Od miljenika američke politike u RS i BiH do “kočničara reformi”

Šta je zajedničko predsjedniku Srpske i lideru SNSD-a, Miloradu Dodiku, i bivšem predsjedniku SR Jugoslavije i šefu SPS-a, Slobodanu Miloševiću? Ili predsjedniku Zavičajnih socijaldemokrata Mili Marčeti i nekadašnjem lideru Naše stranke Bojanu Bajiću? Ili bivšem načelniku Foče Zdravku Krsmanoviću i braći Lijanovićima, osnivačima i liderima Narodne stranke “Radom za boljitak”? Svi su prešli trnovit put od političkih miljenika i favorita američke administracije do zakletih neprijatelja i političara kojima diplomate SAD zatvaraju sva vrata.

Ko se ne sjeća da je neprikosnoveni vođa Srba iz devedesetih godina Slobodan Milošević do potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma u američkoj vojnoj bazi Rajt Peterson u Dejtonu bio “balkanski kasapin”, da bi poslije stavljanja potpisa na Dejtonski sporazum sebi obezbijedio epitet “garanta mira na Balkanu”. Kao svojevrsni znak zahvalnosti za ulogu u ostvarivanju, kako smatraju u Vašingtonu, najvećeg spoljnopolitičkog uspjeha američke administracije u drugoj polovini 20. vijeka, Milošević je od “političara najodgovornijeg za rat na Balkanu” preko noći postao “najzaslužniji za izbijanje mira”.

Ali, nije dugo zadržao status miljenika SAD, jer je administracija Bila Klintona poslije sklapanja mira u BiH akcenat svog djelovanja prebacila u južnu srpsku pokrajinu. Kako se Milošević nije povinovao njihovim željama i zahtjevima ili, jednom riječju, interesima, ponovo je postao najomraženiji i najviše kuđeni balkanski lider. S takvim oreolom, na Vidovdan 2001. godine isporučen je Haškom tribunalu, gdje je okončao život prije nego što mu je završeno suđenje po optužnici za ratne zločine, kojom su mu stavljene na teret gotovo sve strahote počinjene na području bivše SFRJ.

Aktuelni predsjednik Srpske, Milorad Dodik, prešao je sličan put, ali nije doživio zlosrećnu sudbinu kao Slobodan Milošević. Dodik je tokom rata u BiH stekao simpatije Zapada kao jedan od rijetkih opozicionih poslanika u Narodnoj skupštini RS, koji se nije libio da digne glas protiv politike tada neprikosnovene Srpske demokratske stranke i njenog lidera Radovana Karadžića. Nakon što je prvi put preuzeo premijersku funkciju 18. januara 1998. godine, tadašnja državna sekretarka, odnosno šefica američka diplomatije Medlin Olbrajt, Dodika je nazvala “daškom svježeg vjetra na Balkanu”. Ovaj nebrojeno puta citirani epitet pratio je Dodika do unazad nekoliko godina, pa je tako od ponovnog preuzimanja vlasti u RS u martu 2006. godine, kada je po drugi put zasjeo u premijersku fotelju, zvanični Vašington nekoliko godina gledao kroz prste i na Dodikovu nacionalističku retoriku i prijetnje referendumom.

To je bilo tako sve dok su Dodikovi politički potezi išli u korak s američkim viđenjem situacije u BiH, ali kada je ušao u oštru i otvorenu konfrontaciju sa Zapadom zbog protivljenja unitarističkoj politici s Baščaršije, od “daška svježeg vjetra” odjednom je postao “kočničar reformi” i “remetilački faktor”. Takva reputacija prati ga i danas, ali sudeći po prevrtljivosti američke spoljne politike, pogotovo u svjetlu globalne opasnosti od terorizma, apsolutno nije isključena mogućnost da će Milorad Dodik već sutra ponovo postati “faktor stabilnosti”.

Iako nije dosegao politički zenit kao lider Saveza nezavisnih socijaldemokrata Milorad Dodik, lider Zavičajnih socijaldemokrata iz Drvara Mile Marčeta u prvim poslijeratnim godinama bio je sigurno najveći miljenik Zapada, prije svega američke administracije. Marčeta u svojoj političkoj biografiji ima susrete s najmoćnijim političkim figurama devedesetih godina – predsjednikom SAD Bilom Klintonom i moćnom državnom sekretarkom Medlin Olbrajt, engleskim premijerom Tonijem Blerom, njemačkim kancelarom Helmutom Kolom i nizom drugih evropskih i svjetskih zvaničnika.

Za doprinos politici pomirenja, Marčeta je 1998. godine u Londonu primio prestižnu Nagradu za mir i toleranciju, a tom prilikom susreo se i s Klintonom. On za Press kaže da je ponosan što je imao susrete s najmoćnijim svjetskim političkim figurama, ali ne krije da je razočaran svim kasnijim dešavanjima.

– Kada je počeo povratak u Drvar, Glamoč i Grahovo, koji sam inicirao, onda su proradili neki drugi interesi određenih krugova međunarodne zajednice. Oni su se očigledno zadovoljili time što je to počelo i što je Dejton zaživio. Poslije toga su akcenat stavili na neke druge stvari i neke političke teme koje su nadilazile obična životna pitanja, tako da je povratnička populacija praktično prepuštena sama sebi – kaže Marčeta.

On kaže da se i dalje bori za prava povratnika, ističući da je Dejton donio mir i mogućnost za povratak na ognjište, ali da povratnička borba za opstanak i dalje traje. Marčeta ističe da se donekle osjeća iznevjereno kada je riječ o podršci međunarodne zajednice politici koju je on zagovarao u prvim poslijeratnim godinama.

– Plašim se da će Srbi iscuriti iz zapadnokrajiških opština ako se nastavi s nebrigom za njih. Moja kritika je prije svega usmjerena na međunarodnu zajednicu, čija podrška je nestala gotovo preko noći kada su sebi zacrtali neke druge ciljeve – kaže Marčeta.

Bivši lider Naše stranke i građanski aktivista iz Rudog, Bojan Bajić, prije nekoliko godina bljesnuo je na političkom nebu BiH. Kao lider stranke među čijim osnivačima je i jedini oskarovac iz BiH, režiser Danis Tanović, Bajić i Naša stranka su imali simpatije i podršku Zapada, ali on kaže za Press da je ta podrška bila uglavnom deklarativna.

– Koliko su nas podržavali najbolji svjedoči to što nismo imali čime da platimo kiriju za prostor u kojem se nalazilo sjedište stranke. Što se tiče mene lično, ja i danas imam izuzetno korektnu saradnju s brojnim međunarodnim organizacijama, ali sam napustio političke vode. Podnio sam ostavku na mjesto predsjednika Naše stranke iz moralnih razloga, jer stranka nije ostvarila zadovoljavajući rezultat – kaže Bajić.

Nekadašnji funkcioner Socijalističke partije, potom lider NSP-a, a danas funkcioner NDP-a, Zdravko Krsmanović, uživao je neskrivenu blagonaklonost američke administracije, prije svega u periodu kada je okrenuo leđa lideru SP-a, Petru Đokiću, i vladajućoj koaliciji. Za taj potez, kao i zbog otvorene blagonaklonosti prema svemu što rade SAD, Krsmanović je počašćen sjedenjem u prvom redu prilikom posjete američkog potpredsjednika Džozefa Bajdena Sarajevu. Ipak, Krsmanović danas ne uživa ulogu otvorenog miljenika američke administracije, iako za razliku od nekih bivših “pulena” nije postao ni njihov neprijatelj.

Od svih nabrojanih favorita SAD i međunarodne zajednice, zla sudbina stigla je Jerka Ivankovića Lijanovića, jednog od hercegovačke braće Lijanovića, koji su uživali otvorenu podršku moćnih međunarodnih faktora. Predstavnici međunarodne zajednice, konkretno Valentin Incko, poslije izbora 2010. godine bukvalno je pogazio zakone i Ustav FBiH kako bi Narodna stranka “Radom za boljitak” postala dio federalne vlade. Ipak, Lijanović, koji je zahvaljujući toj intervenciji OHR-a postao federalni ministar poljoprivrede, na kraju je završio iza rešetaka zbog sumnje da je bio na čelu organizovane kriminalne grupe koja je budžet FBiH oštetila za višemilionske iznose.

(PressRS)