Praštajte!

Pravoslavnim vjernicima danas je počeo Veliki (Vaskršnji) post, u čast najvećeg praznika – Hristovog vaskrsenja. Cilj posta jeste očišćenje duše i tijela od tjelesnih i duševnih strasti. Sastoji se u uzdržavanju od mrsne hrane, uzdržavanju od zlih misli, želja i djela, umnožavanju molitava, dobročinstava i rastu svih jevanđelskih vrlina.

PIŠE: Aleksandar Stojanović

Dan prije, u nedjelju, obilježava se nedjelja praštanja, a upravo praštanje drugom i traženje oprosta za naše grijehe jeste najuzvišenija dužnost posta. Od prvih dana svijeta do danas jedna od nepromjenjivih stvari je da nema čovjeka bez grijeha. A čuti riječ “oprosti” i “praštaj mi” postao je veliki luksuz. To je pogotovo postalo teško u društvu gdje su svi “nepogrešivi”, društvu u kojem su samo njihovi stavovi ispravni i tačni, gdje je sloboda relevantna ili ono kako je vide odabrani. Zaista, zatražiti oprost postalo je luksuz.

A zašto ne bismo malo uživali u luksuzu?

Zato, oprostite vi na vlasti što vam slijepo ne vjerujemo. Oprostite vi u opoziciji što se bespogovorno sa vama ne slažemo. Oprostite pojedinci što ne mislimo da ste institucije. Oprostite lopovi, secikese, silovatelji, narko-dileri što o vama pišemo. Oprostite što ne shvatamo da vi to zapravo radite iz dobrih namjera. Oprostite biznismeni što sumnjamo u to kako ste stekli milione.

Dragi akademici, profesori, masteri, doktori nauka i drugi, praštajte što vam dovodimo diplome u pitanje. Oprostite našoj sumnjičavosti i čuđenju što nemate ozbiljnijeg naučnog rada. Praštajte što vas ne smatramo intelektualcima i što zbog partijskih interesa ćutite. Praštaj akademska zajednice, ako Boga znaš.

Izvinite direktori, načelnici, sekretari i odgovorni u javnoj upravi. Kumim vas Bogom, mojoj grešnoj duši za zlo ne uzimajte što u većini od vas vidimo Srećka Šojića. Oprostite nama za sve vaše sumnjive poslove, sve vaše propale projekte. Mi ćemo nositi vaš krst, da se više ne mučite. Samo nam svojim oprostom olakšajte. Praštajte što sistem ranije nije prepoznao vaše kvalitete, pa ste funkcije morali dobiti preko stranaka.

Oprostite svi nama novinarima što pitamo, što pišemo, istražujemo. Znam da ovo izvinjenje nije dovoljno, zato nam sve i uzmite. Stavite nam ljepljive trake na usta, vežite nam ruku kojom pišemo, oduzmite sve čime možemo da snimamo ili fotografišemo. Hvala vam za postojeći standard, koji, očigledno, ne znamo da cijenimo.

Da nekoga ne bismo zaboravili, želim da uputim izvinjenje budućim pokoljenjima. Najviše nam oprostite što se moramo izvinjavati svim gorenabrojanim. Oprostite što vam nismo ostavili bolje društvo.

Treba tražiti oprost i od predaka. Oprostite što vam nismo osvjetlali obraz. Što smo postali ono najgore što smo mogli biti. Što nam izvinjavanje nije više izraz čojstva i hrišćanskih dometa, nego potreba i strah da ne ostanemo bez posla.

Izvinio bih se i knezu Lazaru, ali čini mi se da nas je prevario. Zanebesalo nam se od te nebeske Srbije, tolike smo evropske fondove propustili, još smo i bombardovani zbog tog zavjeta što nam je ostavio kao teret. Ti, Mučeniče, glavu svoju ostavi, a mi ćemo se kupati u evrima, milijardama investicija, gotivićemo se u blagodatima Evropske unije. A samo je trebalo dati Kosovo. Eh, da si ti znao što mi znamo…

Na kraju, oprosti, Gospode, sve naše grijehove. Ne znam jesi li milostiv kao ovi kojima sam se izvinio, ne znam imaš li tu širinu i volimo li te koliko ove na zemlji volimo. Oprosti, Životodavče, ali naši životi su nam dar od njih, a ne od Tebe. Ti si možda svemoguć, Tebe se možda puno pita, ali precijenjen si Ti danas. Žao mi je ovih što u Tebe gledaju i samo se Tebi klanjaju, oprosti njihovom neznanju. “Budale su s očima slijepe, vide, a zalud vide”, Gospode. Da je onima prije nas bila naša pamet i naše poštenje, davno bi shvatili da su bogovi na zemlji i da se nema vremena za čekanje onoga što nas na nebu čeka. Jer, na nebo svakako nećemo ni ići.

(Banjaluka.net)