Vijesti 03.01.2016.

Nema fabričkih radnika, nema ni kritične mase

ČITANJE: 7 minuta
protestanti
Novi Zakon o radu u Republici Srpskoj podigao je mnogo prašine u čitavoj drugoj polovini godine koja je iza nas, a posebno u samom finišu 2015, neposredno uoči usvajanja. Međutim, ispostavilo se da je, umjesto opšteg radničkog nezadovoljstva, koje se širi na cijelo društvo, čitav poduhvat vladajuće koalicije u RS protekao u znaku sindikalnog protivljenja koje jeste bilo žestoko tokom završnog dana rasprave u Narodnoj skupštini RS, ali bez postojanja kritične mase nezadovoljnih ljudi koji bi mogli da zaustave njihovu namjeru.

Analitičari smatraju da uzroke takvog raspleta u velikoj mjeri treba tražiti u činjenici da danas među radnicima u RS i BiH dominira “proletarijat” zaposlen u uslužnim djelatnostima, a ne klasični “trudbenici” za fabričkim mašinama, kao u proteklom vijeku borbe za radnička prava na Balkanu i u svijetu. Struktura zaposlenih u Srpskoj je takva da iz nje teško može da se iskristališe jezgro masovnog bunta zbog novog zakonodavstva.

Zbog toga se priča o Zakonu o radu u RS mjesecima vrtjela u začaranom trouglu. S jedne strane bio je vladajući blok SNSD-SP-DNS koji se, bez obzira na sklonost antizapadnoj retorici, svesrdno zalagao za usvajanje kontroverznog pravnog akta, prije svega zbog nekih budućih “šaka dolara” iz MMF-a i sličnih finansijskih izvora. Zatim, tu je bila opozicija koja se navodno protivila zakonu i koketirala sa radničkim nezadovoljstvom, iako su stranke iz Saveza za promjene prethodno na nivou BiH prihvatile Reformsku agendu, koja podrazumijeva upravo takve propise. Na kraju, imali smo i sindikalne vođe koje su, bez obzira na oštrinu tokom dana D, uglavnom simulirale otpor, mjesecima prilično bezvoljno iznoseći stavove koji su im u “opisu posla”, uz loše prikriveno uvjerenje da će zakon i onako biti usvojen, šta god oni činili, kao što se desilo i u ostalim zemljama u regionu.

Nestali sa mape

Kada je riječ o famoznoj strukturi zaposlenih u RS, neophodno je reći da sada gotovo da nema grada u Republici Srpskoj čiji se stanovnici sa nostalgijom ne sjećaju velikih industrijskih pogona koji su zapošljavali cijele porodice. O takvim velikim preduzećima danas se govori samo kao o “propalim gigantima” ili se pominju u sve rjeđim policijskim izvještajima o sumnjivim privatizacijama i stečajnim postupcima.

Analize su pokazale da je BiH u bivšoj SFRJ bila ekonomski koncipirana kao republika sa snažnom industrijom i izvozno orijentisanom privredom. Izvozila je uglavnom energente, pri čemu je rudarstvo bilo zaduženo za sirovine, a teška i laka industrija za gotove proizvode. Poljoprivredni sektor je uvijek kaskao, ali je takođe bio značajan akter ukupnog razvoja. Podaci za Banjaluku pokazuju da je pred početak rata, na kraju radnog vremena, iz pogona “Čajaveca” izlazilo oko 10.000 radnika, iz “Incela” oko 6.000, a iz “Jelšingrada” blizu 3.000.

Dakle, izrazitu većinu u strukturi zaposlenih u današnjoj RS do rata činili su industrijski radnici zaposleni u društvenim, odnosno državnim preduzećima ili u tzv. realnom sektoru. S takvom strukturom dočekan je kraj rata, ali i prve poslijeratne godine. Međutim, velika preduzeća su već tada bila devastirana ratnim dejstvima, a preostali krupni sistemi koji su još radili samo su održavali proces proizvodnje. Gubici su se gomilali, a radnici su sve češće bili upućivani na “čekanje”. U RS je 1998. usvojen Zakon o privatizaciji, a u godinama koje su slijedile legislativa je više puta mijenjana i dopunjavana. Od tada, mnoga preduzeća su privatizovana, a dobar dio njih jednostavno je nestao sa poslovne mape, zajedno sa radnicima koji su u njima radili.

Crni humor

Prema posljednjim podacima Zavoda za statistiku RS o strukturi zaposlenih u Srpskoj, po crnohumornoj dimenziji posebno se izdvaja jedna kategorija, takozvani neplaćeni pomažući članovi, koji čine osam odsto u ukupnom broju.

– Prema grupama područja djelatnosti, u 2014. godini je 30,4 odsto u poljoprivrednoj grupi, industrijskoj (nepoljoprivrednoj) 23,8 odsto i uslužnoj 45,8 odsto. Prema tipu zaposlenosti, sastav je sljedeći: zaposleni za platu 66,5 odsto, samozaposleni 25,5 odsto i neplaćeni pomažući članovi osam odsto – navedeno je u najnovijoj publikaciji “Ovo je Republika Srpska” u izdanju Zavoda za statistiku RS.

Svaki drugi zaposleni u RS radi u poslovnim subjektima koji su u privatnoj svojini, a svaki šesti zaposleni jeste preduzetnik ili radi kod preduzetnika.

– Polovina zaposlenih u Srpskoj radi u prerađivačkoj industriji, trgovini i državnoj upravi. Svaki drugi radnik ima najviše završenu srednju školu, a svaki četvrti visoku ili višu – podaci su Zavoda za statistiku RS.

Ekonomski analitičar Zoran Pavlović objašnjava da danas u RS nema kritične mase koja bi pokrenula veliki radnički bunt i bila njegov nosilac, jer jednostavno nema radnika, a nema ih jer više ne postoje ni “giganti” u kojima bi oni radili.

– Zakon o radu bio je zahtjev međunarodne zajednice kako bi kroz njega bila riješena prevelika zaštita i umanjena prava ljudi zaposlenih u administraciji. To se nije moglo drugačije riješiti nego mijenjanjem legislative, a koja je uspostavljena u periodu kada je bilo mnogo novca, pa su sva ta prava i zaštita administrativnih radnika nekako mogla da se servisiraju – rekao je Pavlović.

On je istakao da su na posljednje proteste u Banjaluci, pred Narodnom skupštinom RS, tokom rasprave o novom Zakonu o radu, izašli oni radnici koji su sindikalno organizovani i koji imaju novca da plaćaju sindikalnu članarinu, odnosno uglavnom oni u javnoj administraciji i javnim preduzećima.

Od aparata do salona

– Ne može se kod nas pokrenuti velika radnička masa, kad mi nemamo gigante. Nekada je u “Vrbasu”, na primjer, radilo između 4.000 i 5.000 ljudi, pa nekoliko hiljada u “Incelu”, oko 10.000 u “Čajavcu” i tako dalje. Te kritične mase radnika više nema – dodao je Pavlović, ističući da razlog nedovoljne masovnosti radničkog bunta on vidi i u svojevrsnom strahu radnika da će, ako izađu na ulicu, izgubiti i ono što sada imaju.

Banjalučki “Čajavec” nekada je hranio svaku četvrtu porodicu u gradu, a i danas je u mnogim domovima širom RS moguće pronaći neke njegove proizvode, poput televizora, usisivača i sličnih aparata. Ovaj bivši gigant bio je nekada nosilac razvoja cijele regije, a danas se u centru Banjaluke naziru samo njegovi ostaci. U nekadašnjim proizvodnim pogonima ovog poslovnog sistema sada su tržni centri, kancelarije pojedinih političkih stranaka, pa čak i svadbeni salon.

Milena Momić ispričala je za Press kako je šezdesetih godina prošlog vijeka bila “Čajavčev” stipendista, a kasnije se i zaposlila u ovoj fabrici.

– Imala sam platu u rangu najplaćenijih šefova ili upravnika u tadašnjoj administraciji. Mislim da još uvijek nisam preboljela propast ovog preduzeća i agoniju kroz koju smo kasnije prošli moje radne kolege i ja u borbi za svoja prava. Boli me i to što se danas u krugu “Čajavca” nalaze objekti “Gorenja”, firme koja se bavila sličnim poslom kao i mi, a koja je opstala i razvila se, pa sada kupuje naše hale, pretvarajući ih u svoja prodajna mjesta – istakla je Momićeva.

Belenzada: Afirmisati privredu

Predsjednik Konfederacije sindikata RS Obrad Belenzada bio je još uoči usvajanja novog Zakona o radu uvjeren da će on biti usvojen, na ovaj ili onaj način. Njegov stav bio je da, u odnosu na izlazak na ulicu, prednost uvijek treba dati pregovorima. Prvi čovjek sindikalne asocijacije koja jeste manja od Saveza sindikata RS, ali ima veći procenat proizvodnih radnika, za Press je nakon usvajanja novog zakona istakao da je rad u privredi potrebno razgraničiti od posla u državnoj administraciji. On podsjeća da je mnogo puta ukazivao na loše stanje u preduzećima metalske industrije i rudarstva, a naročito na nepoštovanje zakona iz radno-pravne oblasti.

– One koji platu zarađuju u proizvodnoj djelatnosti treba afirmisati, a privredu staviti u prvi plan, da bi ljudi prestali da maštaju isključivo o zaposlenju u državnom sektoru – rekao je Belenzada.

(PressRS)