Projekat pravljenja nacije u BiH je potpuno propao
Piše: Max Primorac
Tri decenije međunarodne intervencionističke politike nisu uspjele da usmjere Bosnu i Hercegovinu ka međuetničkoj harmoniji i demokratiji.
Počela su obilježavanja tridesete godišnjice završetka rata u Bosni i Hercegovini 1992–1995, koji je iza sebe ostavio 100.000 mrtvih. Ipak, malo toga ima za slavlje kada se pogleda šta je postao višemilijardni neuspjeli projekat izgradnje nacije u srcu Evrope.
Bošnjački muslimani, katolički Hrvati i pravoslavni Srbi u Bosni i Hercegovini ostali su danas podjednako podijeljeni kao i 1995. godine. Područja s većinskim srpskim stanovništvom uporno nastoje da se otcijene i pripoje susjednoj Srbiji. Prije rata, mješoviti brakovi činili su 13 posto svih brakova. Danas je taj broj pao na 4 posto. Napori stranaca da nametnu bosanski građanski identitet umjesto vjekovima oblikovanih etno-religijskih pripadnosti pokazali su se neuspješnima.
Početkom ovog mjeseca, Kancelarija visokog predstavnika (OHR) međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, koju predvodi bivši njemački ministar poljoprivrede, podnijela je izvještaj Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija, u kojem je navedeno da situacija „nesumnjivo predstavlja vanrednu krizu u zemlji od potpisivanja Dejtonskog sporazuma“.
Ipak, suština krize leži upravo u postdejtonskoj međunarodnoj arhitekturi, koja je ovlastila grupu zapadnih diplomata da budu konačni arbitri svih odluka u zemlji. Ljubomorno čuvajući svoje ovlasti, Bosna i Hercegovina faktički ne uživa nacionalni suverenitet.
Uzastopni visoki predstavnici nametnuli su više od 900 odluka — od izbora državnih simbola, preko ekonomske politike, do reformi pravosuđa i ustava. Dekretima su smjenjivali brojne izabrane zvaničnike, uključujući i predsjednike.
Tri od devet mjesta u Ustavnom sudu rezervisana su za strane sudije (trenutno iz Albanije, Njemačke i Švicarske), koji često donose odluke u korist centralizacije vlasti u Sarajevu, gdje bošnjačka muslimanska većina kontroliše većinu federalnih institucija.
Međunarodni pokušaji da se „centralizuje Bosna na način koji nije izričito predviđen mirovnim sporazumima“, nauštrb srpske autonomije, politički su neodrživi i otvorili su Moskvi trajnu priliku da destabilizuje region.
U drugoj polovini zemlje, gdje muslimani broje tri puta više od katoličkih Hrvata, Bošnjaci učestvuju u tzv. „prelaznom glasanju“ kako bi izabrali hrvatske, kao i predstavnike manjina, čime se obespravljuje prozapadni blok u zemlji. Hrvatski lider, uz to, suočen je s prijetnjom američkih sankcija jer se usprotivio projektu gasovoda kojim bi upravljala državna gasna kompanija pod bošnjačko-muslimanskim rukovodstvom, dok bi se sam gasovod gradio u područjima naseljenim Hrvatima.
Ukratko, ne postoji politički ni građanski prostor u kojem bi narod Bosne i Hercegovine mogao da upravlja samim sobom. Zar je onda čudo što su međuetnički odnosi na najnižem nivou?
Ono što je u početku zamišljeno kao „ad hoc međunarodna institucija“ koja bi pomogla novonastaloj zemlji da „evoluira u mirnu i održivu demokratiju“, s vremenom se pretvorilo u savremenu evropsku upravu bez vremenskog ograničenja, „bez sistema kontrole i ravnoteže… i bez odgovornosti, bilo lokalne ili međunarodne“. Britanska uprava je, barem, ostavila Indiji snažne pravne i demokratske institucije. Ova uprava je stvorila mrežu dobro finansiranih NVO-a koje predstavljaju interese međunarodne zajednice, a ne same zemlje.
Svaka nova međunarodna intervencija samo pogoršava etničke odnose i usporava razvoj demokratskih institucija Bosne i Hercegovine. Političke strane ne traže rješenja kroz međusobne pregovore, već se obraćaju stranim birokratama, jer suverenitet ne pripada njihovim izabranim liderima, već spoljnim upravljačima.
U nedavnim izjavama u Saudijskoj Arabiji, predsjednik Tramp uporedio je prosperitet i stabilnost zemalja Zaliva s „takozvanim graditeljima nacija [koji] su uništili daleko više zemalja nego što su ih izgradili“. Bosna i Hercegovina je jedna od tih uništenih država.
Predsjednik sada ima istorijsku priliku da okonča ovu farsu. Iako su evropske diplomate lice ove postdejtonske konstrukcije, nijedna njihova akcija ne dešava se bez izričitog odobrenja američke vlade.
I to s razlogom. Ovlaštenja OHR-a ne potiču iz Dejtona, već iz konzorcijuma od 55 zemalja i međunarodnih organizacija osnovanog ubrzo nakon potpisivanja sporazuma, ali odvojeno od njega. Taj konzorcijum je ovlastio OHR da „donosi obavezujuće odluke, prema sopstvenoj procjeni“. Dakle, ne postoji čvrsta pravna osnova za njegovo postojanje. Sveobuhvatne ovlasti ovog međunarodno vođenog sistema izgrađene su na pravnom „kuli od karata“.
Predsjednik Tramp bi mogao da pruži Bosni i Hercegovini novu šansu tako što bi odbio da produži ovlasti OHR-a i prepustio ga, zajedno sa trojicom stranih sudija Ustavnog suda, mrežom parazitskih NVO-a i ovom posljednjom relikvijom izgradnje nacije, zaboravu istorije. Jednostavan federalni sistem, zasnovan na tri konstitutivna naroda, koji im vraća suverenu moć da sami rješavaju svoje nesuglasice, ono je što može smanjiti međuetničke tenzije – kao što je to uspjelo u Švicarskoj i Belgiji – a ne strano miješanje.
Tri decenije međunarodne intervencije nisu uspjele da pomognu zemlji da „evoluira u mirnu i održivu demokratiju“. Možda je vrijeme da dopustimo narodu Bosne i Hercegovine da to pokuša sam.
Oznake: Kolumna
