Pandemija, zabrane i odgovornost
PIŠE: Muharem Bazdulj
Jedan od starih i milion puta prepričavanih viceva čija se genijalnost često gubi iz vida upravo zbog pretjerane rasprostranjenosti govori o čovjeku koji pada sa krova zgrade od dvadeset spratova. U jednom trenutku pada, dok je negdje na pola puta, na visini desetog sprata, neko ga pita kako se osjeća, a ovaj odgovara kako je zasad sve u redu. Nije misao naročito originalna, ali je zgodno i pamtljivo formulisana te može da posluži kao šlagvort za priču o aktuelnom trenutku lokalne borbe protiv Covid-19 virusa.
Tokom prethodne sedmice, službeno smo obaviješteni da će se ovogodišnje izdanje Sarajevo Film Festivala ipak u cijelosti održati online. Iako cijela Evropa posrće pod epidemijom još od marta, iako je zbog epidemije poremećena sportska sezona u praktično svim sportovima, iako su odgođeni Evropsko prvenstvo u fudbalu i Ljetne olimpijske igre, iako je naposljetku i najvažniji svjetski filmski festival – onaj u Cannesu – otkazan, iz direkcije SFF-a su od proljeća pa do prije neki dan, bez ikakve rezerve, tvrdili da će festival biti organizovan u trodimenzionalnoj stvarnosti, a ne preko interneta. U tom kontekstu se potezala i sugestivna paralela: Ako je moglo u ratu, može i za vrijeme epidemije. U proljetnom razgovoru za Screen Daily, Mirsad Purivatra, direktor SFF-a, govorio je ovako: “Mi smo pokrenuli festival za vrijeme opsade Sarajeva 1995. godine uz bombardovanja, okruženi snajperima, kada nismo imali hranu, vodu, ni struju. Održavanje online festivala bila bi izdaja naše misije bez obzira na suočavanje sa nevidljivim neprijateljem, tako da nema sumnje da će Sarajevo Film Festival kreativno odgovoriti na Covid-19”.
Ispostavilo se ipak, i to jedva nekoliko dana prije predviđenog svečanog otvaranja, da će se morati ići u “izdaju misije”. I to je dobro. Sarajevo se u posljednjih nedjelju-dvije pretvorilo u grad koji na evropskom nivou spada u vrh po procentu zaraženih u odnosu na broj stanovnika i svaki događaj tipa Sarajevo Film Festivala u tom smislu predstavlja veliki rizik. Na sličan način valja pohvaliti i organizatore Bh. povorke ponosa 2020. koji su otkazali ovaj važan događaj, a zarad još važnije zabrinutnosti da bi šteta bila veća od koristi. I zaista, mada je prošlogodišnja Povorka prošla jako dobro, što je ponešto bilo neočekivano zbog jakih i dugotrajnih otpora, i mada bi stoga bilo značajno da počne da se stvara kontinuitet, ovo je trenutak kada treba misliti na važnije stvari. A kad ne bude ovakvih vanrednih situacija, Povorke ponosa u Sarajevu bi se trebale bez problema održavati bez obzira na to ko bio na (kantonalnoj) vlasti. U skorašnjem razgovoru za Slobodnu Evropu, nakon što je odluka o online izdanju već donesena, Mirsad Puritvatra je rekao i ovo: “Moram reći da meni ostaje jedina žal za ovogodišnji Sarajevo Film Festival, da festival, kao veliki društveni događaj nije iskorišten da promijenimo način ponašanja svih nas, i u Sarajevu i oko Sarajeva, a to je da se prilagodimo koroni na način da nosimo maske, da držimo distancu, da držimo visoki nivo lične higijene. To je sve moglo u jednoj zajedničkoj sinergiji građana, institucija, nas kao ipak dosta uticajnoga eventa, da napravimo i da se pohvalimo time da je Sarajevo još jednom uspjelo da pobijedi još jednog velikog neprijatelja, a to je korona”.
Sve je to tačno, ali je na to valjalo misliti ranije. Mada smo u maju i početkom juna mogli da čujemo različita objašnjenja zašto su zemlje zapadnog Balkana u epidemiji (dotad) prošle bolje od mnogih zapadnoevropskih, poslije dva mjeseca, sa današnjom pameću, čini se da je najveći dio tajne tog uspjeha bio u izuzetno strogim mjerama. Praktično nigdje u Evropi nije bilo toliko strogih karantinskih mjera. Kad su one dale rezultate, a to je bilo paralelno s popuštanjem praktično u cijeloj Evropi, po nekoj mentalitetskoj “lako ćemo” varijanti, ljudi su se počeli ponašati kao da virusa i nema. Čini se da su svuda od Makedonije i Srbije do Crne Gore i Bosne i Hercegovine naročito popularne bile maturske večeri. Pa je virus počeo da se širi više i gore nego u prvim proljetnim nedjeljama. Iz cijelog niza razloga nije bilo moguće, a ni poželjno, ponovo krenuti sa karantinskim mjerama, pa su ljudi morali da se uče nošenju maski i držanju distance, istim onim lekcijama koje su u nekim drugim zemljama savladane još prije nekoliko mjeseci.
Svakim danom dolaze nove i nove prognoze koliko će još virus Covid-19 praktično upravljati čovječanstvom. Neki se uzdaju u vakcinu, neki u lijek, neki (još uvijek) u sticanje kolektivnog imuniteta. Bilo kako bilo, idu jesen i zima, vrijeme kad se po prirodi stvari više vremena provodi u zatvorenim prostorima. Krajnje je vrijeme da odgovornost zamijeni zabrane kao glavno oružje u borbi protiv zaraze. Uostalom, nema nikakve garancije da će cijela stvar da se završi s krajem 2020. godine. To je samo još jedna među utješnim iluzijama. U tom kontekstu valja misliti i na sportske te kulturne manifestacije iduće godine. Sa disciplinom će biti moguće da ako i iduće godine priča sa pandemijom ne završi, možda ipak budu realizovani festivali, takmičenja i prvenstva koji su ove godine otkazani ili odgođeni.
(Oslobođenje)
STANIVUKOVIĆ: Skup bio prilika da se izađe iz političkih okova kojima svi robuju
