Od Vučića s ljubavlju: Nataša Kandić u julu 2018. nasljeđuje Haški tribunal

Značajan dio srpske javnosti koji je s olakšanjem dočekao ceremoniju zatvaranja Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju (ICTY), 21. decembra, bez obzira na uvjerenje da je riječ o maksimalno pristrasnom i ispolitizovanom tijelu, mogao bi uskoro da se s nostalgijom osvrće na domete ove institucije. Jer, umjesto Haškog suda, resor „suočavanja s prošlošću“ u regionu od sredine 2018. godine preći će u nadležnost tzv. Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima (REKOM), i to nakon zelenog svjetla za tu zlokobnu inicijativu, čiji je pokretač Nataša Kandić, iz kabineta aktuelnog predsjednika Srbije!

Gotovo neprimijećeno, s obe strane Drine, prošla je vijest da je Aleksandar Vučić dan prije haškog oproštajnog performansa, 20. decembra, imenovao svog predstavnika u tim čiji je zadatak da do jula iduće godine, odnosno samita Berlinskog procesa u Londonu, pripremi nacrt sporazuma o formiranju REKOM-a. Vučićev lični izaslanik je Tanja Jović, njegova savjetnica za spoljne poslove, a u tu grupu su svoje ljude imenovali i predsjednici Crne Gore i Makedonije, Filip Vujanović i Đorđe Ivanov, kao i bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović i predsjednik samoproklamovanog Kosova Hašim Tači.

Sloveniju i Hrvatsku očigledno ne zanima razglabanje o postjugoslovenskoj krvavoj zaostavštini, a izaslanička petorka sa Zapadnog Balkana će, zajedno sa osobama koje će u radnu grupu imenovati Koalicija za REKOM Nataše Kandić, pripremiti za londonski skup sljedećeg ljeta osnivački dokument “novog Haškog tribunala”, koji treba da potpišu premijeri iz regiona. U ozbiljnoj zabludi je svako ko misli da je u pitanju navodno lukavstvo Aleksandra Vučića i da prvi čovjek Srbije nema ozbiljnu namjeru da šalje Anu Brnabić u London kako bi verifikovala ovaj papir, zajedno sa Denisom Zvizdićem, Ramušom Haradinajem i predsjednicima vlada iz Podgorice i Skoplja, pred Terezom Mej, Angelom Merkel i drugim zapadnim liderima.

Da se ipak ne šali, Vučić je javno, mada opet neprimijećeno, pokazao još 6. jula 2015. godine, dok je bio na premijerskoj funkciji. Tada je primio delegaciju Koalicije za REKOM u kojoj su bili Nataša Kandić, Dženana Karup – Druško, Adriatik Keljmendi, Zdravko Grebo i Žarko Puhovski. Nakon sastanka, izjavio je da će “Vlada Srbije podržati osnivanje regionalne komisije koja bi utvrdila broj žrtava ratova na prostoru bivše Jugoslavije”.

“Utvrđivanje broja žrtava je neophodno kako bi došlo do nacionalnog pomirenja u regionu Zapadnog Balkana”, bio je nedvosmislen Vučić.

Zbog vještine ovog maga spinovanja da, recimo, predstavi pobjedu Srpske napredne stranke na lokalnim izborima u četiri male opštine u Srbiji kao daleko važniju situaciju od vlastitog pristanka na REKOM, Vučić ni sada, ni ranije nije dao nikakva objašnjenja za bar dva ključna pitanja. Prije svega, koja je to predispozicija Nataše Kandić i njenih istomišljenika u Beogradu i regionu da se nametnu kao objektivni, neutralni i kompetentni tumači oružanih sukoba na prostoru bivše Jugoslavije tokom devedesetih godina? Takođe, zbog čega predsjednik Srbije obmanjuje rijetke koji su obratili pažnju na taj segment njegovih istupa u javnosti tvrdnjom da će REKOM biti isključivo zadužen za statistiku žrtava?

Jer, koalicija Nataše Kandić u svim pisanim tragovima svog postojanja, čak i u punom nazivu te asocijacije, insistira na zahtjevu da u nadležnosti REKOM-a budu “ratni zločini i druge teške povrede ljudskih prava”, što je toliko široka formulacija da u nju može stati svaki srbofobični hir ove ekipe. Isto tako, u njihovim dokumentima crno na bijelo piše da će u fokusu REKOM-a biti i “podaci o logorima i drugim mjestima prisilnog zatvaranja”. A za tu vrstu “istraživanja”, kako je i Kandićeva potvrdila u jednom intervjuu, angažovane su dvije organizacije iz BiH. Prva je TJAR (Tranziciona pravda, odgovornost i sjećanje) iz Sarajeva, na čijem čelu je Dženana Karup – Druško, nekadašnja novinarka i glavna urednica magazina “Dani”, a druga je CDTP (Centar za demokratiju i tranzicionu pravdu) iz Banjaluke, puka filijala Fonda za humanitarno pravo iz Beograda, čiji je osnivač i doskorašnji direktor upravo Nataša Kandić.

Iako u Koaliciji za REKOM tvrde da je njihov jedini cilj da Regionalna komisija bude formirana i da oni, kao inicijatori, neće imati ništa s tim tijelom kada bude ustanovljeno, jasno je da je u pitanju čista laž. Jer, ekipa iz Koalicije već barata gotovim ciframa, koje REKOM, nakon jula 2018. godine, treba samo da potvrdi. U Beogradu, 16. decembra 2016, predstavljeni su “rezultati” do kojih su oni došli, pa je, između ostalog, Dženana Karup – Druško, “ekspert za logorologiju”, saopštila da je tokom rata u BiH bilo zatvoreno 160.000 ljudi. “U 600 objekata zatočeno je 88.000 muslimana, 12.000 Srba i 4.000 Hrvata”, rekla je ona, prelazeći preko činjenice da je to, u zbiru, 104.000 ljudi, a ne 160.000, kako je neposredno prije izjavila. Ali, koga je briga za ovakve detalje – kada je riječ o stvaranju slike o Bošnjacima kao žrtvama i Srbima kao dželatima, sve je dozvoljeno.

Iz notorno pristrasne ”statistike”, predstavljene tog dana, nije na odmet izdvojiti i cifre o žrtvama NATO-bombardovanja Srbije.

“U Srbiji bez Kosova i Crnoj Gori, od bombardovanja NATO-snaga život je izgubilo 275 ljudi, i to 180 civila, 90 pripadnika Vojske Jugoslavije i pet pripadnika MUP-a Srbije. Na Kosovu je život izgubilo 483 ljudi, i to 267 civila (209 albanskih i 58 nealbanskih), 170 pripadnika VJ, 20 pripadnika MUP-a Srbije i 26 pripadnika OVK (19 od 26 pripadnika OVK stradalo je u NATO bombardovanju KPZ Dubrava kod Istoka)”, navode u FHP-u, odnosno Koaliciji za REKOM.

Pri tome, ne ustručavaju se da ekstremnu tendencioznost naglase i u naslovu ovog poglavlja na sajtu Fonda – “Demistifikacija ‘NATO agresije i borbe protiv šiptarskih terorista’”, uz prateće izrugivanje Nataše Kandić, koja poručuje da “Srbija treba da se izvini Albancima i prestane da laže o hiljadama žrtava NATO-a”.

Za razliku od poznate Hegelove teze da se istorijski događaji prvo odvijaju kao tragedija, a ponavljaju kao farsa, u slučaju Koalicije za REKOM je obrnuto. Jer, sve je počelo šarlatanski, kao fantaziranje grupice istomišljenika, na jednoj tribini 2006. u Sarajevu. Ali, nakon zvaničnog formiranja Koalicije za REKOM u Prištini 2008, u čitav “poduhvat” počinje da se sliva veliki novac iz inostranstva. Već u ranoj fazi ovu priču napušta čitav niz suosnivača, od Vesne Teršelič iz Zagreba do Mirsada Tokače iz Sarajeva, koji su se, uz nezadovoljnike iz Srbije i Crne Gore, neuspješno pobunili protiv Nataše Kandić, pošto je ona, od prvog dana do sada, očuvala potpuni monopol nad zamašnim prihodima od ovog “projekta”. Doduše, nisu samo pare bile motiv za povlačenje iz Koalicije, jer je u njen rad u početnom periodu bio uključen i Nedeljko Mitrović iz Organizacije porodica poginulih i zarobljenih boraca i nestalih civila RS, koji je, po svemu sudeći, iz političkog analfabetizma zalutao u ove vode, a onda ih napustio, kada je i njemu postalo jasno kuda to vodi. Kao što vidimo – do susreta sa Vučićem, njegovog blagoslova i ponavljanja nebuloze da je REKOM svojim potpisima podržalo oko 600.000 stanovnika svih zemalja u regionu.

Iako Nataši Kandić, u principu, nisu potrebni saradnici, jer to podrazumijeva njoj mrsku operaciju makar i minimalnog plaćanja, ona u ovom poslu ima i “desnu ruku”. Ne radi se o Zlatici Gruhonjić, marginalnoj personi koja vodi banjalučku kancelariju gazdarice Nataše, već o Zlatičinom bratu Dinku Gruhonjiću, zaduženom za medijske i promotivne aktivnosti Koalicije za REKOM. O njegovoj antisrpskoj histeriji mogli bi se napisati tomovi. Međutim, za ovu priliku, dovoljno je citirati dio jednog Gruhonjićevog teksta, objavljenog na sada već ugašenom portalu Petra Lukovića – “E-novine”. Gruhonjić, inače rođen u Banjaluci, već skoro tri decenije živi u Novom Sadu gdje, kakve li perverzije, prednjači u vojvođanskom separatizmu. Novosadski zet povremeno svrati i u Banjaluku, a tada ga sve iritira, pa ne bira riječi da izrazi svoju mržnju.

“Valja podsjetiti da je Banjaluka i u Drugom svjetskom ratu bila mamac za zlikovce: Pavelić ju je proglasio glavnim gradom NDH. I on bi vjerovatno, da je živ, sada bio ponosan na braću po nožu iz RS: zgradu televizije, naime, nazvali su dom”, napisao je Gruhonjić.

Ako je neko iznenađen ovakvim bjesnilom zbog benignog povoda – koncerta povodom svojevremenog otvaranja nove zgrade RTRS-a, ne treba da brine, jer Gruhonjić može i otkačenije.

“A grad je sređen i dotjeran, ne može se reći. Ali čim malo čačneš, obratiš pažnju na ljude koji sjede na klupama pored Vrbasa, shvatiš da je spolja gladac, a unutra teški jadac. Ljudi čudnih fizionomija i neartikulisanog jezika jedu nešto na tim klupama i bace papir, koru od narandže, najlonsku kesu – direktno na friško ošišanu travu. Oni sjede na klupama naopačke: leđima su okrenuti Vrbasu. Da li zbog tog što je još uvijek smaragdno zelen, a ne pravoslavno trobojan? Ili zbog tog što njima Vrbas ništa ne znači, sem da, možda, niz vodu bace još koju kilu đubreta? Urbicid, nego šta”, pjenio je Dinko. Ne Šakić 1941, već Gruhonjić 2010. godine.

I sada, nakon 24 godine pregalaštva Haškog tribunala, o čijim namjerama dovoljno govori nacionalna struktura uhapšenih, optuženih i osuđenih, ali i oslobođenih, opskurna stvorenja poput Nataše Kandić i Dinka Gruhonjića treba da daju “definitivni istorijski sud” o ulozi RS i Srbije u ratovima devedesetih?!

Ako je i od Aleksandra Vučića, previše je.

(Saša Bižić/srpskainfo.com)

NIŠTA OD BORCA Željko Vranješ ima novi klub

Nekadašnji trener banjalučkog Borca Željko Vranješ preuzeo je prvoligaša Slobodu iz Mrkonjić Grada, koja će imati težak zadatak da izbori opstanak u društvu najboljih.