Novi album Tejlor Svift The Life of a Showgirl je pop trijumf

Dvanaesti album Tejlor Svift potekao je iz njene „najzaraznije radosne, divlje, dramatične faze“, rekla je ona pred njegovo objavljivanje.

Njen prethodni album, The Tortured Poets Department, bio je emocionalno pročišćenje – omamljena autopsija nad dva ogorčena, bolna raskida.

Zatekli smo je u njenoj najnižoj tački, kako „plače u teretani“zato što je straćila mladost na šestogodišnju vezu sa britanskim glumcem Džoom Alvinom, koja je na kraju iščilela.

Osamnaest mjeseci kasnije, vratila se sa najnovijim vijestima sa njenog pisaćeg stola; a priča je sad bitno drugačija.

Snimljen u trenucima pauze tokom rekordno uspješne turneje Eras, album predstavlja 35-godišnjakinju kao srećnu i svježe zaljubljenu u američkog fudbalera Travisa Kelsa.

„Ovaj album govori o tome šta se dešavalo iza kulisa mog unutrašnjeg života tokom ove turneje, koja je bila jako bujna, naelektrisana i živahna“, rekla je ona tokom gostovanja u Kelsovom podkastu New Heights u septembru.

Da bi dočarala tu dinamiku, nije producirala album sa dugogodišnjim saradnikom Džekom Antonofom, čija je meka produkcija definisala zvuk na prethodnim albumima kao što su Midnights i Tortured Poets Department, već sa švedskim pop genijima Maksom Martinom i Šelbekom, koji su prethodno sarađivali sa Svift na hitovima kao što su „Shake It Off“ i „I Knew You Were Trouble“.

Cilj, rekla je Svift, bio je da snimi utegnut, kompaktan album „bengera“ (to su hit pesme, a ne kobasice) sa „melodijama koje su toliko zarazne da ste maltene ljuti na njih“.

Ali dosta je bilo sa uvodom.

Da li je Life of a Showgirl uspeh optočen dijamantima ili potpuni debakl?

Ovo je spoj pisanja neodoljivih pjesama i inteligentne produkcije koji lako dostiže visoku prečku koju je Svift sama sebi postavila.

Fanovi koji očekuju povratak na maksimalistički pop sa albuma Red i 1989 mogli bi da budu iznenađeni.

Nova muzika Tejlor Svift je šmekerskija i sabranija od njenih prethodnih kolaboracija sa Martinom; nadovezujući se na atmosferičnu teksturu njegovog skorašnjih hitova za The Weeknd i Arijanu Grande.

Ali nema ni trunke sala na bilo kojoj od ovih pjesama.

U trajanju od 41 minuta, The Life of A Showgirl je najkraći album koji je Svift objavila poslije njenog debitantskog iz 2006. godine; a laserska usredsređenost dobrodošao je odmor nakon predimenzionirane raspričanosti na Tortured Poets.

Tematski gledano, najnoviji tekstovi Tejlor Svifrt slijijede dve jasno raspoznatljive niti.

Polovina od 12 pjesama na albumu govori o zaljubljivanju, potpunom, luckastom gubljenju glave za nekim.

Ostale se bave mračnom pozadinom slave.

Usput dobijamo i neke klasike, kao što je slika pjevačice burleske „koja sija poput žara cigarete“; ili poređenje žaoke kritičara sa „minijaturnom čivavom koja laje iz torbice“.

Negdje drugdje – i ne mogu da vjerujem da ovo pišem – postoji čitava jedna pesma ispunjena dvosmislenostima sa dečjeg igrališta.

Tejlor Svift je počela da se zabavlja sa Travisom Kelsom nakon što su se upoznali iza pozornice na turneji Eras. Njih dvoje su saopštili da su se vjerili prošlog mjeseca.

Album otvara, međutim, jedna dvostruka finta.

Obožavaoci su pretpostavili da The Fate of Ophelia plete šeksiporovsku priču o plemkinji koja se davi u napadu manije nakon što je poludjela od tuge.

Umjesto toga, ona pjeva o tome kako ju je od te sudbine „spasao“ upravo Kels, u savršeno čistoj pop pjesmi koja je puna referenci na njihovu vezu – u šta spadaju i Kanzas Siti Čifs i broj 100 (zbir 87, Kelsovog broja na dresu, i 13, omiljenog broja Tejlor Svift).

„Čula sam te kako me dozivaš preko megafona“, kaže ona, priznavši da je njihova romansa započela kad je Kels javno obelodanio osjećanja prema njoj u njegovom podkastu u julu 2023.

„Da nikad nisi došao po mene, možda bih se udavila u melanholiji.“

Muzički gledano, pesma izvodi zgodan trik dodajući još jednu notu na kraju svake druge fraze, kao da se Svift zadržava u datom trenutku, previše zaokupljena osećanjima da bi pošla dalje.

Album je prepun takvih malih ukrasa – i krajnje je zadovoljavajući.

Tema zaljubljenosti nastavlja se u pjesmi Opalite, čiji se bezbrižni akordi i harmonije nalik onima grupe Abba razvijaju kao ustreptala romansa; i Wi$h Li$t, u kojoj se Svift distancira od Holivudske priče u zamenu za porodično blaženstvo.

„Oni žele tu kritičarski hvaljenu Zlatnu palmu i Oskara na podu kupatila“, primećuje ona, „a ja želim samo tebe.“

(Plus „par djece“ i „najbolju prijateljicu za koju mislim da je zgodna“)

Ali možda najindikativnija posveta Kelsu je Wood – stakato plesna numera, sa sve gitarskim rifom Jackson 5, koja je praktično parada dvosmisla.

Tu zatičemo Svift kako sujeverno „kuca o drvo“ da njihova veza potraje, a onda kuca o drvo u spavaćoj sobi, u neočekivanoj posveti „muškosti“ njenog verenika.

To je toliko luckasto i neočekivano da sam se naglas nasmejao.

Isto važi za Actually Romantic, fantastično sarkastičnu numeru o kolegi pop zvijezdi koja Svift naziva „dosadnom Barbi“ i piše pjesme o tome koliko je mrzi.

Preko grandžovskih gitara i naglašenih bubnjeva, Tejlor ga čika daškom obrnute psihologije.

„Zvučalo je gadno, ali utisak je kao da flertuješ sa mnom“, pjeva ona.

„Sav taj trud koji si uložio, zapravo je romantičan.”

Ona nastavlja da se razračunava sa raznima u Father Figure – oštroj priči o štićenici koja joj je zabila nož u leđa, a koja interpolira istoimeni klasik Džordža Majkla.

Obožavaoci će poludjeti u pokušajima da razotkriju identitet dotične, ali, za mene, pjesma više zvuči kao moralitet o Svengaliju muzičke industrije, koji posjeduje moć da zbriše svakoga ko nije „vjeran porodici“.

Prepun filmskih gudača i dezorijentišućih promjena skala, ona staje rame uz rame sa No Body, No Crime, Bad Blood i Vigilante S*** u njenom sve većem katalogu osvetničkih himni.

Turneja Eras zaradila je rekordne dvije milijarde dolara na blagajnama – a sigurno je zaradila još poneki milion samo od prodaje suvenira.

Najbolja pjesma na albumu, međutim, jeste balada Ruin The Friendship.

Na ovom putovanju vremeplovom u srednjoškolske dane u Tenesiju, Tejlor Svift se prisjeća dječaka koga je osudila na „prijateljsku zonu“ istovremeno žudeći za jednim jedinim poljupcem.

Nježna i nostalgična, pjesma ima srceparajući obrt u trećoj strofi, kad najbolja prijateljica Tejlor Svift iz stvarnog života zove da kaže da je njihov bivši drug iz škole umro, a onda ona žurno odlazi na noćni let da bi prisustvovala njegovoj sahrani.

Na albumu koji je uglavnom zaokupljen zadovoljstvima, žal i tuga udaraju dvostruko jače.

Niz pjesama se završava naslovnom numerom, produhovljenim duetom sa Sabrinom Karpenter koji istovremeno služi kao priča upozorenja o statusu zvijezde.

To je jedina pjesma koja se ozbiljno bavi konceptom „šougerle“, sa uvodom u obliku perkusivnog stepovanja i razmetljivim promjenama skale, dok zvijezde razmjenjuju replike o njihovoj nemilosrdnoj industriji.

„Na svim portretima na zidu plesne dvorane/nalaze se kučke za koje bih volela da požure i umru“, pjeva Svift.

A onda slijedi poenta: „Ali ja sam besmrtna sada, dušo.“

To zvuči kao namjerna referenca na Look What You Made Me Do, napisanu 2017. godine kad je Svift bila najratobornije raspoložena, poslije njenog javnog obračuna sa Kanjeom Vestom i višemjesečnih napada u štampi.

Onomad je pjevala: „Stara Tejlor ne može da dođe da se javi na telefon… Zašto? Oh, zato što je mrtva.“

Ove 2025, dok joj je čitav svijet pod nogama, Svift može konačno da kaže sa velikom izvjesnošću da je njeno mjesto u pop istoriji zagarantovano.

The Life of a Showgirl je njen i te kako zasluženi pobjednički krug.

(Blic.rs/BBC)

Koja je tvoja reakcija?

0% Srećno

0% Ravnodušno

0% Zabavno

0% Smiješno

0% Bijesno

0% Tužno