Magazin 20.12.2015.

Nigerijac zalutao u Beograd i postao pravi Srbin

ČITANJE: 4 minute
nigerijac
Nigerijac Njuman Edžike Nvangvu (45) sa suprugom Veliborkom pronašao novi dom u Bariču, gdje je omiljeni komšija. Slavi slavu, pečenje voli skoro kao i rakiju, pjesme Šabana Šaulića “dirnu mu žicu”

Na zidu, iznad stola – ikona Svetog Luke. Na stolu šljivovica, domaća. A za stolom Srbenda – Njuman Edžike Nvangvu (45). Iako je iz Nigerije u Beograd slučajno zalutao pre 17 godina, danas je poštovan srpski domaćin, omiljeni komšija u Bariču, gdje živi sa suprugom Veliborkom, ćerkom Violetom (15) i sinom Mirkom (11). Svi ga u njegovom Bariču znaju kao Kristijana. Jedini je crnac u selu, pa ga je teško promašiti. A mnogi ga još i više cijene jer je jedan od ktitora nove baričke pravoslavne crkve.

Iz Afrike je Kristijan pošao u Italiju, sa snom da postane fudbaler. Izigran je i ostavljen, sam, bez novca, usred Beograda. Imao je sreće da je naišao na dobre ljude koji su mu pomogli, i poslije nekoliko sedmica obreo se u Bariču, pored fudbalskog terena Prve iskre. Tadašnji predsjednik kluba Branko Čučuković pomogao mu je, dao mu smještaj i hranu, a Kristijan je održavao prostorije kluba. Kako to već ide, poslije je upoznao Veliborku, medicinsku sestru, zaposlio se, dobio djecu… A da nije crn kao ugarak, danas niko ne bi pomislio da mu koreni nisu baš u Bariču.

– Taj zna za svaku glavu u selu, sve do Obrenovca, ko mu je koje koljeno, u kakvom je srodstvu sa onim drugim, odakle mu je deda došao – priča Veliborka kroz smijeh i priznaje da nije odoljela Kristijanovom šarmu. – Zato su ga prozvali i “matičar”. Primio je sve naše običaje, čak ih i nadgradio i sada je pravi predstavnik, slika i prilika, ponekad i pravi Srbenda.

Slavi slavu, poštuje pravoslavlje, pečenje voli skoro kao i rakiju, pjesme Šabana Šaulića “dirnu mu žicu”, ponekad i opsuje… Vrijedan je, pošten, ali prgav i ne da na sebe. Kada se vrati sa posla, iz firme koja se bavi ugradnjom grijanja, sređuje svoju baštu. Gaji i piliće, patke, ćurke, a uskoro se sprema za svinjokolj. Podrazumjeva se, sušiće meso, praviti domaće kobasice…

Pored “domaće”, koju Kristijan sam peče, na stolu stoji i tanjir sa nasječenim kokosom i činija indijskog oraha. Tek stigli iz Bijafre, kako se nekada zvao dio Nigerije iz kog je Kristijan. Poslije 10 godina bio je u posjeti porodici u Africi i zatekli smo ga u Bariču, baš na povratku. Veliborka ga zadirkuje da je odmah zaboravio srpski i ponovo propričao na ibo jeziku.

– Uvek ću biti Nigerijac, tamo sam rođen. Mnogo sam se rastužio, video sam staru majku, braću, familiju i ganulo me je da budem sa njima i ljudima uz koje sam odrastao… Ali ovde u Srbiji su moja žena, djeca, kum, moj posao i moj dom – govori Kristijan.

Otkako se zaposlio, Kristijanov princip bio je da od svake plate, 10 odsto ide crkvi. U izgradnji baričkog hrama bio je jedan od darodavaca. Priznaje da je ranije obavezno, svake nedelje, odlazio na liturgiju, ali da u posljednje vrijeme rijeđe ide.

Zbunjuju samo Titove slike po zidovima, uz ikone…

– To je Violetina priča, ona voli Tita, komunizam, ali i istoriju uopšte – kaže Veliborka. – Za to je moj otac odgovoran, sa njim o tome priča. A Mirko je krenuo Kristijanovim stopama, igra fudbal. Najbolji je golgeter, ranije Radničkog, a sada FK Munja iz Bariča. Dok su bili mali, nije bilo lako u maloj sredini za njih kao djecu meleze. Sve je, međutim, došlo na svoje, a mi smo obična porodica, gdje možda ima samo malo više smijeha zbog našeg stalnog zabavljača, Kristijana.

– Slavu sam uzeo pre sedam godina – priča Kristijan. – Odlučio sam da slavim Svetog Luku, jer smo na taj dan 2007. godine imali strašan sudar. U kolima smo bili djeca i ja. Ne želim da se sjećam toga. Ali, Svetog Luku od tada slavim, po tri-četiri dana svake godine. Prođe 100 ljudi kroz kuću. Ali, ljude mnogo volim, baš kao i život.

– Napisao mi je ljubavno pismo, koje mi je poslao preko zajedničkog prijatelja – sjeća se Veliborka kako je započela njena i Kristijanova priča. – A kada smo riješili da se vjenčamo, matičari u Bariču su očigledno bili protiv, tražili nam silna dokumenta, čak i odobrenje Ambasade Nigerije. Ljudi u ambasadi su nam se slatko ismijali kada smo došli po to. Na kraju smo se vjenčali u Starom gradu, a vjenčanje u crkvi ostavili smo za vreme kada budemo obeležavali zlatni jubilej.

(Novosti)