Magazin 11.08.2020.

NENAD GRUJIČIĆ: Imponuje mi Kočićeva nagrada, vreme nije nimalo naudilo njegovom delu

ČITANJE: 7 minuta

Petar Kočić nas posmatra sa visine, iz ptičje perspektive, a oni koji ga kojekuda promovišu, ako to ne rade kako “valja i trebuje”, pašće u glib neopranog greha.

Kazao je ovo u razgovoru za “Glas Srpske” pjesnik i pisac Nenad Grujičić, koji je ovogodišnji laureat “Kočićeve nagrade” za cjelokupno književno djelo.

– Sve što dalje čine, sezonski šireći maglu oko sebe, ostaće u ravni potonule žablje perspektive. Sa priznanjima koja nose ime Petra Kočića, autentičnog srpskog pisca i narodnog tribuna, ne sme se poigravati i improvizovati, prekrajati njegova priroda i misija, manifest književnog i životnog puta – dodao je Grujičić.

Vi ste dobitnik mnogih priznanja, sa imenima Branka Radičevića, Vuka Karadžića, Milana Rakića,  Ive Andrića, Skendera Kulenovića i drugih. Šta za Vas predstavlja “Kočićeva nagrada” Grada Banjaluka?

Biti dostojan da primiš “Kočićevu nagradu” znači da postoji stvaralački kontinuitet u kojem si gradio svoj svet i ni u jednom trenutku nisi pomislio da ga izdaš. Zatim, da si svestan jedinstvenosti i snage Kočićeve poetike i života u neprestanoj borbi protiv imperijalnog ugnjetavača koji eksploatiše i ponižava srpskog krajiškog, zmijanjskog čoveka. Imponuje mi da sam postao laureat “Kočićeve nagrade”, to smatram važnim trenutkom u dosadašnjoj karijeri.

U čemu se ogleda značaj i snaga Petra Kočića? Koliko se sjećamo važnosti ovog pisca u pogledu očuvanja našeg jezika koji je i danas u teškom položaju?

Značaj je u tome što svako njegovo delo nanovo zrači neugaslom svežinom, što nas oblije radost u obnovljenom kontaktu sa pripovetkama  “Jablan”, “Mrguda”, “Kroz mećavu”, ““Mejdan Simenuna đaka”, “Mračajski proto”, “Vukov gaj”, “Zmijanje”, Grob slatke duše”, “Kod Markanova točka” i druge. Kočićev jezik je večno otvorena rana našeg stabla života iz čijeg korena crpemo svoju duhovnu matricu. Kroz vreme, ništa nije naudilo delu Petra Kočića, ono nije dnevno-politički ili partijski obojeno da bi se njegov odjek i javni smisao zagasili sa nestankom jedne ideologije ili države. Kočić je veliki umetnik pa onda sve drugo. I upravo to što je veliki srpski pisac, to ga je održalo u vremenu i jeziku.

Možemo li napraviti paralelu između današnjeg doba i Kočićevih dana?

Naravno, to je neprekidna borba za slobodu, otpor prema stalnim nasrtajima Zapada na naše prostore. Obnavljaju se težnje naših evropskih komšija da nam uzmu ovo malo duše, a posle da nam opljačkaju sva materijalna bogatstva. Kao dečak, u Gomjenici, odlazeći svakodnevno u školu,  prelazio sam prugu Prijedor – Sanski Most, po kojoj je ćurlikao čuveni voz “Ćiro”. Ponekad sam i putovao sa djedom Draganom, majčinim ocem, od Baltinih Bara do Pejića. Bio sam uzbuđen u kloparanju po šinama sedeći na tvrdim lakiranim klupama u vagonu. To je pruga koju je bila napravila austrougarska imperija da bi izvlačila i pljačkala najbolje drvo iz grmečkih šuma. Protezala se dalje preko Sanice i Bravske do Drvara i Ličke Kaldrme. Zatim, tu je rudnik Ljubija, čiju su kvalitetnu železnu rudu još stari Feničani slali u Grčku i njene kolonije. Austrougarska je 1878. godine  sve rudnike u BiH proglasila svojom državnom svojinom. A onda su se oko rudnika Ljubija kod Prijedora posvađale Austrija i Ugarska, ko će imati pravo na eksploataciju.

Može li nam Petar Kočić danas poslužiti na konkretan način kao paradigma za odbranu od nasrtaja na naš narod?

Pojedine evropske zemlje posmatraju nas kao podrazumevanu zonu za okupaciju, a naše ljude kao bića druge vrste. A onda nas “junački” bombarduju sa visine od 30 kilometara. To je varvarstvo sa đavolskom grimasom beščašća.  To je bolesno, nedopustivo i ponižavajuće. Sami će sebe podlokati. Gde im nestaše duhovni velikani Gete, Šekspir, Molijer, Žorž Simenon, Erazmo Roterdamski,  Lope de Vega i drugi? Mi imamo Petra Kočića, njegov život, delo i borbu za slobodu, moramo ga podići visoko u našim srcima, na sve načine odupreti se prepotentnom bezobrazluku i zlim namerama onih koji nam ne misle dobro. To su već nekoliko puta u prošlom veku poraženi crni vampiri, ali evo nanovo se aktiviraju i mašu kolonijalnim mapama. Zasad su nam umesto tenkova, poslali svoje banke da isisavaju kičmu narodu na Balkanu i tako nametnu stalnu zavisnost od njihove “humanitarne” misije i glavate “superiornosti”. Na planu našeg dostojanstva, časti i viteštva, kao veliki simbol napredne današnjice,  planetarno deluje Novak Đoković, sportista najvišeg svetskog renomea, koji je u misiju uključio i duhovni i kulturni aspekt. On Zapadu pokazuje naše lepo i pozitivno lice, i  ukazuje na relativnost malograđanske i imperijalne umišljenosti.

Nedavno je objavljena Vaša knjiga “Sremskokarlovačke tercine”. Šta nam ona donosi i u čemu se ogleda njen značaj?

Istakao bih, pre svega,  sa stanovišta zanata, pesnički oblik – tercinu, koji je nastao u italijanskom jeziku i poeziji. Volim da srpskim jezikom naseljavam pesničke forme koje su nastale u drugim kulturama. Time pokazujem pesnički kapacitet, snagu i lepotu srpskog jezika. To je pesnička forma koju naši savremeni pesnici malo upotrebljavaju, pored ostalog i zato što ona ima zahtevan zadatak trostrukog rimovanja. I ne samo zato. Ona otvara mogućnost “poetskog pripovedanja”, u njoj se zaista peva,  a što  mi je naročito odgovaralo u iskustvu sa Sremskim Karlovcima, onim negdanjim, gospodsko duhovnim, i današnjim, koji nakon višedecenijske uparloženosti i ignorisanja od vlasti, pokušavaju da se podignu na svoje noge.  U 80 pesama na 180 strana, knjigu pohode brojne ličnosti, ne samo iz prošlih vekova, nego i iz moga vremena, iz misije “Brankovog kola”.

Sremski Karlovci su čuveni po vinogorju i vinu, stražilovskim stazama do manastira na Fruškoj gori, po mnogim događajima i zdanjima iz prošlosti?

Dabome, knjiga slika vinograde, berbe grožđa, vino, bermet,  kuglof, pčelinjake i stražilovski med, šest sremskokarlovačkih vetrova, stare platane, “Dvorsku baštu”, izvore, kultnu česmu “Četiri lava”, ali i karlovačku pijacu, svadbe i svakodnevne prizore.

Oživljavate i zavičajni ambijent, te u jednoj liniji stvaranja slijedite tradiciju srpske narodne književnosti, kao u knjizi “Ojkača”, studiji i antologiji krajiškog pjevanog rimovanog dvostiha. Koliko danas književnici tome posvećuju pažnju?

Pisci se često posvećuju tome onoliko koliko imaju sudbinskog razloga, istinske fantazme, života i nadahnuća, a da pri tom nisu snobovi i pomodni fariseji.  Jedan deo moga stvaralaštva posvećen je i krajiškom kućnom pragu i zavičaju. To se reprezentativno vidi u knjizi izabranih pesama “I otac i mati. Iz tog konteksta, istrgao bih poemu “Pokrivanje kuće”, koja prikazuje i slavi stari krajiški običaj pokrivanja novog “šljemena”. Tu ima nešto kočićevsko po atmosferi, likovima i jeziku, ali je ipak samo moje. Ako danas pišete o srpskom krajiškom duhu i životu, onda pored  Kočića, Ćopića, Kulenovića i nekolicine novijih pisaca, tematsko-motivski morate zaobići sve što su oni obradili. Imao sam sreću da nisu zahvatili običaj pokrivanja kuće. Ja sam još u ranom detinjstvu prisustvovao tim nebeskim ritualima na zemlji, tom čarobnom narodnom pozorištu iz golog života, sa ocem koji je bio vikalo-čađo na tek podignutom krovu i čuveni pevač ojkače.

Priznanja

Koliko su stvaraocima važne književne nagrade i šta je njihova uloga danas?

Nagrade su prijatni lahori koji nam se učine jakima kao vihorovi u trenutku kad ih primamo. Ako se od mladih dana posvećeno i odano bavite književnošću, kroz vreme, one će pristizati i na trenutke otvarati vam javni prostor. I, što reče na Brankovom kolu svojevremeno  jedan iskusni sarajevski pesnik, “ako si talentovan i plodan pjesnik i pisac, i stalno radiš, potrebno je samo dovoljno ostariti i nagrade će ti same dolaziti”. Kočić je živeo samo 39 godina i ostavio nam u amanet mogućnost da i stariji od njega, očevi da mu po godinama možemo biti, primamo ovo ugledno priznanje.

(SB/banjaluka.net)