“Prva kosa Grmeča” čuva sjećanje na život predaka
U selu Smoljani, nadomak Bosanskog Petrovca, u proteklu subotu je održana tradicionalna manifestacija “Prva kosa Grmeča”, a titula najboljeg kosca, kao i prošle godine, otišla je u ruke Smoljanca, Mirka Kecmana.
Inače, pomenuta manifestacija održana je po 13. put, bila je do sada najbolje organizovana, a nesebičnu pomoć u organizaciji svega pružile su i lokalne vlasti, pišu Nezavisne.
Prema riječima Mahmuta Jukića, načelnika te općine, ovaj događaj je već postao prepoznatljiv u širim okvirima i već sada ima potencijal da preraste u pozitivnu turističku priču.
Na livadama oko Smoljana, podno visova planine Grmeč, takmičilo se trideset kosaca u različitim starosnim uzrastima, pa je u konkurenciji mlađih takmičara do 16 godina najuspješniji bio David Arsenić, dok je u uzrasnoj kategoriji do 22 godine najbolji otkos imao Miroslav Marjanović.
U takmičenju veterana najbolje rezultate imao je Đuro Kerkez, a u finalnom takmičenju, koje je nazvano “Stankelin kup”, po nadaleko čuvenom koscu Stanku Latinoviću Stankeli, najuspješniji bio pomenuti Kecman, drugo mjesto osvojio je Mario Pirljević, a treće Miloš Trkulja.
Kada je riječ o ekipnim rezultatima, u ukupnom zbiru najviše bodova osvojila je “Prva kos” iz Bosanskog Petrovca, drugoplasirana je bila ekipa “Janjani” iz Novog Sada, dok je treće mjesto pripalo “Balkani” iz Mrkonjić Grada.
Najuspješniji kosac Grmeča, Mirko Kecman, kaže kako je tajna uspjeha vježba i uporan rad, ali i tehnika koju nije lako naučiti.
“Kositi sam počeo kao dijete, još u ranom djetinjstvu s ocem i to je nešto što se ne može naučiti za mjesec ili dva, već se uči i vježba cijeli život”, kaže Kecman.
Prema riječima Danila Kecmana, člana organizacionog odbora ovogodišnje manifestacije, cilj svega je da se očuva tradicija i sjećanje na život predaka na prostorima podno Grmeča.
“Kosidba je oduvijek imala poseban značaj kod naših starih, jer se njome skupljala neophodna hrana za stoku. Također, ovaj događaj je imao svoju društvenu dimenziju i bio važan elemenat socijalne kohezije među ljudima”, objašnjava Kecman.
Poslije takmičarskog dijela programa i proglašenja najuspješnijih učesnika, organizovan je tradicionalni kosidbeni ručak, a poslije toga i kulturno umjetnički program.
Kosidba je oduvijek bila jedan od najtežih fizičkih poljskih radova i obavljali su je isključivo muškarci, a livade su kosile kosilačke mobe, kako su se nazivale ekipe koje je činilo desetak kosaca.
Oni su na polja dolazili u jutarnjim satima, a prije početka posla klepali su i oštrili svoje kose, te nakon toga birali predvodnika ili kosibašu. To je morao biti brz i oštar kosac, s širokim mavom ili otkosom, a na njega su se morali ugledati ostali kosci.
Dok bi kosidba trajala, hranu i piće učesnicima posla donosile bi djevojke i žene, a posao se uvijek odvijao uz pjesmu koja je odjekivala poljima.
Po završetku kosidbe, na kraju dana, kosci bi odlazili domaćinovoj kući da se provesele i nazdrave dobro obavljenom poslu, dok je pokošena trava ostavljana da se osuši, pa bi se poslije toga organizvalo kupljenje sijena i njegovo skladištenje.
(A.M.)
