Presuda zbog verbalnog delikta?! Ne, još gore

PIŠE: Nataša Tešanović

Sudska presuda tročlanog vijeća epilog je jedanaestodnevne farse u koju je dospio Novak Đoković, nakon što je dobio poziv da i ove godine učestvuje na turniru Australijen open i vizu sa kojom je uredno ušao u avion za Melburn.

Ta presuda neće ostati upamćena samo po tome što je najboljeg tenisera svijeta ostavila bez mogućnosti da se bori za svoj deseti australijski grend slem, već i po onome što joj je prethodilo: najveći svih vremena, u Australiji je tretiran kao kriminalac. No, ono što je ovu presudu učinilo jedinstvenom, sadržano je u jednom od brojnih komentara kojima su ovih dana bile zatrpane društvene mreže: “Ako su 19. vijek obilježile presude zbog riječi, a 20. zbog djela, ovo će biti stoljeće u kome će ljude osuđivati na osnovu percepcija, emocija i raspoloženja.”

Iako nije prekršio niti jedan australijski zakon kojim se reguliše ulazak u zemlju nekoga ko ne traži azil, Novak Đoković je izgubio spor sa državom predstavljenom u liku njenog ministra za imigracije. Aleks Houk iskoristio je svoje diskreciono pravo da Novakovu vizu, iako prethodno odobrenu i sudski potvrđenu – oduzme. Svoju odluku obrazložio je u krajnje političkom i nimalo pravnom maniru: “Nevakcinisani Novak mogao bi da predstavlja opasnost po zdravlje građana Australije i javni red i mir.”

Nakon objave ministra zdravlja u istoj vladi da srpski teniser, budući da je prebolovao kovid, nije opasan za zdravlje Australijanaca, ostala je samo mogućnost, čak ne izvjesnost, a kamoli činjenje, da ostanak nevakcinisanog Novaka u zemlji dovede do porasta antivakserskog raspoloženja. Na ovako formulisanu optužbu reagovao je Savez advokata Australije: “Jedan od najopasnijih aspekata u slučaju ‘Đoković’ jeste spremnost federalne vlade da nekoga smatra rizikom za javni red samo na osnovu onoga što ona percipira da bi mogli biti stavovi te osobe”, naveo je portparol Saveza i zaključio: “Ovo je orvelijanski i duboko uznemirujuće za društvo koje se smatra odanim vrijednostima slobode govora i slobode misli.”

Da su stvari otišle predaleko, vidjelo se u samoj raspravi pred trojicom sudija, koji su trebali da potvrde ili odbace žalbu sportiste na ministrovu odluku: nategnuti pokušaji da se Novaku pripiše antivakserski stav nisu mogli biti ilustrovani niti jednom njegovom eksplicitnom izjavom, jer takvu nikada nije ni dao. Pa se insistiralo na tome da nije dao ni suprotnu, što ga, uz činjenicu da nije vakcinisan, sledstveno čini antivakserom. Ni to što je više puta insistirao na tome da je vakcinacija stvar ličnog izbora, ni zahvalnost tenisera kojima je omogućio besplatno vakcinisanje u Beogradu na početku pandemije nije pomoglo. Izostanak Novakove agitacije, raspoloženja i emocije u korist vakcina ispostavio se, ne samo kao grijeh, nego kao ozbiljan prestup i povreda zakona iz oblasti bezbjednosti: istih onih koji regulišu pitanja terorizma. Drugim riječima, vaša spremnost da bacite bombu na gradski trg i ubijete one koji se tu zateknu i mogućnost da pokrenete 5% odraslih nevakcinisanih Australijanaca na proteste protiv vlade, stavljeni su u isti koš. Percepcija političara o Novakovim emocijama i raspoloženju građana je prevagnula. I – Novak je protjeran.

Kada je francuski oficir Alfred Drajfus krajem 19. vijeka, optužen za veleizdaju, a potom i osuđen na doživotnu robiju na temelju falsifikovanih dokumenata, Emil Zola je u svojim novinama optužio Francusku za ovaj sraman proces. Iako će neki ovo poređenje smatrati pretjeranim, paradoks Đokovićevog slučaja je da niti jedne globalno uticajne novine nisu stale u njegovu zaštitu. Umjesto da objektivno sagledaju sve aspekte australijske drame, većina se bavila Novakovom ličnošću. Nazivan je kretenom i idiotom, a u karikaturi francuskog “Šarli Ebdoa”, lista koji pretenduje da bude satiričan, predskazana mu je ružna, antivakserska završnica u mrtvačkom sanduku. Komentatori “Vašington posta”, “Špigla” i “Monda”, zajedno sa kolumnistima iz regiona, za sve što se dešava Novaku, okrivili su – Novaka.

I nije poenta u tome što mu nisu dali šansu barem kroz navođenje i činjenica koje mu idu u prilog, poput one da je Australija znala da Novak nije vakcinisan i da mu je odobrila ulazak u zemlju, jer vakcinalni status i nije propisala kao jedini uslov. Problem je, što su, a sada je to više nego očigledno – promašili temu. Što je u novinarstvu neoprostiva greška. Ako nije namjera. Ali onda više i nije riječ o novinarstvu!

Ovo što se dešavalo u Australiji proteklih dana, zaključno sa presudom protiv najboljeg tenisera svih vremena, veća je tema od toga da li je Novak Đoković neodgovoran, umišljen ili Srbin. Paradoksalno, umjesto novinara, tu temu su, kao što smo vidjeli, prepoznali advokati. Australijski. Ozbiljno zabrinut da će presuda o deportaciji, utemeljena ne na činjenicama i zakonima, već na percepciji političkog zvaničnika, postati sudska praksa, advokati su reagovali i nakon njenog donošenja, nazvavši je opasnim presedanom za demokratiju. “Naša briga je stav savezne vlade da nije u obavezi da DOKAŽE da bi gospodin Đoković podsticao stavove o vakcinaciji, koji su u suprotnosti sa stavovima vlade, već samo da postoji MOGUĆNOST da bi ih podsticao.

Tako su se advokati koje moraš da platiš da bi branili tvoje pravo da slobodno govoriš (i misliš?!) zauzeli za ono što bi novinari morali da rade za tebe i za sve nas. Besplatno.

I zato, vi koji ste vakcinisani sa dvije doze, vi koji niste vakcinisani, jer ste preležali koronu, vi koji ste vakcinisani sputnjikom, vi koji ne smijete da se vakcinišete iz medicinskih razloga ili vi koji volite da jedete meso, nosite lisicu od pravog krzna, tražite oznake Ž i M na vratima toaleta, vi… koji mislite drugačije, vi koji mislite… morate dobro da se čuvate. Ne zato što je to zabranjeno, već što niko nije napisao da je kažnjivo. A jeste. Ako i kad politika to percipira kao stav, ma, kao emociju koja može podstaći raspoloženje…

I za kraj. Novaku Đokoviću nije presuđeno zato što je Srbin. Istina, ta činjenica mu nije bila ni od neke koristi, pogotovo što mu je na dušu stavljeno to što dolazi iz zemlje u kojoj je vakcinisano manje od pola stanovništva. Naposljetku, sudije su konstatovale da on nije prekršio nijedno pravilo, niti jednu proceduru koja se odnosi na ULAZAK u zemlju. Da li će mu se izviniti oni koji su ga nazivali kretenom, iako je poštovao pravila zemlje u kojoj se održava teniski turnir, manje je važno od toga, da sada, kada je sve gotovo, bar podrže advokate Australije i dignu svoj glas protiv aktera ovog i drugih orvelovskih mizanscena modernog doba. Da optuže, kao što je to prije tačno 126 godina uradio Emil Zola, političare i one koji im služe, a ne sportistu koji je samo želio da igra tenis. Ako to ne urade, crno nam se piše, vakcinisanima ili nevakcinisanima. Svejedno.

(Nezavisne)