Ponižavanje zelene Evrope
“Njemačka učestvuje sa 2% u svjetskim emisijama gasova sa efektom staklene bašte”, nedavno je jedan poslanik rekao svojim kolegama u Bundestagu. “Dakle, čak i ako bismo preko noći postali klimatski neutralni, to ne bi spriječilo nijedan ekstremni vremenski događaj.” Takve izjave sve češće koriste političari tvrde desnice u Evropi kao opravdanje za nečinjenje, s obzirom na to da se gotovo u potpunosti protive svim oblicima klimatske akcije. Nigel Farage, lider Reform UK stranke, izrazio je sličan stav kada je optužio vladu da “svake godine prevari britanske poreske obveznike za milijarde funti subvencionišući energiju iz vjetra i sunca bez ikakvog efekta na globalne emisije CO₂.” Međutim, pomenuti njemački poslanik nije bio klimatski skeptik iz stranke Alternativa za Njemačku – već Fridrih Merc, kancelar zemlje, piše Economist.
Tvrda desnica Evrope, poput one u Americi, sve više prezire obnovljive izvore energije. Tvrde da su nepouzdani i koriste svaku grešku u elektroenergetskoj mreži kao dokaz, bez obzira na stvarni uzrok. Okrivljuju ih za visoke račune za struju koje građani ne mogu da plate, kao i za dodatne troškove koje firme čine nekonkurentnim. Toplotne pumpe i izolacija kuća stvaraju dodatne troškove i komplikacije, a obavezni prelazak na električna vozila znači da građani više ne mogu voziti automobile na koje su navikli. Pošto je borba protiv klimatskih promjena moralno vođena, zasnovana na nauci, uglavnom urbana i globalno orijentisana, za protivnike je to dovoljno da je proglase “woke” ideologijom. A čak i ako emisije CO₂ zaista predstavljaju problem (protivnici nisu složni oko toga), one koje dolaze iz Evrope su tako male da jednostrane evropske akcije, po njima, ne znače ništa.
Potrebna je politika mogućeg
Centrističke partije sada sve češće govore slično kao tvrda desnica. Kod nekih se to poklapa sa dugotrajnim skepticizmom prema zelenim politikama, dok je kod drugih riječ o naglom zaokretu. Konzervativna stranka u Velikoj Britaniji, na primjer, pod vođstvom Borisa Džonsona (2019–2022) snažno je podržavala cilj dostizanja nulte emisije do 2050. Danas je ta podrška nestala.
Iako centristi rijetko direktno dovode u pitanje značaj borbe protiv klimatskih promjena, kao što to čine tvrdokorni desničari, svejedno značajno umanjuju klimatske ambicije – naročito u slučaju Merca.
Pad prioriteta
Evropljanima je i dalje stalo do klimatskih pitanja, ali ih sada rangiraju niže nego ranije. Porast troškova života, izazvan inflacijom nakon pandemije, postao je glavni problem. Očekivani ekonomski rast koji bi možda ublažio pritisak – gotovo da i ne postoji. MMF za evrozonu predviđa rast od svega 1% u 2025. i 1,2% u 2026. Novi trgovinski sporazum sa Amerikom tu neće mnogo pomoći. Uz to, političare i birače zabrinjava i bezbjednost. Ruska invazija na Ukrajinu 2022. i sve nepredvidljiviji američki izolacionizam natjerali su evropske države da drastično povećaju izdvajanja za odbranu – uključujući i zelene političke partije.
To je sasvim drugačiji svijet u odnosu na decembar 2019, kada su klimatske ambicije bile na vrhuncu. Tada su inflacija i kamatne stope bile niske, ekonomski rast je bio solidan, pandemije i ratovi su se činili kao prošlost. Pariški sporazum iz 2015. konačno je stvorio globalni okvir za klimatsku akciju, a cijene obnovljivih izvora su padale. Bila je to savršena prilika da se EU dodatno obaveže na klimatske ciljeve. Ursula von der Lejen tada je proglasila da je „očuvanje planete“ najveći izazov EU. Dana 12. decembra Evropski savjet povećao je cilj smanjenja emisija sa 40% (u odnosu na nivo iz 1990) na 55% do 2030. To je trebalo da se ostvari kroz politiku poznatu kao Zeleni plan (Green Deal).
Organizacija Climate Action Tracker procjenjuje da će se uz postojeće politike ostvariti smanjenje emisija od 52% – što je ispod cilja, ali ipak značajan rezultat. Problem je što su te politike najteže za sprovođenje i politički su veoma nepopularne. Dosadašnji uspjesi uglavnom su postignuti kroz dekarbonizaciju proizvodnje električne energije, djelimično zahvaljujući sistemu trgovine emisijama (ETS). Međutim, naredne mjere više će pogađati domaćinstva i male firme.
Ko zapravo plaća račun?
Postojeće subvencije i klimatski troškovi zaista doprinose višim računima za struju, ali manje nego u Velikoj Britaniji. Subvencije za energiju u EU su sa prosječnih 200 milijardi evra godišnje (2019–2021) skočile na 400 milijardi u 2022. zbog rata u Ukrajini, problema s francuskim nuklearkama i suša koje su smanjile proizvodnju u hidroelektranama. Ipak, udio subvencija za obnovljive izvore je pao – zbog visokih veleprodajnih cijena, nije bilo potrebe za dodatnim javnim sredstvima. Značajan dio subvencija i dalje ide na fosilna goriva, što tvrda desnica često previđa.
Trošak podrške Ukrajini bez pomoći SAD-a je ogroman. Još veći će biti troškovi izgradnje ozbiljne evropske odbrane. Neko vrijeme će se to moći finansirati zaduživanjem, ali ne zadugo – posebno u državama s visokim javnim dugom (Italija, Belgija), prevelikim deficitom (Francuska), ili ogromnim budžetskim rupama (Njemačka). Viši državni izdaci takođe dižu kamate, što direktno pogađa zelene investicije – jer su kapitalno intenzivne i osjetljivije na kamatne stope od fosilnih projekata.
Ublažavanje udara
Jedan način da se smanje troškovi i stekne popularnost je smanjenje birokratije. Države članice žele da stroga pravila o klimatskom planiranju i procjeni rizika važe samo za velike firme. EU je pojednostavila i svoj mehanizam za granično prilagođavanje emisija ugljenika, tako da je 90% firmi oslobođeno obaveze učešća, dok 99% emisija i dalje ostaje obuhvaćeno. Ako je to tačno, originalni dizajn je bio prekomplikovan.
Ipak, klimatski aktivisti su zabrinuti. “Naravno da možete pojednostaviti regulative, ali problem je što klima više nema tampon zonu,” kaže Luisa Neubauer, poznata njemačka aktivistkinja. Boji se da bi se iza “pojednostavljenja” moglo kriti ukidanje ključnih propisa. I firme bi možda više voljele stabilna pravila nego stalne promjene – ulaganja u ispunjavanje standarda su bačena ako se ti standardi ukinu, pa je lobiranje isplativije od ulaganja u stvarno poštovanje propisa.
Evropska industrija između nade i pritiska
Brisel želi da zadrži podršku biznisa i investitora. EU već sada izvozi određene “zelene” tehnologije. Clean Industrial Deal predstavljen u februaru ima za cilj da potakne ulaganja u te industrije, uz fleksibilnija pravila o državnoj pomoći i javnim nabavkama, te programe za prekvalifikaciju radnika.
Mario Draghi, bivši šef ECB, pozvao je prošle godine EU da poveća ulaganja u inovacije za dodatnih 800 milijardi evra godišnje. Predloženi “Draghi fond” ima 451 milijardu za sedmogodišnji budžet od 2028. To bi moglo pomoći zelenim tehnologijama koje još nisu spremne za tržište.
Ali, mjere koje industrija traži (poput zaštite od kineske konkurencije) mogle bi dodatno povećati cijene za potrošače. Kina dominira tržištem solarne energije, baterija i električnih vozila, a sljedeći su vjetroturbine i vozovi. EU je već uvela carine od 8–35% na kineske EV modele, tvrdeći da su nepošteno subvencionisani. Još veći protekcionizam vjerovatno slijedi.
EU pokušava biti fleksibilnija. Planira da omogući zamjenu između sektora – brže smanjenje emisija u saobraćaju moglo bi dati više vremena sektoru grijanja. Razmatra se i integracija tehnologija za uklanjanje CO₂ u ETS sistem tokom 2030-ih. Novi cilj za 2040. predviđa smanjenje emisija za 90%, pri čemu se 3% može ostvariti kroz međunarodne “karbonske kredite”.
Otpor će sigurno postojati. Tvrda desnica je već preuzela vodeću ulogu u pregovorima s Komisijom. “Nismo za pad rasta, niti za uništavanje industrijske baze,” poručuje Jordan Bardella iz francuskog Nacionalnog okupljanja. Taj stav dijele i mnogi van tvrde desnice.
Još bliži izazov je novi sistem ETS2, koji od 2027. pokriva emisije iz zgrada i saobraćaja. U početku će cijena po toni biti niža, ali će kasnije sustići postojeći ETS. Kako bi se izbjegli politički šokovi, već se razmatraju izuzeci i dodatne dozvole ako cijene previše porastu.
Šta slijedi?
Optimisti vjeruju da desničarsko protivljenje slabi kada te stranke dođu na vlast. Giorgia Meloni, italijanska premijerka, jeste bila skeptična, ali nije udarila na zelenu politiku kao ključnu temu. Neki centristi prihvataju dijelove desničarske retorike kako bi pridobili njihove glasače.
Kako god bilo, izgleda da Evropa ulazi u fazu smanjenog apetita za klimatska ulaganja i mjere koje bi mogle uznemiriti birače.
Preokret tog trenda zahtijeva i hrabrost i mudrost. Evropske elite su pokušale da borbu protiv klimatskih promjena učine dijelom evropskog identiteta. Ako žele da to postane stvarnost, moraju hitno da ubijede građane da je to vrijedno truda – i da stvore sistem koji će omogućiti stabilan napredak, čak i ako on ne bude idealno brz.
Otkriven narko-tunel ispod granice SAD i Meksika: Zaplijenjena tona kokaina VIDEO
