Oficir s ružom, šmeker, Obilić…

Nisam bio rođen u vrijeme kada je sniman bilo koji od filmova u kojima je nekog od glavnih likova iz naslova ovog pisanija igrao Žarko Laušević, a ipak sam ih pogledao desetinu puta. Bio sam još klinac i kada je izdao knjigu “Godina prođe, dan nikad”, a pročitao sam je u jednom danu. Dakle, nisu bitne godine, Žarko je zaista bio jedan od onih velikana koje obožavaju sve generacije.

PIŠE: Aleksandar Stojanović

Nisam jedan od onih koji dobro sublimira nečiji životni opus, niti pišem dobre recenzije filmova ili serija. Ali neki ljudi, mada ih nikada nismo sreli, niti smo ih poznavali lično, probude u nama želju da, makar i loše, napišemo nekoliko redaka kao svojevrstan omaž njegovom djelu. A Žarko je to zaslužio.

Kada je izašla vijest da je preminuo, odmah sam rekao: “Najbolji naš glumac ikad”. I možda zvuči pretjerano, pa čak i hrabro da se tako nešto kaže. Ali zbog svega što mu se dešavalo u životu, nikada nije imao priliku da na svom vrhuncu iskoristi svoj talenat. A otišao je prerano. Mogao je još, trebao je još. I pored svega toga, svi se od njega opraštaju. I zato je najveći – zbog onoga što nije snimio ili izveo, a mogao je i trebao je. I svi znamo da bi to uradio genijalno.

Mnogo je uloga, a svaka je na svoj način sjajna. Maestro glume, čovjek koji je svakog lika donosio kao živi primjer, kroz njega živio i oživljavao ga. Imao je sve što glumac treba da ima. Ali, kao što rekoh, nisam filmski kritičar i ne bih mnogo o tome da pišem. Svako ima neku ulogu koja mu je posebno draga i po kojoj će pamtiti Žarka Lauševića.

Lično, meni su najdraže njegove uloge u Sivom domu i Oficiru s ružom, ali ovdje ću jednu posebno da istaknem i to je ono kako svaki put vidim Žarka Lauševića kad neko spomene njegovo ime – to je uloga Miloša Obilića u “Boju na Kosovu”. Naravno, riječ je o filmu koji sa sobom, kroz sjajan scenario u sebi nosi specifičnu emociju, ali ta uloga Miloša Obilića je nešto posebno.

Kroz tu ulogu Žarko Laušević je postao besmrtan, kao da je vrijeme stalo za njega. Kroz taj lik on je postao zauvijek mlad u našim očima, a herojstvo junaka Miloša Obilića zasijalo je novim sjajem. Žarko je zaživio kroz Miloša, a Obilić nastavio da živi kroz Lauševića. Dva lika, 600 godina udaljena, u jednom trenutnu su zaživjela zajedno i pokazali kako je istorija mala za velike ljude. I niko tako ne bi donio lik Obilića kao Laušević, a Žarko samo da je tu ulogu odigrao bila bi dovoljna.

Ipak, ono zbog čega je možda najveći je ono što nije snimljeno kamerom. Što nije mogla vidjeti javnost, a što je Žarko kasnije stavio na papir. To je njegov život.

Mnogi ljudi i događaji u današnje vrijeme su sjajan materijal za ekranizaciju ili neki zanimljiv roman, ali malo koji lik i malo čiji život je romansijerski, koji je već davno iz pera najvećih opisan. Žarko je bio Raskoljnikov našeg vremena, jer njegov život je ništa drugo nego stvarno projavljene “Zločina i kazne” Dostojevskog.

Biću hrabar ponovo, pa ću reći i ovdje napisati da u našem vremenu nije bilo takvog mučenika, sličnijeg Raskoljnikovu, od Žarka Lauševića. On je njegovo otjelotvorenje, živa slika za koju smo bili počastvovani da je gledamo.

Njegov dotadašnji život, na vrhuncu slave mijenja jedan strašan zločin. Tada počinju njegove borbe, ne one male – sa zakonom, nego najveće – sa samim sobom. Samo mali dio tih velikih borbi vidjeli smo u njegovom romanu, još mali dio možemo sagledati kroz Dostojevskog, a nikad nećemo saznati njihovu stvarnu veličinu. I on ih je vodio sam. I izborio se.

Pokajanje. Najuzvišeniji domet čovjeka, najveća hrišćanska vrlina. Ipak, put pokajanja ni kroz stotine, hiljade knjiga nikada niko nije uspio da objasni. Samo se kroz živa svjedočanstva, kakvo je bio i Laušević, mogao vidjeti taj najuzvišeniji domet ljudskog bića. To nam pokazuje njegov povratak. Svi su kroz njegovo pisanje, kroz ostarjelo lice, slabiju građu, ali kroz ozarenost njegovog duha vidjeli koliko je njegova borba bila velika. Niko više nije pamtio zločin, niti mu ga je spočitavao, svi su samo vidjeli pokajnika i dočekali su ga kao samog sveca. Dočekali su ga s aplauzom koji bi, kako je Radoš Bajić rekao, trajao vječno da ga Žarko sam nije prekinuo.