton koji sada u Sarajevu zovu „ludačka košulja za Bošnjake”, te da nisu samo Evropljani, kako veli, dijelili BiH na veliku Srbiju i veliku Hrvatsku. Ne znam šta su se o Bosnu ogriješili Eskobar i Marfi, ali Metju Palmer je Bošnjacima poručio „da ne očekuju da će američka konjica dojahati sa Trebevića”. Ako vas je to onomad naljutilo, danas biste mu mogli biti zahvalni što vas je na vrijeme pošteno upozorio. Pošteno je i od Hadžidedića što priznaje da bošnjački političari, od Izetbegovića do Trojke, nisu umjeli da preuzmu stvar u svoje ruke nego su ugađali drugima. Ti drugi su, biće, i Okcident i Orijent, ali srpske i hrvatske komšije sigurno nisu. A da je bošnjački narod kraj takve politike i političara obeznađen i apatičan nije čudo. Ali nije to sve što je prof. dr N. Hadžidedić rekao.

Ima kod njega i ozbiljnih kontradikcija. On, recimo, još tvrdi da „Rusija nema uticaja u Srpskoj jer nema neophodnu infrastrukturu na terenu. Česti Dodikovi susreti sa Putinom su obostrana simulacija koja samo služi da ostavi utisak snažne veze i podrške. Istovremeno, dr Zlatko se ljuti: ’Evo, neka se Elmedin Konaković najavi kod Putina ili svog kolege Lavrova, pa ga neće primiti’”. „Si Điping u posjeti Evropi nije slučajno došao baš u Beograd.” E pa sad za Zlatka najprije Rusija nema uticaja, česti susreti Dodika sa Putinom su simulacija važnih veza, a problem je što ministar spoljnih poslova BiH ne može da dobaci ni do kolege Lavrova, a kamoli do Putina. No, kog će đavola Elmedin da poteže do Moskve kada oni tamo nemaju uticaja na zbivanja u BiH. Jedino je u pravu da nemaju infrastrukturu na terenu, ali zato imaju superstrukturu. Rusija nema, kao SAD, konzulat u Banjaluci nego tek od neki dan samo kancalariju, ali zato zajedno sa Srbima grade pravoslvanu crkvu i duhovni centar. Vi i sami kažete veliki i „mali Rusi”. E, to je ta supesrstruktura bez infrastrukture!

Zatim, veli Zlatko, da „Zapad na riječima kritikuje Dodika, a na djelu ga podržava, pa on radi ono što žele, odnosno što mu kažu: „Ruši Dejton!” Pošto ova smiješna tvrdnja ne zaslužuje ozbiljan komentar, zašto se Hadžidedić nije založio da se Srpskoj vrate otete nadležnosti, oko kojih se decenijama rve Dodik, pa da skupa brane Dejton.

Dalje, Hadžidedić smatra da je, nasuprot Palmeru, Eskobaru i Marfiju, Džim O’Brajan, pomoćnik državnog sekretara SAD za Evroaziju, jedina nada za BiH jer se jasno odredio: „Bez Srpske i Dodika!” Ali ko zna gdje će se to „bošnjačko svjetlo na kraju tunela” naći poslije izbora u SAD, pa ni on nije neka garancija. Prof. dr Zlatko ni sam ne zna da li držati fige O’Brajanu ili se uzdati use i u svoje kljuse, pa kako će onda znati prosječan Bošnjo.

Najzad i jedna bizarna opaska na račun predsjednika Srbije. „Vučić uvijek naglašava da priznaje teoritorijalni integritet, ali nikada ne spominje suverenitet BiH.” Nisam primjetio, ali Jasmin Mujanović, učeni glas bošnjačke dijaspore u Kanadi, u intervjuu za Kliker.ba (4. jun), povodom prevoda njegove knjige „Bošnjaci – nacija posle genocida” na bosanski jezik, tvrdi obrnuto – da „Vučić ugrožava teritorijalni integritet, a Milanović i Plenković suverenitet BiH”. No, dok se Jasmin i Zlatko dogovore, vratimo se Hadžidediću, i uzmimo da je on u pravu, ali to ne znači da i predsjednik Srbije nije. Iako se obično kaže da BiH ima spoljni, ali ne i unutrašnji suverenitet, zapravo nema ni ono što bajagi ima. Samim tim što je i posle 30 godina pod protektoratom, BiH nije suverena država. Nije ni de jure, a de fakto još manje. I ne bi joj pomoglo i da Vučić još hiljadu puta ponovi da joj Srbija priznaje suverenitet

.Za Hadžidedićev lament nad Bosnom i Bošnjacima podsticaj za novi intervju („Sl. Bosna”, 11. jun) dala je deklaracija Svesrpskog sabora u Beogradu, gdje su Srpska i Srbija kao srpske zemlje u okviru šireg Srpskog svijeta, obznanile novo načertanije i memorandum. Ništa u deklaraciji nema sadržajno novo što nije već godinama u različitim prilikama zapisivano i potpisivano i što potpada pod dejtonske paralelne i recipročne veze Srpske i Srbije.

Ovog puta je samo sve obuhvaćeno, eksplicitnije, odlučnije, konkretnije i nadahnutije. Emocija i energija koju je Vučić donio iz Amerike i Dodik iz Rusije, sa pjesmom i igrom u narodnim nošnjama i vatrometom, zagluvile su uši i zaslijepile oči u Bošnjaka.

Ima doduše u deklaraciji i novih i važnih nijansi… Vučić nikada nije otvorenije i direktnije uzvratio na Dodikovu „zagledanost u Srbiju” i pokazao više sluha za Dodikovu politiku, jer „on tamo bolje zna”, a „Srbija nikada neće Srpsku ostaviti na cjedilu”. Nije morao ni toliko, jer se podrazumjeva, ali lijepo je bilo čuti, iako je izazvalo nepotrebnu paniku u muslimanskom Sarajevu. Kvinta je tražila da srpske vlasti odustanu od Sabora. Marfi je izjavio da „Srbija deklaracijom ruši Dejton” i dobio zvaničan odgovor da su „Srbi pismeni da pročitaju šta tamo piše i šta ne piše”. Ali i pitanje: otkuda ambasador SAD u Sarajevu da soli predsjedniku druge države u Beogradu!? Odmijenio je kolegu i zemljaka Hila u Beogradu jer je otkriveno da je ovaj, svojevremeno na službi u Sarajevu, rekao da treba „istjerati Srbe iz BiH”. Biće da isto idejno rešenje ima i za Srbe na KiM. Sabor je održan uznos Kvinti, Vučić je odbrusio Marfiju, Dodik kao i obično još grublje, Hil se načas prićutao… Vremena su se očito promijenila.

Prošle subote smo naveli pet modalitete razdruživanja: mirno u dogovoru, mirno samoinicijativno, vremenom spontano, legalizacijom faktičkog stanja. Zaboravili smo još jedan: svekolikim povezivanjem jednog naroda u dvije države i strateškim stapanjem u jednu. Dodik je to sa slavljeničkom čašom u ruci sažeto objasnio: „Nema države bez ljubavi!” Da, to je ono što nedostaje Bosni da bi bila država. Srbi više vole Srbiju, Hrvati – Hrvatsku. Vole i BiH, ali svako svoj entitet, odnosno svoje kantone.

Objašnjavajući neuspjeh Kalaja da stvori bosansku nadnaciju, grof Andraši je prije 100 godina rekao: „Bosna ne može da bude država jer ne diše jednom dušom.” Srpski svijet ima jednu dušu, ali kako reče patrijarh Porfirije, „sabire se sa sobom i u sebi, a ne protiv drugih”. I nema nameru da kao 1918. i 1945. gine oslobađajući druge i praveći prevarnu zajedničku državu Jugoslaviju u prirodnoj veličini ili u bosanskoj minijaturi. Badava, za Sarajevo je deklaracija nastavak načertanija i memoranduma, a sabor Gazismestana. Rezignirani Hadžidedić odbija i ohrabrenja iz kruga dvojke: „Dodik gotov”, „pola Srbije protiv Vučića”.