Poruka na stolu otkriva očaj uoči pada ukrajinskog grada: “Hvala što nas branite”
Foto: Tanjug/AP
Na kuhinjskom stolu u srcu Dobropilje, grada na istoku Ukrajine, leži poruka ispisana rukom na ćirilici. Namijenjena je ukrajinskim vojnicima, a njen sadržaj posljednji je vapaj jedne porodice u bijegu. Vani po ulicama odjekuju tupi udarci kasetnih bombi.
“Zdravo, Eugene i momci! Žao nam je što moramo reći da odlazimo. Tako da možete ostati koliko god želite. Eugene, možeš zadržati ključeve. Želim vam sve najbolje, da ostanete živi i nepovrijeđeni. Hvala vam što nas branite. S dubokim poštovanjem, vlasnik stana. P.S. Ne mogu vas nazvati – nema signala.”
Poruka je pažljivo ostavljena na drvenom stolu, rukom ispisana prije nego što je porodica pobjegla. Oprano suđe još uvijek stoji složeno sa strane. Eugen je vojnik koji je stan koristio kao privremeno utočište dok brani grad, alitko će pronaći poruku, sada je neizvjesno, piše The Telegraph, prenosi Index.
Bojno polje se opasno približava
Samo desetak kilometara južnije, ruske snage opasno se približavaju. Njihova ljetna ofanziva gazi sve pred sobom, a Dobropilja stoji kao posljednje veće naselje koje dijeli ruske trupe od potpunog okruženja Pokrovska, ključnog logističkog čvorišta. Njegovo bi zauzimanje ujedno značilo osvajanje cijele Donjecke regije, koja spada u maksimalističke zahtjev ruskog predsjednika Vladimira Putina.
Ruske trupe preduzimaju opasne prodore, učinkovito presijecajući ključnu cestu koja je žila kucavica za ukrajinsku odbranu u Pokrovsku, koristeći napade dronovima i zasjede. Vrijeme brzo ističe, kako za vojnike na prvoj liniji, tako i za porodice koje moraju napustiti svoje domove pred nadolazećim napadima.
Život u gradu duhova
Prošlog četvrtka, regionalne vlasti izdale su obaveznu naredbu za evakuaciju porodica s djecom iz Dobropilje i devet obližnjih naselja. Od nekadašnjih 28.000 stanovnika, procjenjuje se da je 70 do 80 posto već pobjeglo. Sada je na snazi strogo četvorosatno razdoblje, od 11 do 15 sati, tokom kojeg se stanovnici smiju kretati izvan domova. Ulice su uglavnom puste.
Lidija, dugogodišnja stanovnica koja drži mesnicu u centru, zasad ostaje u gradu. Njena su djeca već evakuisana. “Ostaću dok nam ne zabrane raditi”, kaže Lidija dok zaključava trgovinu prije policijskog časa u 15 časova.
Među onima koji su ostali su i osobe koje ukrajinski vojnici nazivaju “čekačima” – stariji Ukrajinci koji romantizuju vrijeme nekadašnjeg Sovjetskog Saveza. Nadimak se odnosi na ljude koji čekaju dolazak Rusa, iako je često teško razlučiti ko zaista čeka njih, a ko samo čeka priliku za bijeg.
Rat dronovima mijenja sve
Više od godinu dana ukrajinske snage borile su se da zadrže ovaj dio teritorije, ali posljednjih sedmica situacija se rapidno pogoršala. Iznenadna promjena uveliko je posljedica pojačane ruske upotrebe dronova s optičkim vlaknima. Dizajnirani da zaobiđu ukrajinsku tehnologiju za ometanje, ovi dronovi vođeni su tankim kablom, što ih čini gotovo nezaustavljivim.
Ukrajina se muči s nabavkom dovoljno optičkih kablova kako bi parirala neprijatelju. U nedostatku opreme, vojnici pribjegavaju improviziranim odbranama poput tunela od mreže i pucanja sačmaricama s kamioneta. Ali Rusi se prilagođavaju – rojevi dronova probijaju rupe u mrežama ili jednostavno vrebaju na izlazima iz tunela.
“Korištenje automobila i drugih vozila je praktično samoubilački čin”, kaže jedan ukrajinski vojnik za The Telegraph. Da bi došli do svojih položaja, vojnici sada pješače i do 15 kilometara, noseći svu opremu.
Presijecanje žila kucavica
Jedna od cesta na meti ruskih snaga je T-05-15, vitalna logistička arterija koja snabdijeva ukrajinsku odbranu u Pokrovsku. Nakon mjeseci izviđanja, ruske trupe napale su i zauzele Rodinske, grad kroz koji cesta prolazi.
Iako mali, Rodinske se nalazi na ključnoj raskrsnici, a kontrola nad naseljem daje Rusiji direktan pristup putnoj mreži koja vodi do posljednjih odbrambenih linija Pokrovska. Gubitkom ovog grada, Ukrajini je preostala praktično samo jedna ruta za izlaz iz Pokrovska.
Moral na najnižem nivou
Vojnici kažu da Rusi primjenjuju taktike koje podsjećaju na njemačke iz Drugog svjetskog rata, identifikujući slabe tačke u logistici i potom ih presijecajući. Izgledi su sumorni, a moral među ukrajinskim trupama je nizak.
Mnogi su zatražili premještaj, ali proces je toliko zapeo u birokratiji da rijetki ustraju. Stalna prijetnja dronova pretvorila je i rutinske misije u smrtonosne zamke. “Izgubićemo Pokrovsk”, kaže jedan vojnik: “Samo je pitanje vremena.”
Isti osjećaj beznađa širi se i među civilima. U Dobropilji je Ruslan demontirao klima-uređaj sa svoje kuće. Sutra se evakuiše u Čerkasi: “Pogoršalo se stanje. Čak i klizeće bombe počinju dopirati do nas.” Nedaleko, na zapuštenom igralištu, sestre Paulina (15) i Valeria (7) se ljuljaju. I one čekaju evakuaciju.
Diplomatska trka s vremenom
Pad Pokrovska sada se čini manje pitanjem hoće li, a više pitanjem kada. Dok sve su oči uprte u Donalda Trumpa i Vladimira Putina nakon što je američki predsjednik postavio rok za pregovore, raste pritisak na Moskvu da obezbijedi što više teritorije prije bilo kakvog dogovora. Vojnici na prvoj liniji brinu se da neće ni dočekati te pregovore.
U napuštenom stanu u srcu Dobropilje, poruka i dalje stoji na kuhinjskom stolu. Bila je to posljednja nada jedne porodice da će se ikada vratiti kući. Pitanje koje ostaje u vazduhu je ko će je sljedeći pročitati?
