Porodična tradicija duga više od pola vijeka: U frizerske salone dolazilo se radi druženja

U centru Banjaluke, nedaleko od Ferhat pašine džamije, jedan izlog privlači pažnju svakog putnika koji dođe u grad -“Frizerski salon Apolon – Više od 40 godina sa vama“.

Radnica u ovom salonu, Lepa Trubajić, kaže da natpis ipak nije u potpunosti tačan.

– Nije salon ovdje više od 40, nego više od 50 godina. To je stavio stari gazda Veljko Milosavac, a kada je on umro radnju je naslijedio njegov sin Zoran. Ja ovdje radim već pet godina i znam da je radnja tu najmanje pola vijeka – priča Trubajićeva dok šiša jednu mušteriju.

Tradicionalna atmosfera

Kaže da ima i onih koji su sa očevima dolazili na šišanje u ovu radnju, a sada dovode svoje sinove. Šišanje u ovoj radnji je postalo i porodična tradicija u nekim banjalučkim porodicama. Dok čekamo „mladog gazdu“, Trubajić kaže da u salonu vlada prava tradicionalna atmosfera starih frizerskih salona u koji ljudi nisu dolazili samo zbog nove frizure.

Zoran Milosavac je ponosan kako na tradiciju radnje tako i na svoje radnice koje posao održavaju na visokom nivou. On i supruga Danica žive u Italiji i dolaze u Banju Luku kad god mogu.

– Ja sam kod mog oca dolazio na praksu iz frizerske škole pa sam je i ja završio. Trenutno se ne bavim time ali moj stariji sin pokazuje neke afinitete pa mislim da će tradicija i dalje biti održavana – kaže Zoran.

Priča da je njegov otac nedugo nakon Drugog svjetskog rata došao kod prvog gazde u radnji da mu bude šegrt. U prvoj polovini šezdesetih godina prošlog vijeka, taj gazda je umro a Veljko je otišao u općinu i preregistrovao zanatsku radnju na sebe. Tada su ljudi, kaže Zoran, imali manje novca, ali se živjelo sretnije.

Velo misto

– Ovo je bilo mjesto okupljanja, a ne samo frizerski salon. Kao u “Velom mistu“ u ovoj radnji se nikad nije pričalo o politici nego najčešće o ženama – sa osmijehom priča Zoran.

Zbog toga je, kaže radnja i opstala. Mijenjali su se političari i sistemi, prolazili ratovi i bolja vremena, a Veljko je strpljivo šišao mušterije i obezbjeđivao egzistenciju za svoju porodicu.

Zoran kaže da je, nakon završetka zanata, otišao u Italiju i kad se vratio zatekao jednu sposobnu radnicu, Danicu. Malo po malo, počeli su i da izlaze a onda se i vjenčali.

– I onda neka neko kaže da mi ova radnja nije odredila cijeli život. Sada je drugačije nego nekad, ljudi imaju sve manje vremena i niko u frizerske salone ne dolazi da sjedi i da se druži – rekao je Zoran za Faktor.

Tradiciju ljubaznosti i dobre usluge u “Apolonu“ nastavljaju Lepa i njene koleginice Slobodanka Obradović i Nedeljka Vilipić. Lepa kaže da je ključ uspjeha lijepa riječ i dobar majstor. Samo zadovoljna mušterija će se, kaže ona, ponovo vratiti na šišanje a tako se stvara i navika. A od navike nije teško doći i do tradicije.

(Faktor.ba)