ONI PUT ZOVU “GAME”: “National Geographic” objavio priču o odnosu prema migrantima u BiH

National Geographic objavio je priču o odnosu naše države prema migrantima. Na putovanju poznatom kao “game” hiljade migranata suočava se s očajničkim uslovima u Bosni i Hercegovini dok traži azil.

Oni to nazivaju “game” – opasni i ilegalni pokušaj prelaska granice hiljadama kilometara pješice kako bi izbjegli policiju i na kraju došli u Zapadnu Evropu, prenosi Klix.

Migranti su u Evropu počeli pristizati 2015. godine poznatom rutom od Grčke preko Srbije do Mađarske. Međutim, kada je Mađarska ojačala granice, put se 2017. pomaknuo prema zapadu, u Bosnu i Hercegovinu. Duga i porozna granica s Hrvatskom – gdje planine i rijeke inhibiraju učinila je Bosnu ključnom tranzitnom zonom duž rute. Odatle su se migranti nadali da će preći u Hrvatsku, usamljenu zemlju članicu Evropske unije na Balkanu i doći do Zapadne Evrope.

“Game”, kaže fotograf Ziyah Gafić, koji je proteklu godinu proveo dokumentirajući migrantsko iskustvo u svojoj rodnoj Bosni.

Od tada je BiH vidjela oko 70.000 izbjeglica i migranata kako prolaze. Gafić je upoznao neke koji su više puta pješačili iz Bosne u Italiju, nesputani ulovima i povratkom ili opasnostima i visokim cijenama prijevoza. Sada, dok zemlja prolazi kroz treći porast infekcija Covid-19, političke i javne tenzije u vezi s migrantskom i izbjegličkom populacijom su velike.

“Kroz historiju je ova zemlja bila mjesto napuštanja, a sada smo odjednom postali vrata Evropske unije. To je nekako poetično, ali mislim da radimo loš posao u bilo kojem svojstvu, pružajući osnovnu sigurnost tim ljudima. To je poput čistilišta. Vi samo ostanite ovdje i čekajte priliku da pređete”, kazao je Gafić.

Zbog pandemije je broj dolazaka prepolovljen između 2019. i 2020. godine, prema podacima Međunarodne organizacije za migracije (IOM). Ipak, pet prihvatnih centara u zemlji je puno, u njima se nalazi oko 4.700 migranata, izbjeglica i tražitelja azila, koji svi spadaju u različite kategorije međunarodnog prava.

Brojke su male, ali u Bosni kriza se pogoršava složenim sistemom upravljanja. Od raspada Jugoslavije 1990-ih zemlja je podijeljena na dva uglavnom autonomna entiteta, svaki sa svojim predsjednikom i tijelom donošenja zakona. Predsjedništvo se izmjenjuje svakih osam mjeseci između članova tri glavne etničke grupe. Ovaj aranžman za podjelu moći, koji je uspostavljen mirovnim sporazumom 1995. godine, usporava odlučne akcije.

“Složenost situacije u Bosni čini dogovor posebno teškim. Ljudi je pogrešno nazivaju migrantskom krizom, ali to nije kriza kao takva – ono što je čini hitnom je to što do sada ne postoji jasan sistem ili integrirana strategija koja osigurava da svačije potrebe i prava budu u potpunosti zadovoljeni”, kaže Laura Lungarotti, šefica misije IOM-a u Bosni i Hercegovini.

Sve, od lokacije ustanova za prihvat migranata do pružene medicinske njege, je razbarušilo političke tenzije i produbilo podjele.

“Što se tiče ovog pitanja, ono je podijeljeno jednako kao i zemlja”, kaže Lungarotti.

Treći talas infekcije Covid-19 u BiH proširio je kapacitete bolnica do krajnjih granica. Sa 7.000 umrlih od 3,3 miliona stanovnika, BiH je jedna od najteže pogođenih evropskih zemalja. Uprkos strogim preventivnim mjerama u prihvatnim centrima, 147 osoba je prošlog mjeseca bilo pozitivno na Covid-19 u roku od dvije sedmice, navodi Associated Press. Gotovo svi su bili asimptomatski i premješteni su u karantin.

Lungarotti strahuje da bi epidemija mogla preokrenuti osjećaj javnosti prema migrantima.

“Ne bismo trebali gledati na migrante, izbjeglice ili azilante kao na nosioce virusa. Virus ih dodiruje kao bilo koga drugog u zemlji”, kazala je.

Za oko 1.700 ljudi koji žive izvan centara život u BiH još je teži. Borave u napuštenim zgradama, kupaju se u rijekama i kuhaju na otvorenoj vatri. Organizacije za ljudska prava uveliko su kritizirale uslove i neuspjeh vlasti da im se obrate. Gafiću, koji je fotografirao izbjegličke krize širom svijeta, ovi oronuli, a zimi ledeni kampovi podsjećaju na afganistanske izbjegličke kampove u Pešavaru u Pakistanu ili na Cox’s Bazaar u Bangladešu.

Gafić je imao 12 godina kada se Jugoslavija počela raspadati ranih 1990-ih. S roditeljima je vozom pobjegao iz Bosne, a porodica je putovala 18 mjeseci kroz Makedoniju, Hrvatsku, Mađarsku i Italiju. Za to je vrijeme oko 2,7 miliona drugih Bosanaca poput Gafića raseljeno je iz svojih domova, ali otkrio je da je čak i među prijateljima empatija prema onima koji bježe od siromaštva i dalekih sukoba rijetka.

“To postaje dio vašeg razmišljanja, stalno ste na putovanju. Neki od ovih ljudi putuju šest, sedam ili osam godina. Meni je lako povezati se s njihovom situacijom. Nadao sam se da će i ova zemlja odgovoriti na isti način”, dodao je.

U jednom prihvatnom centru, Gafić je upoznao Safija, 28-godišnjaka koji je napustio Afganistan nakon što su mu oca, policajca, ubili talibani u uporištu regije Kunduz. U BiH je pomagao u prevođenju engleskog i četiri ili pet drugih jezika koje govori.

Safi je jedan od rijetkih migranata koji su odlučili ostati u BiH i zatražiti azil. Za većinu koji prolaze Bosna ostaje tranzitna zemlja. Lungarotti kaže da je to zato što je na glasu kao spora i neorganizirana, a migranti se razočaraju. Umjesto toga, drže se snova o tome da stignu u Italiju, Njemačku ili Švedsku. Za njih su te države način da pobjede u igri.

Nije bilo tako davno kada su Bosanci imali slične težnje. Uz glad, etničko čišćenje i seksualno nasilje za petama, rat devedesetih izazvao je najveću evropsku izbjegličku krizu od Drugog svjetskog rata.

“Ovo je uvijek bilo mjesto s kojeg bi ljudi odlazili, zato što smo u prošlosti imali ratove, ali i iz ekonomskih razloga. Tako je od 15. vijeka. S obzirom na napor koji su uložile druge zemlje, pomoć koju su nam pružale kad smo bili u teškoj situaciji, očekivao sam isto i iz ove zemlje”, zaključio je Gafić.

(SB)