Magazin 08.11.2015.

Odbačena od svoje zemlje, a Njujork joj se klanjao: Nesrećan život Milene Pavlović Barili

ČITANJE: 6 minuta
Milena-Pavlovic-Barili
Nijedna varoš u tadašnjoj Kraljevini nije željela da je primi za nastavnicu crtanja. Za najobrazovaniju i najtalentovaniju slikarku nigde nije bilo mjesta u rodnoj zemlji.
Milena Pavlović-Barili rođena je u Požarevcu, 5. novembra 1909. kao jedino dijete Danice Pavlović i Bruna Barilija, italijanskog kompozitora, muzičkog kritičara i pjesnika. Prema mišljenju nekih tumača, sliku koju danas imamo o ovoj umjetnici stvorila je zapravo njena majka, koja je bila potomkinja najstarije Karađorđeve ćerke Save.

U najranijem djetinjstvu je pokazivala koliko je vješta sa olovkom, ali i sa slovima, jer je već u petoj godini čitala novine, učila italijanski i francuski, u sedmoj pisala stihove o smrti, u desetoj u Gracu savladala njemački.

U monografiji “Žene u srpskom slikarstvu” piše da je Danica Pavlović “u djetinjstvu odlučujuće uticala na Milenino vaspitanje”, ali da je i kasnije, “kada je otvorena Memorijalna galerija Milena Pavlović-Barili u Požarevcu, doprinijela stvaranju njenog, pomalo bajkolikog lika čuda od djeteta, uspješne slikarke koja je putovala po svijetu, družila se sa poznatim ličnostima, srećno se udala za jednog Amerikanca i umrla od posljedica pada s konja”.

Milena se u svemu što je radila predavala svim bićem. Njeno slikarstvo ispunjeno je neobičnim događajima, susretima, odlascima, lutanjima i rastancima, tugama, pritajenim traumama i nostalgičnim sjećanjima.

Milena je slikarstvo studirala u Beogradu i Minhenu. Prvu izložbu priredila je u Beogradu, a zatim su uslijedile njene izložbe u Požarevcu, Londonu, Parizu, Rimu, Njujorku. Višestruko talentovana, Milena je pisala i stihove koje je prvi put objavila 1934. u italijanskom listu Kvadrino.

U to vrijeme nijedna varoš u njenoj Kraljevini ne želi da je primi za nastavnicu crtanja. Za najobrazovaniju i najtalentovaniju slikarku nigdje nema mjesta u rodnoj zemlji. Pjesnik Sibe Miličić kupuje njenu sliku “Anđeli” i ona sada ima novac za kartu do Amerike.

Uvijek je lebdjela između svoje dvije domovine – Srbije i Italije, pa ne čudi njen veliki nagon da ode u treću zemlju, Ameriku i tu od 1939. godine pronađe svoj mir. Iz njenih pisama se vidi da je taj odlazak značio odrastanje, a u simboličkom smislu i oslobađanje od roditelja koji su bili previše snažne ličnosti. Iz Njujorka roditeljima sve rjeđe piše, a više se posvećuje sebi.

U poodmaklim godinama, često puna gorčine, Danica Pavlović je svojim sjećanjima, u sačuvanim i još više onim uništenim pismima stvorila o svojoj ćerki, ali i o sebi, sliku kakvu je željela. O specifičnom slikarkinom odnosu sa majkom svjedoči i jedno od pisama nepoznatog datuma:

-Da znaš samo koliko mi je potrebno da me jednog dana razumiješ i da mi kažeš: “Sine, je l’ si umorna, odmori se malo, jer si sve uradila što si umjela i mogla.” Čini mi se, kad bih jedanput u životu to od tebe čula više nikad ne bih imala nesanicu. Više nikad me zora ni sunce ne bi zatekli budnu i prenapregnutu od misli i briga i strahovanja u krevetu. I ne bih se uvijek luda i kriva osećala. Ja drugima ne dozvoljavam da mi kažu ni da sam luda ni da griješim, jer znam i vidim da niko od njih ne bi mogao moju ravnotežu da izdrži. Ja sam ovde sasvim smrvljena. Znam kako nana kaže: “Iz ove se kože nema kud”, pa se i ja koprcam, pa ne umijem ćud da promenim.-

Milena je u Americi provela posljednjih šest godina života. Tamo je slikala, izlagala i, što je bitnije za taj njen period, bavila se ilustracijom, dizajnom, kostimom, scenografijom. U jednom pismu nastalom čim je brod pristao u Njujork, u avgustu 1939, Milena majci piše:

-Stigla sam. Sada je dva sata ujutru. Prve misli i riječi otkako je lađa pristala šaljem Tebi. Gledala sam dugo sve svjetlosti u daljini, kao Venecija, samo mnogo duže sa strane. Mjesečina i bijeli oblaci, i svjetiljke što miču i klize po vodi, ali se ništa drugo ne vidi. Eto, to ti je Njujork. A ja ništa ne razumem. Grdno mi je sve čudno kao u snu i kao obično…-

Iako većina teoretičara smatra da se Milena zbog materijalne sigurnosti prisilno angažovala u primijenjenoj umjetnosti, prije je slijedila put kojim su prije nje krenuli svetski poznati pisci, slikari i umjetnici koji su radili za novine. Milenine modne ilustracije objavljivane u Vogu tokom 1940. i 1941. odlikuju se lakoćom linija i kolorističkom prozračnošću akvarela. Milena je crtala dame u jednostavnim haljinama sa spuštenim strukom ili dekolteom nepravilnog oblika koji obnažuje ramena ili leđa, ukrašene perlama, cvjetovima, ogrlicama, minđušama, tijarama, broševima, lepezama, šalovima. Slikarka je svjetske žene crtala po uzoru na sebe.

Za Milenu su govorili da je graciozna i ljepša od svojih slika. Vidjela je vlastiti lik, stasitost, uzvišenu ženstvenu ljepotu, posebno u ciklusu njenih predivnih reklamnih kreacija za velike modne magazine, poznate parfeme i firme: Vog, Tekstron vog, Harpers bazar, magazin Herst, Taun end kantri. Zračila je harizmatičnom ljepotom i lako osvajala visoke aristokratske krugove. U privatnom životu bila je krhkog zdravlja i zamišljena nad vječitim temama života i smrti. Mnogi su govorili da je slikarka ljepša i ljupkija od svojih modela i da bi, kada je ulazila u neku prostoriju prepunu bogatih žena, sve oči bile uprte u nju. Iako u jednostavnoj haljini, bez nakita i u šeširiću koji je sama napravila, Milena je očaravala svojom pojavom.

Slike koje je stvarala u Americi, kao i pjesme koje je tamo pisala, interpretirane su kao dah nostalgije i sjete za rodnim krajem. Drugi svjetski rat je bjesnio, a ona je preko Crvenog krsta slala novac i pakete roditeljima i prijateljima, sanjajući da će se vratiti tamo odakle je potekla. U to vrijeme ne pati samo za domom, nego i za kubanskim pijanistom Rodrigom Gonzalesom, koji je ostao upamćen kao ljubav njenog života, i to nesrećna. A sreću je probala da doživi sa oficirom Robertom Tomasom Goselinijem iz Čikaga, za koga se udala 24. decembra 1943. godine.

Krhkom zdravlju koje ju je pratilo od djetinjstva nije podilazila nikada, pa nije marila ni za upozorenja ljekara da ostavi kafu i cigarete, koje je strasno konzumirala. Nije sasvim poznato šta ju je zapravo koštalo života, jer se njena prerana smrt 6. marta 1945. godine u Njujorku, kada je pala sa konja, tumačila na više načina.

 

Prema mišljenju nekih, za umjetnicu su bile kobne posledice nezgodnog pada s konja, a po drugima srčani udar. Nakon četiri godine, urna s njenim posmrtnim ostacima pohranjena je na groblju za strance u Rimu. Njen otac Bruno javio je Mileninoj majci, bivšoj supruzi, u Požarevac da joj ćerka “počiva na jednom divnom mjestu, na groblju u blizini kapije svetog Pavla, prepunom velikih uspomena na pjesnike, umjetnike, na ljude koji su došli iz čitavog svijeta a koji su sada tu pored nje”.

Tek 50-tih godina, poslije izložbe u Muzeju savremene umjetnosti u Beogradu, srpska javnost se više zainteresovala za rad Milene Pavlović-Barili. U njenom rodnom Požarevcu 1962. godine otvorena je galerija-legat u kojoj se danas nalazi oko 800 njenih radova. U postavci je bronzani odlivak slikarkinih ruku, intimne porodične fotografije, lična slikarkina toaleta, haljine i čipkani veluri. Kao i cijeli Milenin život, sve što je ostalo iza nje je metafizička rapsodija jave i sna.

(Kurir)