NSRS u Bermudskom trouglu: NATO na granici, Naser na slobodi, Čedo u grobu

PIŠE: Saša Bižić

Koliko puta ste na slavama slušali rasprave o domaćoj i svjetskoj politici? Na takvim okupljanjima, „analitičari“ među običnim smrtnicima nerijetko iznose jednostavna rješenja za komplikovane probleme i uglavnom daju prisutnim povod za smijeh, koji najčešće izostaje samo iz pristojnosti. Međutim, od živopisnog pravila ima i fascinantnih izuzetaka.

U to se nedavno uvjerio autor ovih redova, dok je sa naklonošću, ali i blagim padom koncentracije, slušao jednog poznanika kako, kroz izmaglicu alkoholnih isparenja, bistri svakodnevne teme. U izvjesnom momentu, zaintrigiran viješću koja je upravo dopirala sa televizora u blizini, dobri i vrijedni čovjek koji se, nažalost, godinama samouništava pićem, prekinuo je trivijalni monolog. Uslijedila je perfektna i elokventna analiza globalnih relacija između SAD, EU i Rusije, a našlo se tu mjesta i za smislena zapažanja o Bliskom istoku. Nakon te digresije od par minuta, čiji nivo mnogi etablirani tumači planetarnih kretanja ne mogu da dostignu ni u emisijama dugim dva sata, „vatrena voda“ je ponovo preuzela neotkrivenog genija i povukla ga u sivilo neuspješnih pokušaja duhovitog raspredanja o životnim banalnostima.

Sličan sindrom, zasnovan na maratonskom neartikulisanom razglabanju i povremenim lucidnim intervalima, odavno je zahvatio političku scenu Republike Srpske, a posebno njen izlog – Narodnu skupštinu. Poput osobe iz uvodne priče, vlast i opozicija u RS nakratko su prekinule višemjesečni niz jalovog manevrisanja, u kojem je bilo mnogo buke i bijesa, a malo suvislog sadržaja. Uoči aktuelne sjednice parlamenta Srpske, obje strane iznijele su razumne prijedloge. Vladajući blok je ponudio rezoluciju o vojnoj neutralnosti RS, a Milan Miličević, u ime SDS-a i opozicionog Saveza za promjene, založio se za demilitarizaciju Bosne i Hercegovine. U prvom slučaju, konkretan tekst nije predstavljen javnosti prije sastanka parlamentaraca, ali sam naziv dovoljno jasno određuje pravac tog dokumenta. U drugoj inicijativi bilo je razrade ideje, kroz sugestiju da bi novac ušteđen ukidanjem Oružanih snaga mogao da bude preusmjeren u izgradnju saobraćajne infrastrukture u zemlji.

Ipak, kako to obično biva kod nas, riječ je o naknadnoj pameti, budući da su dvije vodeće stranke u RS, pojačane PDP-om, prije više od jedne decenije na nivou BiH podržale pravne akte u kojim decidno piše da su tzv. atlantske integracije nedvosmislen vojni cilj dejtonske tvorevine. Nije sporno, za ovakvo otrežnjenje važi – bolje ikad nego nikad. Ali, zbog dobrovoljnog naopakog starta, kompletan poduhvat liči na kretanje voza prema provaliji, prugom od 10.000 metara, uz pokušaj iskakanja uspaničenih putnika iz vagona na devetom kilometru, nakon spoznaje gdje, ustvari, idu.

Tu se završava kakva-takva saglasnost vlasti i opozicije o ključnim pitanjima na sadašnjem dnevnom redu NSRS. Za razliku od poznate izreke „Đavo je u detaljima“, u parlamentu Srpske je obrnuto – Lucifer je u cjelini, odnosno u kontekstu. Jer, sve vodi ka tome da dva nacionalno odgovorna stava prema NATO-u izgore u vatri narcizma malih razlika. I to, prije svega, zato što se o njima raspravlja istovremeno sa rastom tenzija zbog sukoba vlasti i opozicije, koji su obilježili pretposljednju sjednicu Skupštine, 13. septembra.

Ko će se još baviti time, ukoliko je 17. oktobra na stolu idealan povod za obostrano inaćenje – revizorski izvještaj? Kome će u NSRS biti važna adekvatna reakcija na sramotnu činjenicu da je krvnik iz Srebrenice Naser Orić postao vlasnik druge oslobađajuće presude u životu, po svemu sudeći uz značajan doprinos pojedinih Srba, koji su mu „dužnici“ u mutnim poslovima? Čemu konsenzus o tome, ukoliko je i nagrada za ovog ratnog zločinca, u mizernim političkim računicama u RS, tek inicijalna kapisla za dvostruko ruganje referendumu o Sudu i Tužilaštvu BiH, Naserovim mirnodopskim saučesnicima?

Dok se dokone starice iz Narodne skupštine češljaju, uporno se baveći same sobom, zgrada parlamenta u Banjaluci i nezapaljena gori, od vrelline disanja na škrge većine stanovnika prostora između Novog Grada i Trebinja. Bez Reja Bredberija i Fransoa Trifoa, malo ko bi, osim fizičara, znao da papir sam plane na temperaturi od 451 Farenhajtovog stepena, odnosno na 232,78 Celzijusa. Bez Čede Kneževića među živim – a najpoznatiji željezničar RS preminuo je nedugo nakon drugog ovogodišnjeg štrajka glađu – malo ko u Srpskoj je ostao imun na toliko očigledan simbol nezainteresovanosti ovdašnje nomenklature za muku bilo koga ko ne dolazi iz njenih blaziranih redova.

Ipak, da je debela koža dominantan kriterijum za učešće u zakonodavnoj vlasti, pokazuje ovakav niz: NATO na granici, Naser Orić na slobodi, Čedo Knežević u grobu, a vlast i opozicija u maloj i velikoj sali NSRS?! I to u najboljem slučaju, ukoliko ne odluče da jedni drugim priušte kratki kurs borilačkih vještina.

(srpskainfo.com)

Koja je tvoja reakcija?

0% Srećno

0% Ravnodušno

0% Zabavno

0% Smiješno

0% Bijesno

0% Tužno