Posljednji intervju Nikolića: I kad budem mrtav i bijel, htio bih da budem kakva-takva svjetiljka

Legenda srpskog glumišta Dragan Nikolić, koji je preminuo danas poslije duge i teške bolesti, u jednom od posljednjih svojih intervjua isticao je da je sanjao posao kojim će se baviti, kao i da su se njegovi snovi ispunili.

Naveo je da je kao glumac vjerovao sam u sebe, kao i da je imao želju da pobijedi sve, ali i da pobijedi sebe.

– A i to može da bude opasno – ako ti se ispune svi snovi, postane dosadno. Meni još nije dosadno. Ja sam kroz čitavu karijeru nastojao da, na neki način, u sebe utkam ono što je pisalo na špici prvog filma u kome sam igrao. A pisalo je: “I kad budem mrtav i bijel, ja bih ipak htio da kakva-takva svjetiljka budem”- rekao je on.

– U životu sam dobio mnogo značajnih nagrada, ali mislim da tek treba da uradim nešto veliko, nešto pravo, kako bih mogao da stavim pečat na svoju karijeru. Ali, pečat je tu, a što se tiče onog nečeg velikog, ima vremena- rekao je Dragan Nikolić primajući priznanje Zlatni pečat, koje mu je prije nekoliko dana dodijelila Jugoslovenska kinoteka za doprinos filmskoj umjetnosti.

Kad podvučete crtu, možete li da kažete – da, to je to?

NIKOLIĆ: Mogu, zaista. Nemam šta da prebacim ni sebi, ni drugima. Mislim da sam čak imao sreće u karijeri, i da mi je taj dobar splet okolnosti od samog početka bio naklonjen. Od toga da kao mlad, anonimni glumac dobijem glavnu ulogu kod Živojina Pavlovića 1967, u filmu “Kad budem mrtav i beo”. Žika me uopšte nije znao, do tada sam malo igrao u pozorištu, a na filmu me je primetio u “Deci vojvode Šmita” Vladimira Pavloviča. On je to kasnije ispričao u svojoj knjizi, da je vidio da u neka tri kadra privlačim pažnju i nešto radim, i da mu je to bilo dovoljno da mi da ulogu Džimija Barke. Bilo je to vrlo hrabro od njega, ali eto, mislim da se nije kajao što je rizikovao.

Filmovi u kojima ste igrali, pogotovu oni iz perioda “crnog talasa”, ušli su u antologije kao zlatno doba domaće kinematografije. Vi ste zvijezda tog najslavnijeg perioda?

NIKOLIĆ: Kad bih bio neskroman, mogao bih da kažem da sam nekako bio zvijezda “crnog talasa” – “crni talas” me je rodio, dosta sam igrao kod reditelja koji označavaju tu produkciju, “crni talas” me je obilježio na neki način. I nije slučajno, mislim da je to neka simbolika, što smo Zlatni pečat Kinoteke ove godine dobili Gordan Mihić i ja – scenarista prvog filma u kome sam igrao bio je upravo Mihić, zajedno sa pokojnim Kozomarom.

Jednom ste rekli da ste sanjali svoju profesiju. Da li su se ispunili svi vaši snovi?

NIKOLIĆ: Jesam sanjao posao kojim ću se baviti, to je istina. I moji su se snovi ispunili. Kao glumac vjerovao sam u sebe, imao sam želju da pobjedim, ali i da pobjedim sebe. A i to može da bude opasno – ako ti se ispune svi snovi, postane dosadno. Meni još nije dosadno. Ja sam kroz čitavu karijeru nastojao da, na neki način, u sebe utkam ono što je pisalo na špici prvog filma u kome sam igrao. A pisalo je: “I kad budem mrtav i bijel ja bih ipak htio da kakva-takva svejtiljka budem.”

Koliko vam imponuje što vas generacije i generacije ljudi na ovim prostorima i danas vole, i što se o vama uvijek govori s velikim poštovanjem?

NIKOLIĆ: O tome ne mogu da govorim, mada na neki način osjećam naklonost publike. Ali, i to je dvosekli mač, nekada ne valja ni kada te ljudi mnogo vole. Greške koje sam pravio u životu nisu bile sudbonosne, pa u svoje uspjehe ubrajam i kritične situacije koje sam uspio da prevaziđem.

Pobjednik ste?

NIKOLIĆ: Možda nisam iz svega izašao kao pobjednik, ali i iskustvo je vrsta pobjede. A i život i gluma su pobjeđivanje bez pobjede. I opet se vraćam na sreću – ne samo što sam na vrijeme krenuo da radim, nego još nisam prestao. I tek se spremam za neke poduhvate. To je ono što je važno.

Dokle ste stigli sa autobiografskim filmom koji pripremate?

NIKOLIĆ: Radim intenzivno, ali ne bih to nazvao autobiografijom. Više je riječ o crticama, segmentima iz života, koje sam zapisao, i još zapisujem. Volio bih da to napravim iskreno, da ništa ne uljepšavam, i što je zanimljivo, prvo želim da snimim film, pa da onda na osnovu tog scenarija napravim knjigu. Ima raznih poglavlja u tom rukopisu, jedno od njih, ako pričamo o iskrenosti, zove se “Suze moga jastuka”. Tu je i poglavlje “Pariz – grad moje svijetlosti”, pošto ga svi svojataju, a ja imam poseban razlog da ga tako zovem. Ali, ne pišem u kontinuitetu, ne žurim. Kad sam počeo da se bavim tom idejom da snimim film, mislio sam da ću igrati samog sebe. Ali, sada vidim da ću ipak biti narator, i da sam već mator.

(Novosti.rs)