Prvi radni dan za odrasle osobe sa Daunovim sindromom: Probudio se grad na jedan dan

Banjaluka danas liči na evropske gradove koji podržavaju različitosti, jer su u nekoliko prodavnica trgovci po prvi put osobe sa Daunovim sindromom. Iako je riječ o samo jednom danu, ovo je veliki korak za sve, jer do sada, kažu roditelji, u Republici Srpskoj nije bila zaposlena ni jedna osoba sa Daunovim sindromom.

Ova akcija je dio kampanje „Moj glas se čuje“, koju je uz pomoć prijatelja organizovalo Udruženja “Down sy i mi” s ciljem podizanja svijesti da su oni sposobni da rade mnogo toga.

Ovim se Banjaluka, koja broji oko 70 osoba sa Daun sindromom, bar malo, približila evropskim gradovima, ali i Srbiji i Hrvatskoj, koji su po kliometrima blizu, ali u pogledu svijesti daleko.

Konobar Jurica koji ima Daunov sindrom radi u jednom kafiću u Zadru, Azra iz Sarajeva radi u kozmetičkom marketu, a Dubravaka iz Srbije već dugo radi u jednom butiku.

– Niko ne očekuje da budu doktori nauka, ali zašto da ne, da nas usluži konobar sa Daun sindromom, ili nas u prodavnici dočeka neko od njih. Srbija i Hrvatska su otišle daleko, a o evropskim gradovima da ne pričam. Nadam da će ova kampanja imati uticaja i na naše poslodavce – ispričala je Tanja Radević, predsjednica Udruženja “Down sy i mi” i majka šestogodišnje djevojčice sa Daunovim sindromom.

Međutim, iako se stanje u posljednjih deset godina popravilo, i dalje je daleko od onoga kako bi trebalo da bude.

Pored toga što niko nije zaposlen, ni jedno dijete u Banjaluci ne pohađa redovnu srednju školu, osim centra „Zaštiti me“, samo neki vrtići primaju djecu sa Daunovim sindromom, a samo jedna osnovna škola ima zaposlenog defektologa.

Mnoge škole i vrtići odbijaju djecu pod izgovorom da nemaju kadar koji bi se brinuo o njima, što je najveći vid sistemske podrške.

– Kada se desi da dijete krene u redovnu osnovnu školu, nema ko da im se posveti i radi sa njima. To nije problem roditelja, ako škola nema kadar, neka traži od nadležnog ministarstva.  Tu ne trebaju veliki materijalni uslovi, potreban je samo neko da radi sa našom djecom i da ljudi shvate da oni nisu čudovišta, nego djeca koja imaju potrebe kao i svi – objasnila je Radević.

Probleme sa obrazovanjem imala je i majka jednog dvogodišnjeg dječaka, čije su muke počele sa upisom u vrtić.

– Imamo strah od budućnosti koja nam ne obećava puno. Svakodnevno nailazimo na nerazumijevanje, što se pokazalo i kada je došlo vrijeme za vrtić. Dobili smo negativne odgovore i tvrdnje da oni ne mogu raditi sa našim djetetom. U ovakvim trenucima, bol i nevjerica mi kidaju dušu,  a u glavi veliko pitanje – zar on nema prava kao i druga djeca – ispričala je ova zabrinuta majka.

Problemi već u porodilištu

Problemi, kažu roditelji, nastaju odmah po rođenju djeteta, gde ih niko pa ni doktori ne ohrabruju, skrećući im pažnju samo na poteškoće i mane koje će dijete imati.

– Ni jedna mama nije imala pozitivno iskustvo u bolnici. Niko nam ne kaže „tvoje dijete će da pliva, da šeta, da trči, da bude sposobno za nešto“ . Čim ljekar saopšti dijagnozu, kaže „vaše dijete neće biti sposobno“, niko nam ne kaže „biće to sve u redu“, a nama je tada podrška najpotrebnija – dodaje Tanja Radević.

(EuroBlic)