Od Hrvatske imamo ime, krpu i reprezentaciju, ako je to dosta, čestitam

PIŠE: Matija Babić

Ime države i njena zastava sami po sebi ne znače baš ništa. Slova i krpa.

Uplatite najskuplje sistematske preglede na svijetu, lako će vidjeti jeste li čovjek, jeste li muško ili žensko, koliko godina imate, jeste li zdravi, ali nitko nigdje neće moći ustanoviti jeste li Hrvat. Jer nacije ne postoje osim u glavama.

Niste rođeni kao Hrvati, toga nema zapisanog nigdje u vašem genomu, nego kao ono što vam kažu roditelji, a roditelji kažu ono što im je rekla vlast. Hrvatska, Jugoslavija, Austro-Ugarska, Dalmacija… U jednom stoljeću ste nacionalist ako se borite za jednu, a izdajnik ako se borite za drugu. Već da živite u drugom stoljeću uvjerili bi vas da ste izdajnik ako se borite za prvu, a nacionalist ako se borite za drugu.

U jednom trenu bit ćete uvjereni da ima smisla dati život za krpu na kojoj su crvena, bijela i plava poredane jednim redom, da bi već par desetljeća poslije mislili da vrijedi dati život za krpu na kojoj su poredane obrnuto.

Hrvatska je grozna po većini kriterija

Potpuno je svejedno kako se država zove. Bitno je kakva je država, a Hrvatska je grozna po većini mjerivih kriterija: Hrvatska je siromašna, neliberalna, nazadna zemlja u kojoj ne funkcioniraju ni ekonomija ni pravo ni pravda, prestignuta od gotovo svih, na dnu EU po korupciji, BDP-u i ekonomskim slobodama.

Kažu da se demokracija razvija. Mi smo već dogurali do ovog: na čelu države su nam osuđena zločinačka organizacija i nadrogirani Rojs, u EU parlamentu predstavljaju nas mali Mussolini i uškopljeni David Icke, a u domaći parlament odabrali smo poremećene vjeroučitelje, seoske svećenike i stotine bezveznih uhljeba koji u privatnim kompanijama ne bi mogli raditi kao domari. Ako je to razvoj demokracije, hvala, nemojte više.

Ako ne ponavljamo istinu, čovjek bi mogao povjerovati u službene mitove

Sve ovo već je toliko puta ponovljeno da zvuči patetično, izlizano i naporno, kako to već jest s većinom istina. Ali svake godine ponavlja se i ovaj datum, s njim mitovi, laži i mahanja zastavama, pa ako ne ponavljamo istinu, čovjek bi se mogao zaboraviti i povjerovati u službene idiotarije servirane od onih koji od njih žive.

U stvarnosti, nemamo što slaviti osim imena i granica, koga već vesele, no granice vesele samo ograničene. Pa u redu, čestitam dan državnosti svima koji slave. Postoje ograničeni slavljenici, ali postoje i oni koji su se okoristili: stotine ratnih profitera, tisuće korumpiranih i deseci tisuća uhljebljenih. Oni zaista mogu slaviti, zbog njih i radi njih ovakva zemlja postoji.

Funkcionalna država pronalazi se bijegom iz Hrvatske

Da, možemo slaviti nogometne uspjehe. Većina više od tog i ne traži, za bolje od tog ne zna i svakako više od tog neće ni dobiti. Demokracija se nepogrešivo brine da narod ne živi bolje nego što zaslužuje.

Ostali mogu slaviti tek kada počnu živjeti u državi u kojoj ekonomija i pravo funkcioniraju, u kojoj liječnici nemaju priziv srednjeg vijeka i u kojoj na referendumima ne pobjeđuju ljudi koji žele smanjivati prava drugim ljudima. Takvu državu, nažalost, nismo dobili s Hrvatskom, nego ih se pronalazi bijegom iz Hrvatske, s aerodroma nazvanog po čovjeku koji je za to najviše zaslužan.

(index.hr)