Priča o tome kako je snimana “Bitka na Neretvi” nevjerovatna je i za današnji Holivud

PIŠE: Hrvoje Marjanović

Nakon što se svjetski hit Dune pojavio na streaming-servisu HBO Max, svjetski mediji s oduševljenjem su pisali kako su ga u prva četiri dana pogledala skoro dva milijuna ljudi. S tim na umu, gotovo je nevjerojatno prisjetiti se kako je jedan jugoslavenski projekt popularnošću zasjenio i mnoge suvremene svjetske blockbustere.

Samo u Jugoslaviji pogledalo ga je više od četiri milijuna gledatelja, dok je u svjetskoj distribuciji u kina privukao više od 350 milijuna gledatelja. Radi se o brojkama koje u “eri streaminga i niša” djeluju kao znanstvena fantastika.

Oskari na sve strane

O velikom spektaklu Veljka Bulajića tijekom godina napisalo se mnogo toga, a opća mjesta uvijek su Pablo Picasso, koji je radio plakat u zamjenu za kutiju finih jugoslavenskih vina, glumačka postava sazdana od najvećih domaćih i velikih svjetskih filmskih zvijezda te vrtoglavi budžet koji bi u današnje vrijeme vjerojatno iznosio oko 100 milijuna dolara. Ono o čemu se nešto manje priča nominacija je za Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma, u kojoj je te godine nagradu dobio alžirski politički triler Z u režiji legendarnog Coste-Gavrasa.

Još manje priča se o glazbi velikog Bernarda Herrmanna, koji je napisao kompozicije za svjetsku verziju filma i osvojio nagradu IFMCA (International Film Music Critics Award), što je impresivno, ali zapravo manje impresivno od same činjenice da je skladatelj Herrmannova kalibra radio glazbu za domaći film. Bulajićeva Neretva u Herrmannovu opusu dijeli mjesto s Građaninom Kaneom, Vrtoglavicom, Sjever-sjeverozapadom, Psihom, Zonom sumraka, Rtom straha, Taksistom i mnogim drugima.

Problematično snimanje

Međutim, ono što se tijekom godina rjeđe prepričavalo jest više nego problematično snimanje koje je dodatno otežano činjenicom da su filmaši tijekom šezdesetih imali daleko manje razumijevanja za potrebe filmskih djelatnika i statista. Neki od događaja mogli bi bez problema biti u istoj kategoriji s problematičnim produkcijama kao što su Apokalipsa danas Francisa Forda Coppole ili Aguirre, gnjev božji Wernera Herzoga.

Anegdota o kojoj se često pisalo dogodila se tijekom snimanja scene dizanja željezničkog mosta u zrak. Bulajić je, naime, želio realnu scenu, a i nadao se da će mjesto snimanja (u Jablanici) jednog dana biti turistička atrakcija. Radnici su stvorili repliku mosta u pravoj veličini i digli je u zrak. Nažalost, u obzir isprva nisu uzeli dim pa dobivene snimke nisu bile zadovoljavajuće. Nakon toga radnici su popravili most i ponovno ga izgradili za drugi pokušaj.

Ono što ovog puta nisu uzeli u obzir je da ne uče dobro na greškama pa je dim ponovno uništio snimku.

Bulajić je na kraju bio prisiljen koristiti minijaturnu maketu mosta kako bi snimio eksploziju. Njegove eskapade nisu se svidjele lokalnom stanovništvu s lijeve obale Neretve jer su zbog spektakla živjeli u svojevrsnoj blokadi sve dok u blizini srušenog kasnije nije bio izgrađen novi most.

Sedam poginulih

Ova i slične situacije vjerojatno su napumpale budžet iako je ovo bio prvi film čiju je produkciju sponzorirala jugoslavenska vlast uz pomoć 58 državnih kompanija. Bila je to većinski produkcija Jadran filma, ali radilo se o “udruženom pothvatu” svih jugoslavenskih producenata, talijanskih, njemačkih, engleskih partnera i Commonwealth United Entertainmenta, velike američke producentske kompanije.

Osim toga, film je imao očit blagoslov Josipa Broza Tita, za kojeg je imao posebno značenje pa ne iznenađuje da je na raspolaganje stavio i Jugoslavensku narodnu armiju. I dok se uglavnom priča o Borisu Dvorniku, koji je zbog činjenice da je u to vrijeme služio vojni rok “spušio” honorar i glumio besplatno, dok su njegovi kolege dobivali ogromne iznose, treba znati da nije baš tako kako se priča jer Dvornik je ipak uspio izvući dio novca. Naime, nastavak snimanja u jesen uvjetovao je plaćanjem dijela snimanja koji je bio prisiljen odraditi u sklopu obveznog vojnog roka.

Daleko gore bilo je tisućama vojnika koji su završili na snimanju ratnog spektakla.

Inače, ako ste tijekom služenja vojnog roka završili kao statist na snimanju filma, to se smatralo dobitkom na lutriji, ali u slučaju Neretve bio je to pakao. Isto je za Zadarski list potvrdio i dr. Želimir Maštrović, koji je bio jedan od liječnika u sklopu organiziranog saniteta za više od 3000 vojnika JNA koji su sudjelovali u snimanju.

Maštrović je zbog odlaska na božićne praznike kažnjen odlaskom na snimanje, a dolazak u doslovnu vukojebinu teško je pao svim vojnicima jer ubrzo su shvatili da tretman neće biti “zvjezdan”. Budili su se u tri ujutro i hitali na set kako bi sve bilo spremno za glumce koji su helikopterom počeli pristizati tek oko osam sati.

To je raspizdilo vojnike koji su činili sve kako bi izbjegli snimanje. Mnogi su se samoozljeđivali, a jedina motivacija bila je takozvana “diploma sa snimanja” koja im je tobože trebala poslužiti za skraćivanje vojnog roka. Diplomu nikada nisu dobili.

Međutim, Maštrović dodaje da je tijekom snimanja poginulo čak sedam osoba. Uglavnom se radilo o prometnim nesrećama i samoubojstvima, a njega je posebno pogodila smrt njegova albanskog bolničara koji si je oduzeo život nakon što su ga oficiri JNA bez posebnog razloga prekomandirali iz saniteta u pješadiju.

Tijekom snimanja bombardiranja poginuo je i snimatelj Đorđe Jolić. Avioni su nosili betonske bombe koje su samo obojene kako bi izgledale kao metalne. Jedna od njih prilikom pada je proklizala i uletjela u bunker u kojem su se nalazili snimatelji. Direktno se zabila u Jolića i na mjestu ga ubila.

Veličina je bitna

No, mimo ove filmske crne kronike radilo se o klasičnom setu prepunom dogodovština karakterističnih za svaki set. Od razmaženih zvijezdi, preko Franca Nera, koji je ranjen na snimanju nakon što mu je zatvarač topa uhvatio ruku, pa sve do statista iz srpskih sela koji su trebali glumiti četnike pa su Bulajića pitali hoće li dobiti uniforme ili da ponesu svoje od kuće.

Jedan od statista pred sam kraj rata nanjušio je da neće biti dobro ako ostane u četnicima pa je ekspresno promijenio stranu i do kraja života primao partizansku mirovinu.

Što se pak samog filma tiče, definitivno je riječ o najskupljem, najpoznatijem, najgledanijem i najuspješnijem jugoslavenskom filmu, ali da ne pretjerujemo, radi se o scenaristički tanašnom filmu koji spašava raskoš produkcije. Osim toga, odlikuje se megalomanskim momentima, ali ne i perfekcionizmom kakav mu ponekad pripisuju. Nema tu kjubrikovske posvećenosti detaljima iako ga zbog broja statista često stavljaju u istu rečenicu sa Spartakom.

Partizanske ranjenike prevoze tada moderni IMT-ovi traktori, njemački tenkovi su američki Shermani, njemačku avijaciju čine avioni iz tvornice Soko, a čak ni njemački i ruski tenkovi iz filma nisu tenkovi karakteristični za Drugi svjetski rat, nego su u proizvodnju krenuli puno kasnije.

Loše napisane likove donekle izvlače dobri glumci, sve je kaotično i nejasno, dijalozi su na momente neizdrživo loši, ali pohvalna je želja da se negativci ne prikažu kao karikature, zbog čega su često slojevitiji nego junaci. To, naravno, ne mijenja činjenicu da se radi o klasičnoj propagandi na kakvu smo kasnije nailazili tek u Pearl Harboru Michaela Baya.

Too big to fail

Ipak, sve ovo ne mijenja značaj filma koji se desetljećima kasnije i dalje smatra jednim od najvećih postignuća regionalne kinematografije. Previše je tu novca, statista, megalomanskih ambicija, svjetski poznatih lica, ega i ideološko-povijesne prtljage da ovo ne bude percipirano kao jedan od “najvećih filmova svih vremena”.

Osim toga, ne radi se samo o našim karakterističnim utvaranjima i deluzijama veličine već i o svjetski prepoznatom projektu koji je svojevremeno masovno otkupljen, a direkcija filmskog festivala u Cannesu željela je da film otvori (ili zatvori) festival. Bulajić je to odbio jer je strahovao da će negativno utjecati na parišku premijeru. Čak i u Puli film je prikazan izvan konkurencije jer to “ne bi bilo fer” prema ostalima.

Ukratko, klasični primjer filma koji je “too big to fail”.

Kakvu god kritiku usmjerili na ovaj film, obrana će zauvijek biti: “Najskuplji, najveći, najuspješniji jugoslavenski film svih vremena s nominacijom za Oscara i najvećim domaćim zvijezdama i svjetskim oskarovcima u glavnim ulogama, a ne smijemo zaboraviti ni oskarovca zaduženog za glazbu i jednog od najvećih umjetnika u povijesti koji je za par litara vina napravio plakat.”

(index.hr)