(VIDEO) Nikola i Kristina o svojoj neobičnoj prosidbi u centru Banjaluke

Nikola Vranjković iz Banjaluke, na originalan način zaprosio je svoju djevojku Kristinu Topić.

Evo šta o Kristini i njihovoj vjeridbi je rekao Nikola.

”Kada sam je prvi put vidio, rekao sam, ‘eno moje poezije kako prelazi ulicu’. Ti mi stihovi Matije Bećkovića uvijek padaju na pamet kada me neko zamoli da pričam o Kristini i o sebi. Valjda jer sam još bio aktivan, vječiti student srpskog jezika i književnosti kada smo se nas dvoje upoznali.

Baš u tom nekom periodu kada sam se upoznavao sa Matijinim pjesmama, upoznao sam i nju. Slučajnost!? Ne bih rekao. Život me odvukao na potpuno drugu stranu, ali eto, izgleda da je ostalo još malo ljubavi prema dobroj poeziji i potreba da ponekada izgovorim koji stih. Sreća pa sada imam pravu osobu za to. Na početku poznanstva, ona valjda nije sebi dala priznati da ne moze da mi odoli (hah, potpuno razumnjivo), a ja, inače glasan i pričljiv mladić, kada bi ona bila tu, sa posebnim elanom sam dubio na glavi, derao se ko nenormalan i sve radio ne bi li uhvatio neki njen pogled, pa makar i onaj slučajni (od nečeg se mora početi).

Pa da. Sjećam se da sam se šalio na račun naše razlike u visini (ona je malo viša). Govorio sam joj da sam uvijek želio nekoga koga ću u isto vrijeme moći da volim dok mi mijenja sijalice po kući. Smijala se, a ona kad se smije, ja i sit i zadovoljan čovjek.

Kristina je jednom popila jednu času vina više nego što je trebala, mada, ja i dalje tvrdim da je to najpametnije što je mogla da uradi u svom životu. Ne pamtim da sam je poslije toga ikada vidio uopšte u pripitom stanju. Tada mi je poslala poruku, bilo je tu svega i svačega, ali i ona mala slamka zaljubljenosti za koju sam se ja uhvatio ko izbjeglica za jučerasnji hljeb. Poslije toga dogovor za kafu (čitaj pivo) u banjalučkom Kset pabu, dva sata neke priče koje se sad baš i ne mogu sjetiti, ali se sjećam trenutka, momenta, njenog pogleda, i mog pitanja: ‘Mogu li da te poljubim?’ Odgovorila je da ne zna, sa osmijehom dopuštenja na licu. Rekao sam: ‘Znam ja!’ Poklonila mi je prvi poljubac, najljepši poklon na svijetu i ja sad jednostavno moram da joj se odužim i da je činim srećnom. Nadam se da ce vječnost biti dovoljna.

U vezi smo nekih godinu i šest mjeseci, ona bi to trebala bolje znati, ja malo češće kupim ružu, pa sam na sigurnom ako ponekad i pogriješim. Postali smo najbolji prijatelji, zavoljeli se. Neki čudan osjećaj kada imaš nekoga, sa njim mali svijet, i priželjkuješ pusto ostrvo jer ste vas dvoje dovoljni. Pomalo neopisivo, ali valjda ljubav ni ne bi bila takva kakva jeste, nedefinisana, čarobna i prijeko potrebna kada bi se mogla objasniti.

Mislim da se ne lažemo, zakuvamo i nas dvoje, samo tako, ali se vodimo jednom parolom i zaista pomaže: ‘Nikada ne leći u krevet, okrenuti glavu i ne reći laku noć i volim te, nikada!’ Žene ne treba pokušavati razumjeti, treba ih samo voljeti.

Prosidba, hm, to ću da skratim jer ćete vidjeti video. To sam odavno imao u planu, čekao sam posao, čekao sam prvu platu. To su već neki principi, nisam se raspitivao da li sam u pravu, ili ne. Pare su legle u petak, u subotu sam ustao i krenuo po prsten. Imao sam malu pomoć Kristinine sestre i kupio ga. Onako, po svom ukusu.

Taj dan ANIP ‘Veselin Masleša’ je organizovao koncert srpskog folklora na Kastelu, gdje sam i sam nastupao. Pričajući sa svojim kudašima, došli smo na ovu ideju. Nisam odmah pristao, ali kako je vrijeme odmicalo, zvučalo je sve primamljivije. A onda sam samo donio odluku, uradiću to, nema tu šta više da se čeka. Koncert je trajao do nekih 12 sati u ponoć, kasnije smo svi imali žurku u Sokolskom domu. Oko četiri ujutro otišli smo u odaje Masleše da se obučemo u nošnje i uz harmonike i Božiju pomoć krenuli da dočekamo Kristinu koja se vraćala iz Igala da je učinimo mojom vjerenicom. Neko trijezan je to sve snimio. I neka je, ‘fala mu! Ostalo je istorija! Na poslijetku, bez nje, bez drugara, bez mojih kudaša, bez podrške roditelja, sestre, nista ovo ne bi bilo ostvareno. I ja sam na svemu tome beskrajno zahvalan!”

U potpisu, Nikola Vranjković, najsrećniji gad na svijetu

Kristina je rekla DA

,, U vezi smo godinu i šest mjeseci, najljepše provedenih u mom životu. U njemu imam sve što sam ikad poželjela. I prijatelja i momka. Iz mene je izvukao sve najbolje. S njim sam bolji čovjek. To svi vide oko mene , a i ja sama osjećam.

S vremenom smo planirali da se vjenčamo. Bilo je pitanje vremena, a kada bi me pitali kad se seliš, ja bi rekla: ‘Niđe ja ne idem, a da me niko ništa nije pitao’.

Inače, otišla sam na more, sa njegovom sestrom i pri povratku negdje 15- ak min prije nego što ćemo stići do autobuske stanice, sestra onako suptilno meni kao, a da se malo našminkaš za svog Nikolu? Reko neću :). Prolazimo mi kraj stare autobuske, a na stanici grupa njih u nošnji. Pomislila sam da su gostujuci KUD pa se ponapijali i kontaju njihov bus, a Branka ustaje i vozaču govori da stane .

Stali smo pred galeriju, a ja njoj :,, Ma šta ti je , nije Nikola tu, kući je spava, jer mu naravno vjerujem” .

Kaže ona da izađem. A ja zapela neću pa neću. I pristanem ja da izađem da mi ,,siđe” s glave.

Ja niz stepenice. Moj Mladen (brat)! Oduzele mi se noge, ali vidim smije se, rekoh sebi sve je ok luđakinjo. On me uhvati pod ruku i prema tim istim ”gostujućim luđacima” na čelu sa mojiiim Nikolom koji spava kući (smijeh).

Tada mi je već sve bilo jasno. Toliko sam bila izgubljena da su izvlačili riječi iz mene. A koja ne bi?!

Znala sam da je lud, ali ovoliko, ne! Gledam one ljude sve što su nas čekali da dođemo. Cijelu noć su ostali budni!? A sve zbog Nikole jer je Nikola najbolji sin, momak, drug, brat, a znam da će biti najbolji muž, otac i zato sam rekla DA.”

Kristina Topić

Vezane vijesti: (VIDEO) Prosidba u narodnoj nošnji u centru Banjaluke

(BBportal.info)