“NEW YORK TIMES”: Zašto Rusija nije ostvarila prvobitne ciljeve u Ukrajini?

Otkad je Rusija pokušala osvojiti Ukrajinu prije 10 mjeseci, objavljen je čitav niz reportaža i analiza o očajnom stanju ruskih oružanih snaga kao jednom od glavnih uzroka njihovog debakla u borbi protiv daleko manje i vojno slabije zemlje.

Ali New York Times je ovih dana objavio vjerojatno najdetaljniju i najiscrpnije dokumentiranu analizu dosad, temeljenu na internim ruskim vojnim planovima, direktivama prisluškivanoj vojnoj komunikaciji, razgovorima s ruskim vojnicima i drugim materijalima.

Zaključak koji se nameće iz nje je jasan – “šetnja po parku”, kako su ruski zapovjednici opisivali invaziju podređenima, pretvorila se u geostratešku, vojnu i ljudsku katastrofu za Rusiju. Ni ruski vojni vrh ni oni koji su slijedili naredbe nisu, izgleda, bili svjesni da nemaju šanse ostvariti zacrtane ciljeve ni da će u invaziji izgubiti desetke tisuća ljudi.

Naime, prema dokumentima koje su novinari NYT-a dobili na uvid, ruske snage dovedene u Bjelorusiju na vojne vježbe dobile su u veljači zapovijed da dopru do predgrađa Kijeva samo 13 sati nakon početka invazije.

Konkretno, ruske elitne zračno-desantne snage (VDV) dobile su zapovijed da krenu preko bjelorusko-ukrajinske granice prema Kijevu 24. veljače u 1:33 te da čelo njihovog konvoja dođe do predgrađa Kijeva, udaljenog nekih 220 kilometara, do 14:55 istog dana.

Nisu došli ni blizu. Ogromna ruska vozila bila su toliko teška da se konvoj odmah zaglavio, rekao je za NY Times vojnik Nikita Čibrin iz motorizirane pješačke brigade poslane iz Bjelorusije. Trebalo im je više od jednog dana samo da se probiju preko granice.

Jedni trebali doći do predgrađa Kijeva u 13 sati, drugi preći Dnjepar u 24

Ruski vojni dokumenti s planovima invazije, čiju su autentičnost za NYT potvrdila tri vojna eksperta, također pokazuju da je jedinica 26. tenkovske pukovnije trebala prijeći granicu, probiti se do rijeke Dnjepar, udaljene nekih 380 kilometara, i prijeći je – u roku od samo 24 sata.

Ta se jedinica, prema ovom krajnje nerealnom planu, trebala ukopati u mostobranu na obali Dnjepra bližoj Kijevu i zaustaviti dolazak ukrajinskog pojačanja za Kijev s juga.

Valerij Zalužnij, glavni zapovjednik ukrajinskih snaga, objavio je 17. ožujka snimku zapaljenih tenkova za koje je rekao da pripadaju 26. tenkovskoj pukovniji u sjeveroistočnoj Ukrajini – stotinama kilometara od planiranog odredišta.

Jedinica je izgubila 16 vozila u manje od tri tjedna, prema ruskim dokumentima koje su Ukrajinci zaplijenili i objavili. Majka jednog mladog tenkista na popisu postrojbe rekla je ruskim medijima da je njezin sin dopremljen kući u komadima, identificiran samo po DNA-u.

A to su bila samo dva od niza pravaca kojima su ruske snage trebale munjevito napredovati, po nekoliko stotina kilometara u isto vrijeme – i sa sjevera, sjeveroistoka, istoka, jugoistoka i juga. Vojni vrh je očekivao da će slomiti ukrajinsku obranu u nekoliko dana, a časnicima je naredio da spakiraju svoje svečane uniforme i medalje za planiranu vojnu paradu u Kijevu.

Ovo je, stoga, dosad najkonkretnija potvrda potpunog nesrazmjera između samopouzdanja ruskog vojnog zapovjedništva, ministra obrane Sergeja Šojgua i samog predsjednika Vladimira Putina te stvarnih sposobnosti njihovih snaga – kao i njihovih potpuno promašenih očekivanja o žestini, sposobnosti i motiviranosti ukrajinskih branitelja.

Stare sovjetske karte, upute za oružje skinute s Wikipedije

Ruski vojnici, prema istrazi NYT-a čija se saznanja poklapaju s nizom ranijih, obuku imaju u derutnim i korupcijom uništenim bazama iz sovjetskog doba, a na bojište u Ukrajini idu s premalo hrane i streljiva i uputama preuzetim s Wikipedije za oružje koje jedva znaju koristiti. Pritom se služe zastarjelim sovjetskim kartama iz 1960-ih ili onima koje uspiju naći na osvojenim ukrajinskim pozicijama.

Razgovaraju mobitelima na otvorenoj vezi, otkrivaju svoje položaje i u toj komunikaciji, koju ukrajinske vojno-obavještajne službe redovito prisluškuju, razotkrivaju nesposobnost i rasulo u svojim redovima. Sami se često žale da su poslani u “mlinac za meso” ili “pokolj”.

A dok su oni poslani u Ukrajinu u veljači uglavnom bili profesionalni vojnici, oni koji su iznenada mobilizirani ove jeseni samo su nekoliko tjedana ranije radili kao tvornički radnici. Putin je, podsjetimo, u rujnu potpisao zapovijed o “djelomičnoj mobilizaciji”, za što je ranije obećavao da neće narediti.

Pripadnici ruske 155. brigade mornaričkog pješaštva, primjerice, nisu imali karte, medicinski pribor, ispravne voki-tokije ni zalihe hrane, dok su, natrpani na sovjetskim oklopnjacima i s pola stoljeća starim kalašnjikovima, naslijepo lutali kroz izbombardirane ukrajinske farme, kako su naknadno ispričali novinarima NYT-a.

“Ovo nije rat, ovo je uništenje ruskog naroda od vlastitih zapovjednika”

Priznali su da se za neke od njih obuka svela na minimalno pucanje iz puške te da su poslani gotovo bez metaka za kalašnjikove, kamoli zračne ili topničke zaštite. No njihovi su im zapovjednici obećali da neće ni vidjeti borbu.

Kada su granate počele padati oko njih, shvatili su kako su ih prevarili. Ruski regrut po imenu Mihail prisjetio se kako je, nakon što ga je pogodak granate bacio na tlo s oklopnjaka, ugledao raskomadana tijela svojih suboraca posijana po polju. On sam je dobio geler u trbuh. Otpuzao je do grmlja i rukama pokušao iskopati kanal kako bi se sklonio od granata.

Od 60 članova njegova voda u blizini gradića Pavlivka u pokrajini Donbas tog dana krajem listopada samo 20-ak ih je preživjelo, od čega ih je samo osam izbjeglo teške ozljede, rekao je u telefonskom intervjuu iz vojne bolnice u okolici Moskve.

“Ovo nije rat. Ovo je uništenje ruskog naroda od vlastitih zapovjednika”, rekao je.

“Noge, crijeva. Mislim, meso. Samo meso”, rekao je drugi član voda, Aleksandr, iz bolnice u Rusiji. “Znam da zvuči užasno, ali ne možete to drugačije opisati. Ljudi su pretvoreni u hamburgere.”

Aleksandr je ispričao kako su on i njegovi kolege regruti pitali svog instruktora u Rusiji što bi uopće mogli naučiti o pucanju iz oružja i o tome kako postati vojnik u nekoliko tjedana prije nego što su poslani u Ukrajinu.

“Ništa”, odgovorio im je navodno instruktor.

Gdje su završile stotine milijardi dolara za modernizaciju ruske vojske?

Kaskada pogrešaka počela je, naravno, s Putinom – duboko izoliranim u pandemiji, opsjednutim svojim naslijeđem i uvjerenim u vlastitu genijalnost. Njegovi suradnici rekli su da je ruski predsjednik, koji je zapao u antizapadni fanatizam, donio sudbonosnu odluku da napadne Ukrajinu u gotovo potpunoj izolaciji, bez savjetovanja sa stručnjacima koji su rat vidjeli kao čistu ludost.

Dok su poslušnici poticali njegovo zamjeranje i sumnje prema Zapadu, neki od njegovih najbližih savjetnika nisu znali za njegov plan sve dok tenkovi nisu krenuli preko granice.

A njegova vojska je, unatoč zapadnim procjenama njezine snage, bila ozbiljno kompromitirana višegodišnjom krađom. Putinov režim predvidio je stotine milijardi dolara za modernizaciju vojske, ali tisuće časnika isisavale su taj novac. Jedan vojni kooperant opisao je kako su zapovjednici u glavnoj ruskoj tenkovskoj bazi povješali ogromne domoljubne transparente kako bi sakrili loše uvjete, nadajući se da će prevariti izaslanstvo s vrha.

Rusija je na samom početku invazije prokockala svoju vojnu dominaciju uzastopnim greškama. Oslanjali su se na stare karte i loše obavještajne podatke za ciljanje u raketnim udarima, zbog čega nisu uspjeli uništiti ukrajinsku protuzračnu obranu.

Ukrajinski pilot Oleksij otkrio je za NY Times kako su on i drugi piloti prebacili većinu vojnih aviona koji su preživjeli napad 24. veljače u rezervnu zračnu bazu, odakle su izvodili zračne protunapade čak četiri dana prije nego što su Rusi konačno locirali njihovu bazu i pogodili je. No dotad je većina ukrajinskih aviona već razmještena u druge baze.

Amerikanci: Čak 60 odsto ruskih projektila pogodilo krive mete na početku rata

“Bilo je stvarno tako jednostavno. Ne znam kako su propustili ovu priliku”, rekao je. Tih je dana u zraku navodno bilo 15 ruskih aviona na jedan ukrajinski, a agresori su imali na raspolaganju i tisuće dalekometnih projektila.

Upravo zato su i američki obavještajci predviđali da će Ukrajina pasti za nekoliko dana. Ali ukrajinske snage su neposredno prije invazije premjestile dio svojih sovjetskih protuzračnih sustava Buk i S-300, zajedno sa svojim primarnim radio-obavještajnim zapovjednim i kontrolnim centrom – na nove lokacije, kako su NYT-u rekli visoki ukrajinski dužnosnici.

Američki dužnosnici procjenjuju da je čak 60% ruskih krstarećih projektila stoga pogodilo krive mete. Ruska vojska bila je, kažu, toliko rigidna i centralizirana da joj je obično trebalo 48 do 72 sata da ažurira svoje obavještajne podatke i dobije odobrenje da se prebaci na nove ciljeve. Do tada bi Ukrajinci već otišli.

Hvaljeni ruski hakerski odredi pokušali su, ali nisu uspjeli, osakatiti Ukrajinu kibernetičkim napadima. Mnogi ruski piloti bombardera nastavili su letjeti kao da im ne prijeti nikakva opasnost, bez pratnje lovaca, nakon što su Ukrajinci već oborili niz ruskih aviona i helikoptera.

“Imali su bombe, imali su rakete, ali nisu pokrivali svoje jurišne avione”

Ukrajinski piloti uhvatili bi ih u zasjedi tako što su letjeli nisko, skriveni od radara, i prikrali im se odozdo u svojim tehnički inferiornim i malobrojnijim avionima.

“Možda ruska vojska nije čitala sovjetske knjige. Letjeli su ravno bez ikakvog pokrivanja. Imali su bombe, imali su rakete, ali nisu pokrivali svoje jurišne avione”, kaže Oleksij.

A kad su u ožujku ruski piloti konačno promijenili taktiku i počeli i sami letjeti nisko da izbjegnu radare, dočekali su ih ukrajinski vojnici naoružani ručnim protuzračnim raketnim bacačima Stinger koje su dobili iz SAD-a. Nesposobnost prilagodbe bila je pogubna za sve redove ruskih snaga.

Tih prvih tjedana zauzeli su više teritorija nego što su mogli držati. Tisuće četvornih kilometara čuvali su gladni i odrpani ročnici ili separatisti s istoka Ukrajine, s opremom iz 1940-ih ili isprintanim uputama s interneta.

Druge su zapovjednici nastavili slati u uzaludni napad u uzastopnim valovima. Jedan neimenovani ruski vojnik rekao je da je shvatio da “nitko neće ostati živ” nakon što je njegovoj jedinici naređeno da krene u peti marš, izravno na nišanu ukrajinskog topništva. Na kraju su on i njegovi demoralizirani suborci odbili zapovijed.

Putin je usto podijelio bojište na svojevrsne feude, od regularne vojske do čečenskih boraca Ramzana Kadirova i Prigožinovih vagnerovaca, ne ostavljajući nikoga dovoljno moćnim da ga izazove.

Putin priznao da su Ukrajinci čvršći “nego što mu je rečeno”

Razjedinjene snage često funkcioniraju kao suparnici, natječući se za oružje i povremeno se okrećući jedni protiv drugih. Jedan je vojnik ispričao kako su sukobi postali nasilni, a ruski je zapovjednik tenka namjerno jurišao na svoje navodne saveznike i digao im u zrak kontrolnu točku.

Tijekom sastanka u ožujku s premijerom Izraela Naftalijem Bennettom Putin je priznao da su Ukrajinci čvršći “nego što mu je rečeno”, prema dvojici upućenih insajdera.

“Ovo će vjerojatno biti mnogo teže nego što smo mislili. Ali rat je na njihovom teritoriju, a ne na našem. Mi smo velika zemlja i imamo strpljenja”, navodno je rekao Bennettu.

Jedna članica NATO-a upozorila je saveznike da je Putin spreman prihvatiti čak 300.000 ubijenih ili ranjenih ruskih vojnika – otprilike tri puta više od procijenjenih gubitaka do sada, prije nego što odustane od osvajanja Ukrajine.

Svejedno se priprema nova ofanziva na Kijev?

S obzirom na nova saznanja, neuvjerljiva objašnjenja ruskih i proruskih dužnosnika i propagandista – da zauzimanje Kijeva nije bilo pravi cilj, već da se radilo o nekakvoj operaciji razvlačenja ukrajinskih snaga i njihovog odvraćanja od obrane Donbasa – zvuče još neuvjerljivije nego prije.

Kijev, Černihiv, Sumi, Harkiv, Izjum, Herson – kad god su se ruske snage povukle iz grada ili okolice grada koji su zauzele, to je u pravilu bilo zato što su njihovi zapovjednici konačno, uslijed katastrofalnih gubitaka, raspada linija obrane ili prekinutih logističkih pravaca, shvatili da je daljnje držanje tog teritorija nemoguće.

Ipak, Putin, njegovi generali i ratni moćnici poput vlasnika plaćeničke grupe Wagner Jevgenija Prigožina ne odustaju. Plaćenici Wagnera, unatoč golemim gubicima, predvode bjesomučnu ofenzivu na grad Bahmut u Donbasu, a Ukrajinci sve više upozoravaju na moguću novu ofenzivu na Kijev iz Bjelorusije, u prvim mjesecima iduće godine. Prethodno poniženje i uzaludno rasipanje ruskih života ih, izgleda, nije pokolebalo, prenosi index.hr.