Priča Dace iz Subotice: Slijepa devojčica progledala pod Ostrogom

Život piše nevjerovatne priče. Jednu takvu o čudesnom iscjeljenju slijepe devojčice Vere pod Ostrogom, koju je opisala Daca iz Subotice.

Ovaj istinit događaj prepričala mi je baka. Bilo je to 1960. godine u selu Tavankut nadomak Subotice.

„Kao dvadesetogodišnjakinja počela je raditi u fabrici tekstila. Vikendom je izlazila na igranke sa sestrom Nadom i njenim mužem Brankom. U njihovom selu živio je bogati poljoprivrednik Miloš. Strah i trepet. Veliki gazda. Prgav, ozbiljan i strog. Imao je najveće imanje, najbrojnije stado, najplodniju zemlju i najlepšu ženu Evu. Ona mu je rodila tri ćerke, ali je Miloš cijelog života želio sina nasliednika.

Ta želja je prelazila u patnju i očaj, a zatim u srdnju i bes. Nakon što je Eva rodila i četvrtu djevojčicu, Miloš je odlučio da presudi novorođenom djetetu. Jedne tihe noći u kojoj se nije čuo ni lavež pasa, istrgao je bebu iz kolevke i pomračenog uma krenuo potpisati smrtnu kaznu za nju. Miloš je prošao pored male kućice uz prugu, nešto nalik na portirnicu. Imao je na sebi dug i širok mantil ispod kojeg je krio bebu.

Bio je vidno nervozan. Kratko se javio otpravniku Branku, a zatim žurno nastavio krupnim koracima ka željezničkoj stanici. Branku nije promaklo kako je Miloš bio napet i čudan. Osjetio je veliku neprijatnost u stomaku. Miloš je stigao na prugu sa namjerom da dijete ostavi na šinama kako bi je voz usmrtio. Otpravnik Branko je u gluvo doba noći čuo dječiji plač. Iz daljine se čuo zvuk lokomotive.

Izašao je da sačeka voz i na pedeset metara od ulaza u stanicu pod prigušenim svjetlom fenjera koje je koso padalo na prugu, ugledao je nešto.

U prvi mah je iz daleka mislio da je komad garderobe ili neka životinjica,ali kada se potpuno približio ugledao je bebu. Uzeo je u naručje.

Bila je promrzla, krupnih kosih očiju i tamne kose. Odmah se sjetio Miloša i trenutka kada ga je vidio da nešto nosi. Sada mu je bez dileme bilo jasno da je riječ o bebi koju je Miloš ostavio. Nada i Branko nisu imali djece, te su prihvatili djevojčicu kao dar od Gospoda. Odnio je kući, kroz par dana su je usvojili i dali joj ime Vera.

Po selu se pričalo kako je dijete nestalo. Komšije su odlazile u posjetu, a djeteta nije bilo.

Miloš je to vješto opravdao pričom kako se dijete razbolelo i kako je on kao bogat čovek odnio u tada najbolju bolnicu gdje je do oporavka čuvaju neki rođaci. Eva je potvrđivala njegove laži u strahu od nasilja.

Poslije bi već izmislili neku priču za dalje, mada svako čudo tri dana traje, pa tako bi zaboravili i na ovo. Prestalo bi se govoriti, zataškalo bi se, a i ko smije da se zamjeri velikom Milošu.

On je bio glavni u selu. Njegova riječ bila je svetinja i niko je nije smio opovrgnuti. Samo su Branko i Nada znali pravu istinu koju su krili kao zmija noge. Zavoljeli su Veru kao svoje dijete. Bili su je spremni čuvati i braniti svojim životima ako treba. Kada je Vera napunila dva mjeseca, tako je Nada primjetila da nešto nije u redu sa njenim vidom. Nije pratila predmete, na poznata lica nije reagovala niti je pokušavala da dohvati viseće igračke iznad krevetića. Pregled kod oftalmologa potvrdio je njihovu najgoru sumnju. Vera je bila slijepa. Rasla je u mraku, ali okružena ljubavlju, toplinom, porodičnom srećom.

Miloš nikada nije saznao da je spasena, niti ga je interesovala. Mada, pošto nije čuo vijesti o skorašnjoj nesreći, pretpostavio je da je neko pronašao i uzeo dijete. Eva je patila, sve dok sljedeće godine nije rodila muško.Tada je mala Vera u potpunosti zaboravljena. Ali, ne gradi se sreća na tuđoj nesreći. Miloš je ostvario svoj san, dobio je muško dete ali je nedugo nakon toga umro. Nije mu se dalo da uživa u sinu. Nada i Branko su djevojčicu vodili od ljekara do ljekara, od bioenergičara do nadriljekara i vračara, ali joj nije bilo lijeka. Vera je napunila šest godina. Ni jedan ljekar nije imao ništa pozitivno i ohrabrujuće da im saopšti. Nada je čeznula da pokušaju djelimično da joj vrate vid, barem na jedno oko. Posljednja nada, a nada zadnja umire, bio je manastir Ostrog za koji je čula čudesne priče.

Nevjerovatne za doživjeti, nestvarne za povjerovati. Priče o ozdravljenju i iscjeljenju od raznih bolesti. Odlučili su da pokušaju i već sljedeći dan krenuli u Crnu Goru.

Noćili su tri dana u manastiru. Duhovnici su se molili nad njom, izlivali blagoslove, prizivali iscjeljenje kroz Duha svetog. Zadnje noći, Vera je usnula anđela koji joj je rekao: “Dođi k’ meni”.

Ona se trgla i otvorila sanjive oči kako bi pošla ka njemu. Vrisnula je u nevjerici. Rekla je Nadi da vidi svijetlost.

Odlučili su da ostanu još par dana. Vera je počela da nazire sjenke, vidi obrise kroz maglu, a zatim je i potpuno progledala. Prvi put je vidjela nebo, cvijeće, sunce, roditelje, drugare, sebe. Oduševljenju i zahvalnosti nije bilo kraja.

Tekli su dani za danom,godina za godinom, Vera je izrasla u prelijepu mladu devojku. Nisu znali šta da rade, došlo je vreme da joj kažu istinu i otkriju joj dugo čuvanu najmračniju tajnu o njenom porijeklu.

A, istina je bila takva kakva jeste, bolna, surova, šokantna, teška. Vera je bila razočarana, skrhana, slomljena, povrijeđena. Danima nije jela niti pila.

Nije izlazila iz sobe niti pričala sa ukućanima. Eva je sa nevjericom prihvatila da je Vera njena, da je živa i zdrava. Svi su isplakali more suza, ali su bili svijesni da su skinuli veliki teret sa pleća i da je moralo tako, sa dubokim uzdahom privodu priču kraju baba Jelica.

Poslije svega što joj se desilo ipak je u duši zadovoljna jer je molitvama Svetog Vasilija Ostroškog progledala i dobila priliku da ostatak života provede sa porodicom i djecom uživajući u čarima koje život nosi.

(Kurir)