O nekim pitanjima identiteta crkve u Crnoj Gori

Piše: Igor Balaban, protojerej

U savremenom crnogorskom društvu stavovi u pogledu istorijskog nacionalnog i crkvenog identiteta uglavnom su duboko zakopani u rovove, bez ikakve realne mogućnosti da se o tim pitanjima razložno i činjenično govori oslanjajući se na mnogobrojne izvore koje posjedujemo, no, ipak, i u takvim okolnostima, vrijedi se ponekad, istine radi, osvrnuti na argumentaciju onih ”drugih”.

Ne mislim da će bilo ko promijeniti mišljenje zbog činjenica koje ćemo ovdje iznijeti, ali istine radi, neophodno je ukazati na nelogičnosti i/ili pogrešnu istoriografsku logiku koju koriste neki od ideologa novocrnogorstva, koja se ideologija zapravo svodi na ne-srpstvo ili, sve češće, na otvoreno anti-srpstvo.

Nije nam namjera nikoga da podučavamo njegovom ili njenom etničkom, nacionalnom ili bilo kojem drugom identitetu, ali je korisno da vidimo šta stvarno piše u izvorima na koje se pozivaju neki od pomenutih novocrnogorskih ideologa.

Neposredni povod za pisanje ovog članka su tekstovi Novaka Adžića objavljeni posljednjih petnaestak dana na portalima koji se inače agilno bave propagandom novocrnogorske ideologije. Ambicija Adžića je očigledno bila da, budući nezadovoljan potpisivanjem Temeljnog ugovora Crne Gore i Srpske Pravoslavne Crkve, svojoj ideološkoj tezi o crnogorskom istorijskom narodnom i crkvenom identitetu nađe uporište u istorijskim izvorima, konkretno u periodici iz vremena Knjaževine Crne Gore. Uz nešto neuspjele pravne argumentacije, ovi njegovi tekstovi su najvećim dijelom citiranje, tumačenje i interpretacija novinskih članaka i izvještaja toga vremena.

Pitanje svojine nad pravoslavnim crkvenim nepokretnostima

Ovom prilikom se nećemo baviti opetovanim besmislicama o navodno nasilnom i nekanonskom ukidanju Crnogorske Crkve, ali ću samo kratko prokomentarisati pitanje svojine nad pravoslavnim crkvenim objektima, koje pominje Adžić, jer će se njime, u mjeri u kojoj bude potrebno, detaljnije baviti nadležni državni organi.

Pravo svojine nad sakralnim objektima u Crnoj Gori nisu imali ni vladari niti država, a ni plemena, bratstva i slično, kako se danas često može čuti u Crnoj Gori. U Opštem imovinskom zakoniku je izričito propisano da su imaonici (vlasnici) ”pravoslavne crkve, manastiri i druge crkvene ustanove kojima tu osobitost priznaju crkovna pravila ili crkovna vlast, a to priznanje nije u opreci sa državnim zakonom” (čl. 716). Takođe je propisano da ”uprava dobara crkovnih… biva po ustavu njihovu i po naredbi zakonite im (crkovne) Vlasti” (čl. 718). Vidimo, dakle, da je crkvenom imovinom, uz određena ograničenja (nepokretna dobra se nisu mogla prodavati bez dopuštenja državne Vlasti, čl. 719), upravljala i gazdovala zakonita crkvena Vlast u skladu sa svojim pravilima, ko god da je bio formalni imaonik: pojedinačna crkva, manastir… Potpuno je iracionalno tvrditi da neki hram može da gazduje samim sobom. On postoji u određenom crkvenom poretku i ukoliko ne bi bio dio tog poretka i u pogledu svojinskih pitanja, nastupila bi potpuna anarhija u pogledu upravljanja crkvenom imovinom, gdje bi, potencijalno, svako mogao da je uzurpira bez ikakve odgovornosti. O raširenoj ideji da u modernoj i sekularnoj Crnoj Gori, država treba da ima svojinu nad crkvenom imovinom, nećemo trošiti riječi. Pobornici te ideje kao primjer pominju samo jednu evropsku državu gdje je takav model usaglašen sa tamošnjom Crkvom, koja je bila suočena sa višedecenijskim teškim posljedicama revolucionarnog anticrkvenog nasilja. Uostalom, taj model ni tamo nije onakav kakav priželjkuju njegovi domaći podržavaoci. Ne daje ta država danas jednome, a sutra drugome te hramove na korišćenje.

Neistinita je Adžićeva teza da se Temeljnim ugovorom išta daruje Srpskoj pravoslavnoj Crkvi (on je naziva i Crkva Srbije) ili da se Ugovorom blanko priznaje pravo svojine bilo kome. U Ugovoru nisu pomenuti konkretni crkveni objekti, ali je naglašeno da će se pitanja svojinskih prava rješavati u skladu sa pravnim poretkom države. Dakle, nikome se ništa ne daruje niti priznaje. U strogo formalnom smislu ova odredba nije ni morala da bude prisutna u Ugovoru jer se podrazumijeva da bilo koje fizičko ili pravno lice može da stiče svojinu isključivo na zakonit način. S druge strane, bilo je neophodno da Ugovor sadrži i ovakvu odredbu koja državu podsjeća na potrebu da prema nosiocima prava svojine nad pravoslavnim crkvenim nepokretnostima (u slučaju Crne Gore, najčešće se radi o Mitropoliji i drugim nadležnim episkopijama) zadrži jednak odnos kao prema svim drugim vlasnicima imovine. Kako država u prethodnom periodu, iako je na to obavezuje zakon, nije bila dorasla ovoj obavezi i otvoreno je diskriminisala Crkvu, ova odredba se sasvim opravdano našla u Ugovoru, iako suštinski ne stvara novu obavezu državi u pogledu upisa svojinskih prava Crkve, pored onih koje ona već ima shodno zakonu.

Da se ništa nije promijenilo u odnosu prema Crkvi onih koji su pokušali da neustavno i nezakonito razvlaste Crkvu od njenog vjekovnog imena, identiteta, kontinuiteta i imovine, svjedočili smo prije nekoliko dana kad smo imali priliku da čitamo kako jedan visoki partijski funkcioner nalazi za shodno da komentariše svoga partijskog kolegu koji je i predsjednik jedne lokalne samouprave, koji se, zamislite te drskosti, usudio da sjedne za trpezu sa mitropolitom crnogorskim?! I onda takve ”demokrate” govore o tome kako Crkva sije podjele po Crnoj Gori? Sije li podjele onaj koji prima sve ljude bez partijske i nacionalne razlike ili onaj ko ima ambiciju da disciplinuje svoje kolege zbog sjedenja sa ”pogrešnim” vjerskim liderima, koji, uzgred budi rečeno, uživaju povjerenje velikog broja crnogorskih građana? No, to je druga priča, a mi se vraćamo Adžićevim tekstovima.

Savremena upotreba pojma ”Crnogorska Crkva”

Ovdje je korisno napomenuti da naše povremeno korišćenje izraza ”Crnogorska Crkva”, osobito u pominjanju istorijskih okolnosti, nema namjeru da time označi nacionalni identitet sveštenstva i naroda te Crkve (kao što to Adžić pokušava da dokaže), jer su se oni vrlo jasno izjašnjavali o takvoj svojoj pripadnosti, što će se vidjeti iz nekoliko primjera koje ćemo ovdje predstaviti, suprotstavljajući ih onima koje je Adžić vrlo grubo istrgao iz konteksta. Inače, smatram da je neophodno da se ne odričemo olako ovoga termina, jer je on dio ukupnog nasljeđa naše Srpske Patrijaršije i nikome ne bi trebalo da bude dozvoljeno da ga uzurpira. Termin je posljednjih decenija kompromitovan zbog vezivanja za njega jedne ideološko-političke pseudocrkvene organizacije, koja je u njega učitala, ne samo ne-srpski, već i otvoreno anti-srpski sadržaj. Ni na koji način nas takva njihova zloupotreba ne obavezuje, s tim da smo svjesni da, kod manje informisanih, ovakva višedecenijska zloupotreba predstavlja dovoljan razlog za sumnju u opravdanost njegovog korišćenja u savremenom kontekstu.

Adžić nije uporan u isključivom korišćenju pojma ”Crkva Srbije”, koji je, u novije vrijeme, postao znak prepoznavanja za istomišljenike novocrnogorske ideologije, a pored njega koristi i zvanični naziv naše Crkve – Srpska pravoslavna Crkva. Nećemo na to trošiti mnogo riječi, ali smatramo da bi, s obzirom da se oni koji ga upotrebljavaju pozivaju na to da taj naziv – ”Crkva Srbije” – koriste po ugledu na Carigradsku Patrijaršiju, bilo najpoštenije da koriste naziv naše Crkve iz Tomosa Patrijarha Meletija IV iz 1922. godine gdje se ona naziva Avtokefalna Ujedinjena Pravoslavna Srpska Crkva. Ako im je baš stalo da forsiraju naziv Crkva Srbije, treba da znaju sledeće. U pomenutom Tomosu se ovaj naziv pominje samo jednom, i to zajedno sa nazivom ”Crkva Crne Gore” i ”Crkva Karlovaca” u kontekstu toga da se priznaje ujedinjenje njih tri u Avtokefalnu Ujedinjenu Pravoslavnu Srpsku Crkvu. Takođe, u grčkom originalu Tomosa se ni na jednom mjestu ne pominje naziv ”Crnogorska Crkva”. Dakle, Crkva Srbije se pominje samo u kontekstu crkvene organizacije u granicama tadašnje Kraljevine Srbije i time se vrlo jasno diferencira od Ujedinjene Srpske Crkve.

Nakon ovih nekoliko uvodnih napomena, da vidimo kojim izvorima Adžić potkrepljuje svoje teze i kako ih koristi. Idemo redom.

Krivotvorenje prećutkivanjem

U tekstu pod nazivom ”Crkva Srbije ili: Otimač ne može biti posjednik crnogorskog sakralnog kulturnog nasljeđa” (https://www.portalanalitika.me/clanak/crkva-srbije-ili-otimac-ne-moze-biti-posjednik-crnogorskog-sakralnog-kulturnog-nasljeda) Adžić navodi da su crkva Svetog Đorđa na Žabljaku Crnojevića i crkva Svetog Petra Cetinjskog u Spužu sagrađeni od strane ”crnogorske države” i njenog suverena knjaza Nikole I Petrovića NJegoša, te stoga ne mogu da budu u svojini ”beogradske Patrijaršije” (iako nijedan hram ni u Srbiji van Beograda nije u vlasništvu ”beogradske patrijaršije”, već je, u skladu sa Ustavom SPC, u svojini nadležnih eparhija ili drugih crkveno-pravnih lica), niti njene crnogorske ”filijale” (korišćenjem ovakvih termina se baš pokazuje uvažavanje prema najvećem broju pravoslavnih vjernika u Crnoj Gori) – Mitropolije crnogorsko-primorske.

Autor ne odgovara na pitanje ko treba da ima pravo svojine nad ovim i drugim sličnim objektima, ali, pretpostavljamo, smatra da treba da budu u državnoj svojini. Zašto je to pogrešno, već smo napisali u prethodnim redovima.

Takođe, potpuno su irelevantne Adžićeve opservacije o tome da Mitropolija tada nije postojala jer je svakom istinoljubivom čovjeku i istraživaču jasan kontinuitet današnje Mitropolije crnogorsko-primorske od osnivanja svetosavske Episkopije zetske do današnjeg dana.

Ono što je mnogo interesantnije je kako Adžić bira šta će od izvještaja iz tadašnje periodike da objavi u prilog svojoj tezi. Pa tako Adžić citira samo dio besjede mitropolita Mitrofana Bana izgovorene 31. oktobra 1893. godine (Prosvjeta, list za Crkvu i školu, godina VI, sveska I, januar 1895. godine) prilikom osvećenja crkve u Žabljaku, i to onaj dio u kojem mitropolit veliča knjaza Nikolu i njegovu zaslugu za oslobođenje Žabljaka i podizanje hrama, te na osnovu toga izvodi zaključke, ne uzimajući u obzir one djelove besjede u kojima mitropolit kaže: ”Jasan i nepobitan je fakt da je sv. Vjera i Pravoslavna crkva naša sačuvala naš mili Srpski narod u danima, kad mu neispitanim promislom Božim bješe dosuđeno, da prenese teško isušenje… Ali spasonosna lađa Srpske crkve preplovi strašne valove preko petvjekovnoga okeana narodnijeh muka i nevolja…” Potom govori o gospodaru Ivanu Crnojeviću i kako se on molio Bogu da mu ”Svevišnji pokaže put” da ”sačuva svetinju svoje vjere i Srpske slobode”, pa mu je ”Premilostivi Bog, koji svagda i u svakoj prilici čuva Srpski narod” pokazao put ”da pođe na onu stranu, đe gordi Lovćen ponosnu glavu u vis k nebu diže”. Nastavlja mitropolit Mitrofan o značaju grada Žabljaka, koga naziva ondašnjom prestonicom ”ubave Zete, te viteške kolijevke, iz koje su izašli i podigli se mnogi znameniti srpski muževi i velikani”, te veli da je ”Sv. blagodat Božija” lebdila na ruševinama tamošnjega hrama Božijega i da je ona ”neoskvrnjeno čuvala ondešnje Srpsko zemljište i njegove hrišćanske svetinje.” Pri kraju besjede, mitropolit još poziva okupljene da njeguju vjeru i junaštvo, te da će im tako vjera ostati tvrda ”i da crkvi našoj i narodu srpskome neće moći nauditi ni sama vrata adova.”

Dakle, mitropolit Crne Gore Mitrofan Ban 1893. godine tvrdi da su Crnogorci u spasonosnoj lađi Srpske crkve i da su iz Zete izlazili srpski velikani, među kojima je i Ivan Crnojević koji je čuvao srpsku slobodu. Adžić, s druge strane kaže, da Srpske Crkve nije bilo u Crnoj Gori do ”aneksije” Crne Gore 1918. godine. Neka čitaoci sami odluče kome da poklone povjerenje.

U istom ovom broju ”Prosvjete” se nalazi tekst pod naslovom ”Kratki pogled na naše sveštenstvo u prošlosti i sadašnjosti”. U njemu, između ostalog, piše kako su ”današnje vojvode – popovi ostatci starijeh junaka crnogorskijeh, koji ne davahu da omlitavi hrabrost kosovskijeh junaka na ovome ljutom kamenu” i da su ”naši popovi, po svome položaju i materijalnom stanju, bili najveći mučenici svoga svetoga poziva, ali najvjerniji sinovi pravoslavne vjere i imena srpskoga”. Autor teksta F. Radičević (nesumnjivo da se radi o dugogodišnjem protođakonu Filipu Radičeviću) podsjeća i na značaj Cetinjske bogoslovije, pa navodi predmete koji se u njoj izučavaju, među kojima su: istorija srpske književnosti i istorija i geografija srpskih zemalja.

U drugom dijelu istog članka, Adžić govori o osvećenju crkve Svetog Petra Cetinjskog u Spužu, pozivajući se i na ”Glas Crnogorca” (broj 23 za 1897. godinu). Adžić opet koristi taj vrlo specifičan istoriografski metod koji možemo nazvati „cherry picking“ (biranje trešanja) ili još jasnije – krivotvorenje prećutkivanjem. On zaključuje kako Srpske Crkve u Crnoj Gori nema u vrijeme osvećenja ovoga hrama u Spužu i daje prilično opširni citat članka sa strane broj 2 ovoga broja ”Glasa Crnogorca”, izostavljajući posljednju rečenicu u kojoj autor članka veli: ”Našijem toplijem molitvama za zdravlje našeg Oslobodioca, Oca i Gospodara, mi smo uvjereni, da se pridružuje ne samo listom Crna Gora, nego i svaki Srbin gdje je god koji”.

Svečana svetosavska proslava u ”ne-srpskoj” crkvi na Orjoj Luci

Drugi Adžićev tekst je objavljen pod naslovom ”Slučaj Crkve Sv. Nikole na Orjoj Luci: Crkva Srbije ne može biti vlasnik” (https://www.pobjeda.me/clanak/slucaj-crkve-sv-nikole-na-orjoj-luci-crkva-srbije-ne-moze-biti-vlasnik). U njemu se, osim poznate neutemeljene tvrdnje da je Crnogorska Crkva ukinuta, a Srpska pravoslavna Crkva osnovana dekretom regenta Aleksandra Karađorđevića, Adžić opet poziva na ”Glas Crnogorca” i to na broj 3 iz 1898. godine. Kao i prethodnog puta, čitalac može pretpostaviti, autor opet nešto prećutkuje. Prećutkuje notornu činjenicu da podatke o izgradnji orjelučke crkve crpi iz članka autora potpisanog kao Brđanin, koji, ni manje ni više, u tom članku opisuje Svetosavsku proslavu na Orjoj Luci! Nakon što su odslužili Svetu Liturgiju u crkvi Svetog Nikole na Orjoj Luci povodom praznika Svetoga Save, prvog arhiepiskopa srpskog i svršili vodosvećenje u mjesnoj školi, autor ”Glasa Crnogorca” nam prenosi da je prva pjesma koju su učenici otpjevali bila svetosavska pjesma ”Uskliknimo…”. Šta li Adžić misli o onima koji sad pjevaju ”Uskliknimo…” možemo samo da pretpostavimo. Adžić je uporno neuspješan u dokazivanju da je Crkva tog vremena ne-srpska. No to ga ne obeshrabruje da nastavi. Vjerovatno je pretpostavio da niko neće pogledati šta stvarno piše u izvještajima koje nam donosi.

Čestitke crmničkog sveštenstva, ali i još ponekoga

Sledeći tekst koji čitamo je pod naslovom ”Kako je sveštenstvo iz Crmnice Mitrofanu Banu 1910. čestitalo 25 godina upravljanja Crnogorskom crkvom” (https://www.pobjeda.me/clanak/slucaj-crkve-sv-nikole-na-orjoj-luci-crkva-srbije-ne-moze-biti-vlasnik). Ovaj tekst čak počinje nekim ispravnim Adžićevim zaključcima o tome da Crkva u Knjaževini Srbiji nije imala zvanični naziv Srpska pravoslavna Crkva, te da je Crkva u Srbiji i formalno dobila autokefalnost nakon Berlinskog kongresa i priznavanja nezavisnosti Srbije. Ne postavlja, međutim, pitanje zbog čega to isto nije tražila i Crkva u Crnoj Gori, nakon priznavanja državne nezavisnosti. Nije, jer je svoju samostalnost crpila iz autokefalnosti Pećke Patrijaršije, čije ukidanje suštinski nikad nije priznala. No, Adžić dalje u tekstu nastavlja sa netačnim tvrdnjama o tome da Sveti Sava nije dobio autokefalnost za svoju Arhiepiskopiju, potonju Patrijaršiju i da svetosavska Crkva nikad nije bila autokefalna. Sve to i još mnogo toga, u skladu sa svojim uobičajenim stilom, dovodi u vezu sa Temeljnim ugovorom i najzad nam kao dokaz o ”istorijskoj i kanonskoj autokefalnosti Crnogorske crkve” donosi jedan dokument. Riječ je o čestitki sveštenstva Crmničke nahije koju su 6. aprila 1910. godine uputili iz Virpazara mitropolitu Mitrofanu Banu, u kojoj mu čestitaju dvadesetpetogodišnjicu ”teškoga ali svetog i uzvišenoga upravljanja Crnogorskom crkvom”. Bez ikakve sumnje, ova sintagma ”Crnogorskom crkvom” je opredjelila Adžića da baš ovu čestitku priloži kao nekakav dokaz. Pominje se više puta ova sintagma i kod drugih koji čestitaju mitropolitu Mitrofanu, ali ona ni izbliza nema značenje koje joj Adžić učitava. Da bi opet ispitali specifični istoriografski stil Adžića, valjalo bi da pročitamo šta još piše u izvoru odakle je Adžić preuzeo ovu čestitku, a to je ”Spomenica o dvadesetpetogodišnjici arhijerejske službe NJegovoga Visokopreosveštenstva Mitropolita Crne Gore Mitrofana Bana”, Cetinje, 1911. Poslužićemo se i drugim izvorima u kojima su ove čestitke zabilježene. Većini tih čestitki ne treba nikakvo objašnjenje.

Odmah u uvodnom slovu ”Spomenice” nas dočekuje podatak da je mitropolit primio ”velike, vidne i divne znake pažnje, ljubavi i uvaženja, kako iz prijestonice crnogorske, tako i iz cijele naše države, iz čitavog Srpstva, Slovenstva i ostalih strana svijeta”.

Knjaz Nikola mu 6. aprila 1910. godine u Mitropoliji ovako čestita: ”Nemam čime više da Vas odlikujem i da Vam ukažem znak vidne i trajne moje pažnje. Imate Obilića medalju za hrabrost – odličje koje nema ni jedan episkop u Srpstvu”.

U ime članova duhovnih sudova, mitropolita istog dana pozdravlja i Miraš Vukić, član Cetinjske Konsistorije, koji mu govori: ”Šesti april ove godine, značajan je dan za istoriju srpske crkve”, i nastavlja: ”Jedan takav gorostas, jedna veličina prvoga reda, jedna zvijezda prethodnica na nebu Srpske Crkve, jeste NJegovo Visokopreosveštenstvo naš ljubljeni Mitropolit gospodin Mitrofan.”

Što se tiče čestitki sveštenstva, Adžić je mogao da izabere i neku od drugih u kojima se malo drugačije određuje crkveni identitet, ali nije to uradio. Nije – jer mu, nažalost, nije cilj da ovo pitanje rasvijetli i učini jasnijim, nego da ga uklopi u svoja ideološka viđenja crnogorske istorije i identiteta.

Tako zetsko sveštenstvo, dva dana ranije od crmničkog, 4. aprila 1910. godine piše svome mitropolitu ovako: ”Iz istoriske i negda slavom prepune srpske Zete područno Vam sveštenstvo… čestita to slavlje…”, pa iskazuju uvjerenje da će njegova ”slava sjati” sve dok je gusala ”svetog Srbinovog znamenja” i ”slavne zadužbine Nemanjića sv. Morače”. Isto ovo sveštenstvo, i uopšte to ne treba da se skriva, pominje u ovom pismu i ”crnogorsku crkvu”, ali je iz ovih kratkih citata sasvim očigledno da pod time ne podrazumijevaju anti-srpsku ili ne-srpsku Crkvu.

Sveštenici iz Bjelopavlića šalju čestitku istog dana kad i zetski i u njoj govore o mitropolitovoj dvadesetpetogodišnjoj arhijerejskoj službi ”svemogućemu Bogu, miloj domovini, dragom nam Srpstvu, kao i Uzvišenom Gospodaru…”

Iz Šavnika i okoline sveštenici šalju čestitku, takođe 4. aprila, i obraćaju mu se sa riječima: ”uvjereni, Visokodostojni jubilaru, da i izvan granica naše otadžbine, Srpstvo i Slovenstvo učastvuju oduševljeno u ovoj opštoj radosti”.

Još jedna grupa sveštenika okupljenih u manastiru Ždrebaoniku, pozdravljaju mitropolita 6. aprila i pišu kako se njihove ”blagodarnosti” prema njemu ”umnožavaju” jer im je ”u dio palo da svoje tople molitve prinesu Bogu” za njegovo ”dragocjeno zdravlje u svetome manastiru Ždrebaoniku, zadužbini slavnih Nemanjića”. Ko je bliži ovim ljudima? Adžić koji Nemanjiće opisuje kao okupatore ili oni koji i danas govore o Nemanjićima s visokim uvažavanjem kako su to činili ovi sveštenici?

Grupa državnih glavara, sveštenika i učitelja iz LJešanske nahije istog dana pozdravljaju mitropolita riječima: ”molimo, među mnogobrojnim čestitkama koje danas primate, ne samo iz naše otadžbine, nego iz cijeloga Srpstva i svega prosvijećenog svijeta, izvolite primiti i naše najsrdačnije čestitanje.”

Mitropolitu Mitrofanu čestitaju i drugi episkopi i sveštenici iz Srbije i Karlovačke Crkve, obraćajući mu se kao srpskom jerarhu, a označavajući Crkvu kojoj on predstoji kao jednu od srpskih Crkvi. Nije poznato da je mitropolit Mitrofan ili neko u njegovo ime to osporavao ili reagovao zbog toga.

Sinđel-stavrofor dr Gavrilo Dožić (potonji mitropolit crnogorsko-primorski i patrijarh srpski) se javlja mitropolitu Mitrofanu iz Soluna i pozdravlja ga sa jubilejom ”koji je pun ponosa i dike za cijelo Srpstvo i Srpsku crkvu, a naročito za nas Crnogorce”. U istom pismu piše i da je ova mitropolitova proslava znameniti momenat ”u istoriji crnogorske crkve”. Za njega je očigledno Crnogorska Crkva dio Srpske Crkve, kao, uostalom, i za sve njegove savremenike.

Članovi Konsistorije nikšićke u svojoj čestitki priželjkuju da mitropolita Mitrofana vide ”čila, zdrava i vesela, na stolici svetih srpskih crkvenih poglavara, u svetoj, slavnoj, srpskoj Pećskoj Patrijaršiji”. Ovakva čestitka vrlo uvjerljivo svjedoči o želji Crnogoraca toga vremena da se obnovi Srpska Pećska Patrijaršija.

Jeromonah Simeon Popović, nastojatelj manastira Dajbabe, obavještava mitropolita da je 6. aprila uznio molitve za njega pred Bogom ”da molitvama Prečiste NJegove Matere i ugodnika NJegovih, koji su se negda sveto podvizavali u slavnoj Zeti, rodbini velikog Stefana Nemanje” poživi dugo. Da li išta slično Adžić misli o Stefanu Nemanji? Jesu li Adžićevi istomišljenici duhovni nasljednici jeromonaha Simeona (danas prepodobnog Simeona Dajbabskog), porijeklom iz cetinjskog Donjeg kraja, ili su to oni koji na isti način kao prepodobni Simeon poštuju Stefana Nemanja – Prepodobnog Simeona Mirotočivog?

Pop Filip Mikijelj iz Glavatičića (Grbalj) se takođe javlja mitropolitu Mitrofanu i želi mu da ”još mnogo godina poživi na korist svete pravoslavne matere crkve i ponos srpske narodnosti”, a iguman reževićki Leontije Mitrović veli da taj dan (6. april) ”pozdravlja ne samo narod u srpskoj Crnoj Gori” i još piše da je mitropolit Mitrofan ”odlični radenik na oranici Srbinova napretka”.

Jovan Jovetić, sveštenik ćeklićki, čestita mitropolitu Mitrofanu jubilej ”moleći Svevišnjega” da još dugo poživi da knjaz Nikola ”obnovi srpsko Dušanovo carstvo”, a mitropolit ”srpsku patrijaršiju” i da ”kao prvi Patrijarh” sjedne ”u patrijaršijskoj srpskoj obnovljenoj stolici”. U skladu sa novocrnogorskom ideologijom, crnogorski sveštenik ne bi mogao ovako da govori prije 1918. godine, pa ipak on to radi? Tim prije ovako što ne uklapa u Adžićeve ideološke konstrukcije, budući da je o. Jovan Jovetić bio sveštenik koji je bio zatvaran u vrijeme tzv. Božićne pobune. Nakon stvaranja Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca nastavio je da služi u ujedinjenoj Srpskoj Patrijaršiji, koju je, kako vidimo iz čestitke, i sam priželjkivao.

Ovakvih su stavova bili i mnogi drugi učesnici tzv. Božićne pobune. Ako bi pokušali da razlog sukoba opišemo današnjim rječnikom, mogli bismo reći da su pobunjenici bili na nacionalnoj liniji srpskog ujedinjenja na čelu sa Nikolom I Petrovićem, koji bi bio srpski kralj ili čak car u Prizrenu i mitropolitom crnogorskim kao Patrijarhom srpskim sa sjedištem u Peći, ali je umjesto toga preovladala građanska jugoslovenska opcija, koja je podrazumijevala jugoslovenskog kralja i Patrijarha srpskog, obojicu sa sjedištem u Beogradu.

Da nastavimo sa razmatranjem ostalih čestitki koje Adžić ne spominje pored ove crmničke. Mitropolitu Mitrofanu čestita protoprezviter Bućin iz Kotora (najvjerovatnije – Jovan) i naziva ga dikom ”srpskih arhijereja”.

Sveštenik žabljački Grigorije Memedović se u čestitki moli Bogu da mitropolita Mitrofana ”Tvorac svevišnjeg prestola štiti zdrava” i da još dugo bude ”na ponos i diku srpske crkve”.

Sveštenici iz manastira Kosijereva se javljaju ”sa zajedničkog skupa ispred svetih mošti čudotvorca svetog Arsenija”. Radi se o Svetom Arseniju, drugom arhiepiskopu srpskom, poznatom i kao Sveti Arsenije Sremac, po mjestu svog porijekla. Neobično bi bilo da današnji Adžićevi istomišljenici poštuju ovog direktnog nasljednika Svetog Save, pa onda opet postavljamo pitanje ko je duhovni potomak ovih sveštenika: oni za koje je Sveti Sava ”genocidni Rastko Nemanjić” ili mi za koje je on naš duhovni otac i prosvetitelj i čije nastavljače na njegovom tronu, među kojima i Svetoga Arsenija, poštujemo do danas jednako kao i sveštenici sa ovog kosijerevskog sastanka?

Još jedan od onih koji se pominje kao kasniji učesnik tzv. Božićne pobune je jeromonah (a kasnije i arhimandrit) Nikodim Janjušević, u vrijeme ove proslave – iguman manastira Podmalinsko,. On odaje priznanje mitropolitu Mitrofanu kao ocu odbrane ”svete lavre Nemanjića Moračkoga manastira”, a na kraju zaključuje da će mitropolitovom junaštvu ”vascijelo Srpstvo blagodarno ostati”. Nakon nekoliko godina emigracije poslije Prvog svjetskog rata nastavio je da služi u ujedinjenoj Srpskoj pravoslavnoj Crkvi i bio iguman manastira Župa Nikšićka.

Stradao je od komunista već 1941. godine. Koliko se njegova borba za ”pravo, čast i slobodu Crne Gore” razlikuje od Adžićeve i njegovih istomišljenika, ostavljamo čitaocima da sami prosude iz ove kratke čestitke.

Iguman Pivskog manastira Prokopije Vračar sa nekoliko uglednih Pivljana takođe šalje čestitku mitropolitu Mitrofanu, pa veli da njega ”svaki Srbin zna” i da ”zvuk srpskoga glasa odjekuje na sve strane: živio nam na mnogaja ljeta.”

Grahovski sveštenik Krsto Kešeljević piše mitropolitu da će ga se sjećati ”dugi naraštaji pravoslavni” koji će se diviti njegovom neumornom radu ”kako isti s krstom i perom u ruci mjesto mačem čuva srpske svetinje”.

Načelnik Herceg Novog Gojković moli mitropolita Mitrofana da izvoli primiti njegove čestitke sa željom da ga ”Bog poživi još dosta godina na korist Srpstva i pravoslavlja”, a slično mu žele i poslanik iz Herceg Novog dr Mitrović, kao i njihovi sugrađani Ilija Anteljević, Krsto Radojević, Slavjanka i Nikola Doklestić.

Iz Rosa se mitropolitu Mitrofanu javio luštički načelnik Špiro Kaluđerović koji se, kako kaže u pismu, usuđuje da učestvuje u ovom slavlju ”iz dna srbinske duše” među prevelikim brojem ”odvojenih Srba” i želi mu da ga ”promisao Gospodnja poživi zdrava… na diku i čast srpskoga roda.”

Pravoslavno srpsko opštestvo kotorsko (Srpska pravoslavna opština kotorska) čestitaju riječima: Is pola eti despota.
Bratstvo Medenica (među kojima i iguman morački arhimandrit Mihailo Dožić) iz Kolašina šalje čestitku sa molitvom Bogu ”da kormilom otačastvene crkve naše i u buduće budu rukovodili takovi arhijereji, koji su vazda gotovi svoj život žrtvovati i kao vojnici svete Hristove crkve i kao ratnici srpskog imena i njegove otadžbine”.
Oblasni sudija u penziji kapetan Stevan Raičković iz Podgorice piše da su ga u namjeri da čestita mitropolitu Mitrofanu vodili oni motivi, koji treba da rukovode ”svakojeg pravog sina pravoslavne crkve, i svakog rodoljuba – Srbina”. Za svjedoka mitropolitove veličine navodi strašne časove koje je mitropolit očekivao ”u slavnoj zadužbini Nemanjića svetom manastiru Morači, kao i djelo koje učiniste – koje će srpsko sveto znamenje, gusle, dok ih bude, svagda pominjati.” Dodaje da je time mitropolit učinio herojstvo ”kojemu se svaki Srbin klanja”.

Mitropolitov sinovac medicinar Marko Ban se stricu javio iz Beča sa čestitkom za jubilej ”koga rijetko u tom pozivu slave srpski arhijereji”, a Tomo Luketić iz Budve se moli da mitropolita ”Svemogući Bog podrži do duboke starosti, na čast i slavu svega srpskog roda.”

Nešo K. Stanić iz Podgorice u čestitki podsjeća na mitropolitovu ulogu u čuvanju Moračkog manastira, zadužbine ”slavnih Nemanjića, u ona najteža doba, kad je azijatska sila namjeravala da i poslednju iskru Srpstva proguta u ove svete gore”.

Slavo Đurković iz Jošice se moli Bogu da mitropolita Mitrofana dugo poživi ”na korist svete naše pravoslavne crkve, milog nam Srpstva” i kliče mu iz dubine svoje ”srpske duše”.

Krsto Mršulja iz Biograda (svakako mitropolitov grbaljski plemenik) čestita mitropolitu Mitrofanu 25-godišnjicu ”neumornog rada na blago naše majke, pravoslavne crkve i srpskog naroda” i želi mu da sačuva zdravlje ”za sreću i napredak raskomadanog i potlačenog Srpstva”.

Blažo M. Filipović iz Ulcinja šalje čestitku – pjesmu u kojoj, među ostalim stihovima pjeva: ”Što si vjerno poslužio /Srpskoj crkvi i oltaru” i ”O, daj Bože, da još dugo /ti poživiš srpskom rodu”.

Mislimo da je ovo bilo dovoljno da pokažemo nedosljednost Adžićevog istraživačkog postupka u pogledu izbora jedne čestitke u kojoj piše baš ono što on želi da istakne i naglasi. No, već znamo da njemu nije do istraživanja nego do pokušaja dokazivanja svojih već izgrađenih ideoloških stavova.

Sveštenik Crkve crnogorske: ”Vjera i Crkva glavni čuvari srpske narodnosti”

Dolazimo i do posljednjega teksta koji namjeravamo da komentarišemo. To je tekst pod naslovom ”Kako su sveštenici Crnogorske crkve postali državni činovnici” (https://www.pobjeda.me/clanak/slucaj-crkve-sv-nikole-na-orjoj-luci-crkva-srbije-ne-moze-biti-vlasnik).

U njemu se Adžić bavi pitanjem sporazuma Ministarstva prosvjete i crkvenih djela i mitropolita Mitrofana, a koji je pretočen u odgovarujuću zakonsku odluku, koja je dobila saglasnost Državnog savjeta i konačno odobrenje knjaza Nikole, a tiče se uređenja plate za crnogorsko parohijsko sveštenstvo od strane Ministarstva prosvjete i crkvenijeh djela. Adžić i ovdje bira da citira samo jedno od blagodarnih pisama sveštenstva i to ono koje su sveštenici iz Bjelopavlića poslali mitropolitu Mitrofanu povodom ovog za njih izuzetno značajnog rješenja. Pismo je, piše Adžić, objavljeno u časopisu ”Prosvjeta”, u svesci V za 1900. godinu.

Po tekstu koji je Adžić dao u svom tekstu, oni dva puta u pismu pominju ”Crkvu crnogorsku”. To je, bez ikakve sumnje, bio razlog da Adžić citira baš ovo pismo. Nisam za potrebe pisanja ovog teksta mogao da ostvarim uvid u časopis ”Prosvjetu” za 1900. godinu, ali nema nikakvog razloga da sumnjamo u autentičnost teksta. Već smo objasnili da taj termin sam po sebi nije sporan, osim što ga Adžić i njegovi istomišljenici potpuno pogrešno interpretiraju. Adžić pominje i zapis iz ”Glasa Crnogorca”, broj 11 iz 1900. godine, u kojem se daje samo kratka vijest o tome da su se sveštenici bjelopavlićki okupili i poslali ovu blagodarnost. Po spisku koji Adžić daje to su manje-više isti oni sveštenici koji su deset godina kasnije u dvije odvojene čestitke čestitali mitropolitu Mitrofanu iz manastira Ždrebaonika, kojeg ti sveštenici nazivaju zadužbinom ”slavnih Nemanjića”. To su isti oni sveštenici koji o mitropolitovih dvadesetpet godina arhijerejstva govore kao o službi ”svemogućemu Bogu, miloj domovini, dragom nam Srpstvu, kao i Uzvišenom Gospodaru…”

Adžić je tu kratku vijest iz ”Glasa Crnogorca” br. 11 iz 1900. godine korektno citirao u cjelosti, ali je, očekivano, potpuno prećutao druge dvije iz istog broja u kojima se takođe govori o svešteničkoj blagodarnosti zbog stavljanja na državni budžet, što će ih, kako su tada pisali, izbaviti iz siromaštva i prekinuti neprijatnosti u pogledu prikupljanja parohijalnog bira, koji se kupio od vjernika na ime izdržavanja sveštenika. U jednoj od ove dvije vijesti nema elemenata koje su interesantne za ovu našu temu, ali u ovoj dužoj itekako ima. Naime, Miraš Vukić, sveštenik i učitelj iz Riječke nahije komentariše ovo rješenje o platama i sledećim riječima: ”ovo nam najbolje može pokazati istorija srpske crkve i svaki Srbin koji se imalo bavi proučavanjem svoje prošlosti, vidi i priznaje da su vjera i crkva bili glavni čuvari ne samo srpske narodnosti i jezika, nego i srpskih državica.” Nastavlja u sličnom tonu: ”Nema, valjda, Srbina, koji bi danas odricao onu važnu ulogu, koju je toliko vjekova vršila pravoslavna vjera i crkva u srpskom narodnom životu, pa ta vjera i crkva i danas su glavni čuvari srpske narodnosti i jezika po svim onim srpskim zemljama – kojima još sunce slobode nije sijnulo.” U daljem tekstu, sveštenik Vukić govori o tome da šta su bili razlozi da se donese ovo rješenje o svešteničkim platama, a potom obavještava da je sveštenstvo riječke nahije prinijelo blagodarenje u crkvi Svetog Nikole na Obodu i telegramom poslalo blagodarnost knjazu, mitropolitu Mitrofanu, ministru prosvjete, kao i mitropolitu hadži Savu Kosanoviću u Ulcinju.

U sledećem ”Glasu Crnogorca” broj 12 od 25. marta 1900. godine nailazimo opet na rubriku ”Odziv na uređenje svešteničkih plata”. U izvještaju iz Ulcinja piše kako ”narod u ovom Srpskom Primorju, a ponaosob ovdje u Ulcinju” proslavlja sve svečanosti i događaje, pa je tako bilo sa ovom ”ustanovom” – Zakonom o uređenju svešteničkih plata. Dalje se u tekstu opisuje kako je ta proslava protekla, kako je služena Liturgija, potom čitana Okružnica mitropolita Mitrofana kojom se rješenje o svešteničkim platama saopštava sveštenstvu i narodu i kako je o korisnosti ovog rješenja besjedio mjesni sveštenik Jovan Vujanović.

U ”Glasu Crnogorca” br. 13 od 1. aprila 1900. godine opet se pojavljuje rubrika ”Odzivi na ustanovu svešteničkih plata” u kojem se opisuje kako su to primili sveštenici iz Morače, kao i oni sa Grahova, iz Banjana i Oputne Rudine. Za ovu našu temu je interesantan i jedan kratak članak u istom broju u kojem B. P. Pekić iz Šestana piše o zapuštenosti manastira na ostrvima: Starčevo, Besačka (Beška) i Moračnik na Skadarskom jezeru, koje naziva na ”starim srpskim zadužbinama”.

Crnogorska periodika iz vremena Knjaževine i Kraljevine Crne Gore obiluje sličnim podacima koji ne idu u prilog ideolozima novocrnogorstva, među kojima je i Novak Adžić. Ne razumijem da ikome može da padne na pamet da u ”Glasu Crnogorca”, ”Prosvjeti” i ostaloj periodici traži uporište za ne-srpski i još gore anti-srpski novocrnogorski identitet. Vjerujemo da će se svaki put naći neko da odvoji malo vremena i odgovori na te uzaludne pokušaje.

Držim da Crkva nije i ne treba da bude negovateljica ničijeg nacionalnog identiteta i da je dužna da ljude prihvata u svoju zajednicu bez obzira na njihovo etničko, nacionalno ili političko-partijsko opredjeljenje. To je Hristova zapovijest i poslanje Crkve: ”Idite i krstite sve narode…” Sve ovo, ipak, ne znači da joj je dopušteno da učestvuje u falsifikovanju činjenica iz svoje istorije ili da na takve falsifikate pristaje, niti da zbog navodne otvorenosti treba da se odriče svoga evanđelskog učenja, po kojem je dužna da svjedoči svaku istinu i pravdu ovoga i onoga svijeta.