Vijesti 19.01.2016.

Progovorio o kockanju: Rulet je gori od heroina

ČITANJE: 5 minuta
dejan stankovic kockanje
Dejan Stanković, bivši kockar i prvi čovjek Centra za edukaciju i odvikavanje od kockanja “Herc” Novi Sad,  govori zašto ta bolest zavisnosti može biti opasnija od najtežih droga. Otkriva i zbog čega bi nas nepostojanje prevencije tog problema moglo skupo koštati i kako najlakše prepoznati patološkog kockara.

– To nije porok, već bolest, jer je Svjetska zdravstvena organizacija klasifikovala patološko kockanje kao bolest zavisnosti. Na primjer, zavisnost od ruleta je, kako pokazuju najnovija istraživanja, snažnija i opasnija od heroinske. Jedan od razloga za takvu tvrdnju jeste to što se ne vide fizičke promjene na čovjeku, a drugi što, za razliku od heroinske zavisnosti, ne postoji nikakav blokator koji bi doprinio liječenju i lakšem prestanku. Samim tim je proces rješavanja problema zavisnosti od kockanja komplikovaniji i teži – objašnjava Stanković.

On ocjenjuje da se ovom problemu zavisnosti ne pridaje dovoljno pažnje u ovdašnjim društvima, pa kockanje, nažalost, postaje društveno prihvatljivo i za nove generacije kao vid zabave i rekreacije. Na primjer, BiH je prema evropskim listama “zaraženosti” kockom, na kojima je analiziran, između ostalog, i broj kladionica i kockarnica, ocijenjena kao najgora od svih eksjugoslovenskih država, dok u Vojvodini u Srbiji svaki peti osnovac redovno ide u kladionicu.

– Treba znati da to nije samo pojedinačni i porodični problem, već problem čitave lokalne zajednice i društva, jer kroz povećan broj patoloških kockara raste i broj kriminalnih radnji, slučajeva nasilja u porodici i sličnih negativnosti u društvu. Dakle, manjak kontrole u budućnosti može nam donijeti brojne devijacije – kaže naš sagovornik.

Prelazak granice

On otkriva da je kocka poslije industrije oružja najveći biznis na svijetu.

– Kockarska industrija uglavnom radi legalno. Sigurno je da će se broj kockara na ovim prostorima iz dana u dan povećavati, jer je i ponuda, po sistemu “za svakog ponešto”, sve veća. Države bi trebalo da izglasavaju zakone ne samo da zaštite interese igrača, već da onima koji postanu patološki kockari pomognu i pruže sistemsko rješenje. Prava pomoć je njihova rehabilitacija i podrška za izlazak iz problema – napominje Stanković.

Dejan kaže da je teško utvrditi precizan broj ljudi koji kockaju, jer se sve odvija i preko mobilnih telefona i interneta, a prisustvo u kladionici i registracija nisu neophodni.

– Ipak, treba znati “čitati” osnovne znakove po kojima se, posebno kod djece i mladih, može pravovremeno utvrditi kada im kockanje pređe iz zabave u patologiju. Dakle, prvi znakovi da je dijete prešlo tanku granicu u kockanju jesu nedostatak ambicije, razdražljivost, mijenjanje raspoloženja i odsutnost. Ukoliko često posjećuje kladionicu, prati teletekst na televiziji, igra na automatu i prepričava događaje iz kockarnice, ono je na putu da uđe u problem. U tim trenucima kasno je za prevenciju i mora se potražiti stručna pomoć. Inače, prevenciju je potrebno raditi već u osnovnoj školi, pošto se starosna granica, nažalost, spušta bez obzira na ograničenja. Recimo, nama u “Hercu” za stručnu pomoć obraćali su se kockari od samo 17 godina – ističe Dejan.

Pošteni prema sebi

On navodi da količina novca na raspolaganju nije velika prepreka da čovjek postane patološki kockar.

– To ne određuje stepen problema, jer ako kockar nema para, imaju članovi njegove porodice ili treće lice, od koga mogu da pozajme novac. Takođe, ima istine u tvrdnjama da, što više dobijaš, veće su ti šanse da propadneš. Jednostavno, dobitak vas vuče dublje u igru i automatski u zavisnost. Uostalom, same igre su koncipirane tako da svako mora s vremena na vrijeme da dobije, jer kada bi se desio niz gubitaka prestalo bi interesovanje za igru – pojašnjava Stanković.

Otkriva da je bilo slučajeva da su ljudi gubili po nekoliko stotina hiljada evra.

– Međutim, prokockani novac ne određuje stepen dubine problema, jer je nekome i potrošena plata od nekoliko stotina evra ogroman problem. Kako god, najveći gubitak kockara jeste taj što s vremenom izgubi samog sebe. Usljed nemogućnosti da se bori s teretom posljedica, često dolazi do suicidnih misli. Tako ljudi, na primjer, zbog dugovanja počine samoubistvo, jer je pritisak zelenaša da vrate novac veoma veliki – kaže naš sagovornik.

Ovaj društveni aktivista koji više od 10 godina pomaže patološkim kockarima u cijelom regionu navodi da telefonske brojeve “Herca” najčešće pozivaju oni kojima je teško da ubijede kockara da ima problem i da je neophodno da potraži stručnu pomoć.

– Ako se pravovremeno ne reaguje, problem će se stalno produbljivati i iscrpiće čitavu porodicu materijalno, zdravstveno i na sve moguće načine – upozorava Stanković.

On poručuje zavisnicima od kocke: “Budite fer prema sebi. Možete da dobijete jedino ako ne igrate!”

Kockanje je živo blato!

Stanković je u svom romanu “Ulog” iz vlastitog kockarskog iskustva pokazao ljudima kako da sagledaju dubinu velikog životnog problema u kojem se nalaze, kao i da motivišu sebe u odluci da prestanu da kockaju.

– Kockanje je kao živo blato. Što se više pomjeraš, sve brže i dublje toneš – navodi Dejan, koji je još objavio roman “Zbogom kockanje”, te edukativni priručnik “Patološko kockanje – uzroci i posljedice”, kao prvu knjigu u regionu u kojoj se na praktičan i stručan način obrađuje ovaj negativni fenomen.

Sin zapustio fakultet i djevojke!

Majka sina kog je Stanković spasao od ovog najbrže rastućeg poremećaja mentalnog zdravlja u svijetu, poručuje sljedeće: “Mislila sam da mu nema pomoći. Vodili smo ga kod naših psihologa, pio je neke lijekove, ali bolje nije bilo. Odnosno, bilo mu je sve gore i sve više je kockao. Na kraju, po dva dana nije izlazio iz kockarnice. Fakultet je zapostavio, društvo ga nije zanimalo, djevojke nikako. Doslovno je živio samo za kocku. Mi smo mu vraćali dugove dok smo imali šta da prodamo, zadužili se maksimalno, ali ni to nije pomoglo. Svaki put bi rekao da neće više, samo da vrati dug, ali opet je bila ista priča. Nisam vjerovala, ali već poslije dva dana kod Dejana bio je drugi čovjek. Kada je poslije 10 dana završio program vratili smo se kući, sin je nastavio s fakultetom i sportom, koji je bio prekinuo. Nadam se da će uskoro naći i djevojku.”

(Press)