Vijesti 15.12.2020.

„PREČICE ZA RAJ“ Spas od depresije ljudi sve češće traže u alkoholu

ČITANJE: 10 minuta

Depresija i anksioznost, od kojih olakšanje mnogi traže u alkoholu, narkoticima i sedativima, razvijajući zavisnost, najučestaliji su poremećaji današnjice. Zbog prolongiranog stresa, smanjenih društvenih aktivnosti, otkaza i egzistencijalne neizvjesnosti  usljed pandemije virusa korona, stručnjaci smatraju da će ovi mentalni poremećaji svoj vrhunac dostići tek kad neposredna opasnost od zaraze bude savladana.

U razgovoru za portal Banjaluka.net Nadežda Savjak, specijalista kliničke psihologije, ukazala je na prijetnje koje dugotrajna izloženost stresnim situacijama predstavlja  za mentalno zdravlje pojedinca.

Ratna generacija, a i oni koji danas odrastaju, pod rizikom su  da  svijet dožive kao nesigurno, ugrožavajuće mjesto, u kojem predviđanje nije moguće. Druge ljude mogu percipirati kao prijetnju, izvor opasnosti, a sebe kao bespomoćne jedinke, lišene kontrole u moru kontradiktornih informacija,  smatra Savjak.

Koje mentalne bolesti su najučestalije u današnje vrijeme i koje su najefikasnije metode liječenja?

Depresivnost i anksiozni poremećaji dominiraju psihijatrijskom i psihoterapijskom scenom posljednjih nekoliko decenija. Bolesti ovisnosti, zloupotreba alkohola, droga i kockanje su takođe u porastu, jer ljudi traže „prečicu za raj“, pokušavajući  savladati anksioznost i depresivnost na način koji dugoročno donosi još veće probleme.

Uprkos predrasudi da su psihički poremećaji hronični i neizlječivi, pomenuti  problemi su itekako rješivi kod ranog prepoznavanja i intervencije. Nažalost, mnogi  samoinicijativno uzimaju sedative ili traže pomoć na pogrešnom mjestu, „salijevaju stavu“, idu po „zapise“ ili kontaktiraju vračare koje im nude brojni TV programi. Iako je traženje pomoći stručnjaka  poslednjih godina normalizovano, neinformisanost, primitivizam i nepreuzimanje odgovornosti za sopstveno stanje su još uvijek zabrinjavajući.

Možemo li govoriti o prevenciji kada su u pitanje takve bolesti?

Najbolja primarna prevencija je funkcionalna porodica, koja djetetu predstavlja sigurnu bazu, u kojoj roditelji prepoznaju psihološke potrebe djeteta ili adolescenta. U takvim porodicama dijete se od malena uči da razumije  svoja i tuđa osjećanja, podstiče se na njihovo izražavanje, traženje podrške kada ima problem i primanje podrške  bez osjećanja posramljenosti. Roditelji ga uče  da  razvije realističnu sliku sebe i svijeta, da razmišlja,a svojim primjerom mu nude efikasne  strategije prevladavanja stresa. Kada su roditelji prezaposleni, sami anksiozni i depresivni, nedovoljno emocionalni pismeni, bježe u alkohol i nekritično „rješavaju“ emocionalne probleme gutanjem tableta,  upitno je šta primjećuju kod djece,  kako komuniciraju i kakav model nude mladima. Ako smo od roditelja i drugih značajnih autoriteta naučili efikasne  strategije prevladavanja stresa, ni najteži životni udarci nas neće predugo izbaciti iz kolosijeka.

Stres ili trauma kao okidač mentalnog poremećaja

Pored porodice kao stuba preventivnog djelovanja, kolika je u takvim okolnostima odgovornost na društvu i njegovim institucijama?

Na nivou društva, efikasna primarna prevencija bi podrazumijevala ranu identifikaciju rizičnih grupa djece i odraslih. Mi znamo da će iznenadni gubitak roditelja ili djeteta, alkoholizam i nasilje u porodici, ekstremno siromaštvo, hronično bolestan roditelj ili neki drugi stres ili trauma možda kod nekih ljudi biti okidač mentalnog poremećaja, ali ne nudimo pravovremenu psihološku podršku niti provjeravamo psihološko stanje ranjivog dijela populacije. Interesantno je da se malo ljudi obraća za psihološku podršku kad dožive traumatski gubitak, kao što je samo/ubistvo ili iznenadna smrt člana porodice, iako su to situacije koje laici teško mogu proći sami. Ni okolina nema znanje o tome šta se tada kaže djeci, kako izgleda zdrav proces tugovanja, kakvi ćorsokaci vrebaju na tom putu, koji su znakovi upozorenja.   Čekamo  dok se poremećaj ne razvije, a i kada se razvije, ljudi dugo ignorišu simptome i čekaju da sami od sebe prođu.

Nažalost, rekla bih da i naše školstvo uglavnom ignoriše neophodnost sistematičnog i kontinuiranog emocionalnog opismenjavanja djece, ne pripremajući ih za život, za prepoznavanje emocija i regulaciju stresa. Psihološko-pedagoške službe ne bi smjele čekati da im nastavnici upućuju djecu kad se „požar“ posljedica  rasplamsa u vidu izostanaka iz škole, mnoštva slabih ocjena, bršnjačkog nasilja. Sistematično praćenje u našim uslovima  izostaje,  povezanost obrazovnog, socijalnog i zdravstvenog sektora je loša, tako da je primarna prevencija uglavnom neefikasna. Sistematičnost, povezivanje i organizovanje nažalost nisu karakteristika mentaliteta Balkanaca.

Šta se dešava u uslovima koje ste opisali, a u kojima primarna prevencija najčešće zakaže? Kako izgleda liječenje u tom slučaju?

Mnoge loše događaje u životu ne možemo spriječiti, ali možemo umanjiti njihov štetan uticaj. Iako na  sam događaj rijetko možemo uticati,  od nas zavisi kakvo ćemo značenje dati onom što se desilo, da li ćemo tražiti podršku porodice, prijatelja, stručnjaka, koje ćemo strategije odbrane od stresa primijeniti, da li je repertoar naših odbrana bogat ili skroman, da li se suočavamo sa problemom ili se pasiviziramo, povlačimo, krijemo teškoće, opijamo…

Čak i kada primarna prevencija zakaže, uvijek postoji mogućnost sekundarne prevencije, liječenja, kad su se simptomi već pojavili. Nažalost, mnogi zbog negativnog etiketiranja ili gubitka samopoštovanja izbjegavaju pravovremeno konsultovanje sa profesionalcem i dugo trpe u nadi da će se problemi riješiti sami od sebe. Nerijetko u psihoterapijskoj praksi srećem ljude koji se pojave nekoliko godina od javljanja prvih simptoma. Roditelji često smatraju da mogu sami pomoći djeci nakon tećkih psihotrauma, ne shvatajući da se radi o kompleksim reagovanjima koja zahtijevaju stručno savjetovanje, praćenje i podršku.    Porodica u strahu od stigmatizacije predugo krije problem, tako da intervencija kasni, a simptomi eskaliraju. S druge strane, mnogi psihijatri ne preporučuju pacijentima da potraže psihoterapiju tamo gdje bi ona mogla pomoći, poklanjajući  neosnovano i pretjerano povjerenje lijekovimam radije nego aktivnom odnosu prema emocijama  koje je pokrenuo neki stresni ili traumatski događaj.

Kad saberemo sve ove barijere prevenciji ostaje da se začudimo kako smo uopšte ovih 30 godina uspjeli da koliko- toliko sačuvamo funkcionalnost. Izgleda da većina porodica još uvijek dobro  funkcioniše kao štit mentalnog zdravlja.

Anksioznost i depresija

Rekli ste da je sve više mladih koji pate od nekog oblika anksioznosti ili depresije. O kakvim pojavama je riječ? Koji su to prvi znakovi koji ukazuju na mogućnost postojanja anksioznosti ili depresije kod osobe?

Anksiozne reakcije su uobičajene  kod djece  u prelaznim razdobljima, kada pođu u vrtić,  osnovnu školu  ili prelaze u srednju školu, promijene sredinu, odvoje se od roditelja zbog studija. O anksioznim stanjima, koja su takođe prolazna, govorimo kad se osoba plaši neke nove situacije kao što su polaganja ispita, operacija i slično. Kod anksioznih poremećaja tjeskoba je trajnija i značajno ometa funkcionisanje u školi, porodici i društvu. Kliničke slike se razlikuju, ali je zajednički nazivnik strah od loših ishoda, strašljivo iščekivanje koje postaje trajno obilježje ličnosti. Kod djece je potrebno obratiti pažnju na  smetnje sna, gubitak apetita, bolove u stomaku, mučninu, glavobolje, lupanje srca, bolove u udovima  u odustvu organske bolesti.  Dijete nije živahno, ne pokazuje interesovanje za vršnjake i igru, povlači se, napeto je i zabrinuto, često u strahu od svega i svačega. Odbija da se odvoji od roditelja, plaši se da istražuje, nije spontano. U školi je  tiho , povučeno, neintegrisano, ima smetnje pažnje i koncentracije, slabije pamti i pored dobrih intelektualnih sposobnosti.

Isto tako, mladi ljudi mogu pokazivati socijalnu aksioznost, strah da budu u centru pažnje ili  javno nastupe jer se plaše da će biti neuspješni,  negativno procijenjeni, ismijani, omalovaženi. Obično nemaju dobru sliku o sebi, misle da vrijede manje od drugih. Iako žele bliskost, nerado stupaju u socijalne kontakte u strahu da ne budu odbačeni. Pri kraju adolescencije mogu se javiti panični ataci u vidu iznenadnih veoma neprijatnih tjelesnih senzacija praćenih mišlju da su bolesni, da će umrijeti ili poludjeti. Iščekuju opasnost i vremenom se razvija „strah od straha“, tako da se povlače i  izbjegavaju  situacije koje ih plaše. Ponekad ne smiju ostati sami u kući ili se sami kretati vani, ući u lift ili autobus, otići u bioskop ili kafić jer im se tamo može desiti atak anksioznosti.

Koji simptomi prate depresivni poremećaj?

Kod depresije se  često u početku javlja  nizak energetski nivo ili hroničan umor, oslabljena pažnja i koncentracija, gubitak volje i interesovanja za aktivnosti u kojima je osoba ranije uživala. Depresivna osoba obično pati od nesanice ili ima pretjeranu potrebu za snom, apetit je ili smanjen ili naglašeno povećan, interesovanje za seks redukovano.  Neki se jedva pomjeraju sa mjesta, teško im je i ustati, a drugi su motorno uznemireni. Prevladava uporno tužno raspoloženje veći dio dana, plačljivost i potištenost, praćena ponekad razdražljivošću i napadima ljutnje. Slika o sebi je loša, imaju osjećanje manje vrijednosti, neadekvatnosti, neefikasnosti, nemogućnosti da donesu jednostavne  odluke. Povlače se iz društvenih kontakata, ne mogu da uživaju, da se opuste i  raduju. Imaju pesimističan stav prema budućnosti, prošlost vide kao niz gubitaka, promašaja i neuspjeha.  U težim slučajevima javljaju se beznađe i pomisli o samoubistvu.

Važno je napomenuti da se već na školskom uzrastu kod djece mogu primjetiti signali depresivnosti, često kod muške djece maskirani poremećajima u ponašanju: bježanjem iz pkole delikvencijom, rizičnim ponašanjima, nasiljem, zloupotrebom supstanci.

Kolika je prijetnja mentalnom zdravlju pandemija virusa korona, karantin i smanjene društvene aktivnosti?

Na već postojeće hronično opterećenje ljudi stresom tokom protekle tri decenije, korona postaje dodatni teg. Njene ćemo psihološke efekte  sretati idućih decenija, kad odrastu generacije koje su u razvojnom periodu doživjele svijet i ljude kao prijeteće. Djeca  koja nisu dobila toplinu kontakta sa bakom i djedom, čiji su  roditelji bili napeti i uplašeni za zdravlje i ekonomsku sigurnost, koja i sebe i odrasle dožive kao bespomoćne, startaju u život opterećena “strahom bez rješenja“. Ovo  pogotovo važi ako roditelji ne uspijevaju pravovremeno prepoznati njihovu potrebu za sigurnošću i adekvatno razgovarati o strahu, uvažiti ga, normalizovati i ponuditi alternative. A roditelji pod stresom često podcijene rizike kojima je dijete izloženo, ne čitaju između redova dječijih pitanja, minimiziraju simptome. Naravno, postoje i porodice u kojima roditelji zahvaljujući koroni i radu od kuće provode više vremena sa djecom. Nadajmo se da oni bolje kontrolišu sopstveni stres, a uspijevaju obraditi i dječiji.

Dobra vijest je jedino da su odrasli na našim prostorima prethodnih decenija „svikli bez golema mrijeti jada“. Neke od onih koji su odrasli u sigurnim predratnim vremenima, rat i poslijeratna muka su ojačali tako što su podigli prag tolerancije na frustracije. Ali ne treba potcijeniti da koronu mnogi koji su stradali u ratu od nesigurnosti izbjeglištva, doživljavaju kao ponovljenu prijetnju, retraumatizaciju koja može slomiti dugo opterećen  sistem  odbrana.

Prema Vašem mišljenju, koje su to mentalna oboljenja budućnosti?

Svjetska zdravstvena organizacija predviđa da će depresija biti bolest 21. vijeka i da će porasti stopa suicida. Mnogi će maskirati depresiju alkoholom i zloupotrebom drugih supstanci, što znači da će i  nasilje  vjerovatno eskalirati, jer ono  je odbrana od doživljaja ugroženosti i  bespomoćnosti. Da bi izbjegli poziciju anksiozne i depresivne žrtve, neki će se prebaciti u poziciju agresora koji u drugia izaziva strah. Trenutna  situacija potvrđuje prognoze SZO. Prilično sam sigurna da će u decenijama koje dolaze, kad epidemiolozi i infektolozi završe svoj posao, psiholozi, psihijatri  i socijalni radnici  imati pune ruke posla.

(Nevena Stanojević/ Banjaluka.net)