Nikola Kolja Pejaković: Umjetnost je, kao i vjera, pitanje duha

Laž ubija sve, pa i umjetnost. Umjetnost je, kao i vjera, pitanje duha. Duh vlada čovjekom, i kakav mu je duh, takva mu je, na primjer, umjetnost ili rukodelj, rekao je u razgovoru za “Glas Srpske” režiser, scenarista, glumac i muzičar Nikola Kolja Pejaković,

Pejaković trenutno radi na seriji “Advokado”, a  radio je i scenario za film “Toma” posvećen Tomi Zdravković, čije snimanje je nedavno završeno, te za, širom regiona gledanu i pozitivno ocijenjenu seriju “Kosti”, drugi dio trilogije “Meso-Kosti-Koža”.

– Duboko vjerujem u to da je svaki čovjek umjetnik. E, sad, da li je dobar, manje dobar, ili loš, o tome možemo diskutovati – dodaje Pejaković.

Intervju Nikole Kolje Pejakovića, koji je objavljen u “Glasu Srpske” prenosimo u cijelosti.

Šta biste mogli da nam kažete o seriji “Advokado” koju pripremate zajedno sa Sašom Hajdukovićem i u kojoj i glumite? Kakva je priča ove serije, u kojoj ste okupili izuzetnu glumačku ekipu iz regiona?

PEJAKOVIĆ: “Advokado” je komedija; rasna, punokrvna komedija, u kojoj se osjete uticaji svega onoga što smo nekada gledali i čemu smo se smijali. Od serija poput “Grlom u jagode” ili “Vruć vetar”, preko “Pajtonovaca” do modernih holivudskih sitkoma. “Advokado” nije žanrovski čist, pomalo je avantura, ali “Bosonoga produkcija” mirno ide ka susretu sa gledaocima – vjerujemo da smo uradili dobar posao.

S obzirom na to da ste zajedno sa Draganom Bjelogrlićem radili na scenariju za film “Toma”, zanima me, kako je predstavljen Toma Zdravković u priči koja će biti oživljena filmom? Koliko su važni biografski filmovi, u kontekstu čuvanja od zaborava i podsjećanja na drugačija vremena?

PEJAKOVIĆ: Još malo pa će film biti gotov; gledao sam posljednju verziju montaže. Mislim da je Dragan napravio emotivan film o Tomi, ali i o toj zemlji koju je Toma mnogo volio i u kojoj je pjevao. Biografski filmovi su težak zadatak za reditelja. Dragan je od mog scenarija koji je bio mala, intimna priča, napravio simfoniju; šareno i razigrano putovanje kroz vrijeme, kroz Tomino vrijeme i njegov buran život.

 Koliko je nostalgija inspirativna?

PEJAKOVIĆ: Može da bude, kako kome.

Da li se ljudi u ovom izmijenjenom načinu života, živeći u strahu, u stalnom grču, mogu vratiti sebi više ili još više udaljiti jedni od drugih?

PEJAKOVIĆ: Do drugih se dolazi preko Hrista. Nikada direktno. Čovjeku treba prići sa bezrezervnom ljubavlju, a ne kalkulantskom, zemaljskom. Ne tražiti neku sliku koju ćeš voljeti, pa ako ti taj drugi pokaže neko drugo lice, koje ti ne odgovara – okrenuti glavu. Međutim, to je lični proces i pitanje je ko je sve spreman da uđe u taj, pravoslavni, stil života; ortodoksni veltanšaung. I koliko je spreman da istraje u tome…

Koliku ulogu vjera, nada i ljubav igraju u povratku sebi, u ovakvom vremenu? Ima li povratka bez vjerovanja?

PEJAKOVIĆ: Nema.

Da li je ovo jedno od najgorih vremena različitih izopačenosti svijeta i ljudskih lica? Kako sačuvati sebe (a i druge) u svemu ovome?

PEJAKOVIĆ: Svako vrijeme je isto. Čovjek, prebivajući u svojoj nadmenoj, egoističnoj prirodi, vrijeme u kome živi posmatra kao jedinstveno, drugačije, nikada viđeno. Ima jedna pesma grupe “Buldožer”, naziva “Novo vrijeme”, u kojoj je stih: “Novo vrijeme – isto sranje”. Složio bih se sa pjesnikom.

Kako su ljudi izgubili empatiju, ljudskost i blagost jedni prema drugima? I gdje pronaći svjetlo?

PEJAKOVIĆ: Adam je skrenuo pogrešno, na raskrsnici. I tada je izgubljena dobijena bitka. Sve kasnije je samo borba da povratimo vječni život i ljudskost.

Neki od glavnih motiva u seriji “Kosti”, između ostalo, bili su pokajanje i ispovijed. Vodi li pokajanje nužno u opraštanje i pomirenje sa sobom i drugima? I da li, na kraju, svako dobije ono što zaslužuje?

PEJAKOVIĆ: Na kraju dobije, vjerujte. Svako dobije po zaslugama, ali to mi, ljudi, ne vidimo jasno. Čovjek mora da se mijenja, ne smije i ne može da ostane isti; život ga, kao more stijenu, vaja udarima talasa, hladnoćom i suncem. Stvarnost nas konstantno lomi i čeliči. Stijene ne ostaju iste, a kamoli ljudi.

Mislite li da se kao ljudi, svi olako navikavamo na stvarnost, kakva god ona bila, bez preispitivanja i borbe? Imamo li za šta da se borimo?

PEJAKOVIĆ: Imamo samo jednu borbu koja je važna, to je – borba za dušu. Ostalo manite. Ne uplićite se u revolucije, proteste, ne bunite se protiv Murte, ne agitujte za Kurtu, samo gubite dragocjeno vrijeme. Dok se vi mlatite po fejsbucima i ulici, duša čami i čeka, propada.

Koliko je kultura i umjetnost uspjela da preživi pandemiju, silna zatvaranja i ograničenja?

PEJAKOVIĆ: Stvari dolaze na naplatu, treba biti mudar i sačekati. Spremiti malo hrane za nejač; narod je poludio, treba se skloniti od zla koje nadire. A kada zlo dođe na prag, mirno se prekrstiti i dati glavu. Dati svoju glavu, koja ionako ne vrijedi puno, za vječni život – mislim da je to dobar prolaz, dobar dil. Izuzetno dobar.

Krajem prošle godine, među najavljenim predstavama Narodnog pozorišta Republike Srpske, našao se i komad “Krajnje vrijeme”? Šta biste mogli da nam otkrijete o realizaciji pomenute predstave?

PEJAKOVIĆ: Odlučili smo da na jesen bude praizvedba mog novog komada. Narodno pozorište je moja kuća i vjerujem da ćemo, kao i do sada, uspjeti da napravimo predstavu koja će se dugo igrati. Velika je privilegija raditi u Narodnom pozorištu Republike Srpske, i nadam se da ovaj virus neće zamandaliti vrata naše kuće. Vremena nisu laka, ali nijedna nisu bila laka, pa što bi i ova bila… Kao što kaže naslov komada, svako vrijeme je – “Krajnje vrijeme”.

(N.S)