Pucanj svih nas u sve nas

Prema propisima Regulatornog tijela za elektronske medije (REM) u Srbiji, svi mediji koji koriste nacionalnu frekvenciju dužni su da imaju 20% kvalitetnog programa (dječji, kulturno-umjetnički i slično). Ipak, na mnogim televizijama dominira rijaliti program u kojem se nerijetko promoviše nasilje, dokumentarni program vidljiv je samo kad treba oblatiti političkog protivnika, a dječji se pušta samo kao muzičko takmičenje za djecu ili kad dijete jedne rijaliti učesnice boravi s njom u tom istom rijalitiju.

Piše: Aleksandar Stojanović

Kada su se televizije Pink i Hepi našle na udaru kritika javnosti zbog sadržaja koji plasiraju, njihovi predstavnici pred Savjetom REM-a stalno su ponavljali kako su to najveće, najgledanije i najbogatije televizije. Sve se svelo na argument kvantiteta, koji je po njima garant kvaliteta. Savjet REM-a im je ponovo dao nacionalnu frekvenciju.

Kada je na Pinku emitovan dokumentarac o Oliveru Ivanoviću, u kojem je obilježen kao najveći izdajnik i kriminalac, REM nije reagovao. Oliver je nakon nekoliko dana ubijen. U “Zadruzi” smo mogli gledati tuče, psovanje, scene seksa, sve to bilo je dostupno 24 sata. Stvoren je stalni rijaliti koji su mnogi ljudi počeli da žive.

Gosti dnevnika na Hepiju, Pinku, Kuriru postali su oni bez stida. Pametni i obrazovani su prokazani, a moralne i stvarne prostitutke postale su stalni gosti. Informer je uradio intervju sa serijskim silovateljem. Goli pojedinci, detalji privatnog života, brutalna targetiranja i apsolutno odsustvo pristojnosti postali su normalnost na naslovnim stranama.

Na sve to mnogi su ćutali. Svaki pokušaj kritike takvog ponašanja medija, proglašen je kao udar na slobodu medija, a vrlo često i pokušaj smjene vlasti. Čitanost, gledanost postaju enormni. Novac i stalno uključivanje ljudi u taj plitki svijet postaju jedino bitni. Jer jedino tako degenerizovana masa je, za vladajuću kastu, korisna masa.

Kao alternativa javljaju se mediji čija oponentnost se ogleda u tome da sopstveno društvo se treba prikazati kao primitivno, a država zaostala i nedostojna nekih vrijednosti koje su vrijednosti samo u njihovim glavama. Tako Danas radi intervju s izmišljenim analitičarem samo zato što pljuje Srbiju, Al Džazira daje prostor opskurnim likovima poput Bursaća iz čijih stavova u svakom slovu izbija mržnja, a N1 pravi serijal u kojem na osnovu poluinformacija pljuju jednog srpskog vladiku i pola Srpske crkve.

Stvorena je jedna degenerična polarizacija gdje ma kojoj strani da se priklonite postaćete idiot. Istinska vrijednost, istina, najviši postulati ne postoje. I svi su mislili da je to prolazno. A onda… Masakr u beogradskoj školi. Učenik (14) iz pištolja ubio čuvara i osam učenika.

Naslovi i izvještaji kakve smo mogli čitati samo u SAD, gdje se ovakvi masakri dešavaju bar jednom godišnje. Činilo se daleko. A danas nam je na prag stiglo. Mislili smo da smo bolji, normalniji. Demantovani smo. Sve što nam se gadilo od “vrijednosti” koje propagiraju SAD, danas je kod nas. Beograd je zavijen u crno, a u regionu šok. Kao malj udarila nas je realnost. Sjeme koje je posijano – dalo je plod. Gorak, težak, strašan. Sve ono što je uvođeno na mala vrata, što je tinjalo kao plamičak, danas je eksplodiralo kao atomska bomba. Ovi meci su meci svih nas ispaljeni u sve nas.

Crna hronika je najčitanija rubrika, rijaliti najgledaniji program, Južni vetar najpopularniji film, društvene mreže zamijenile su realnost. Sva kultura pala je u službu kriminala, plitkosti, jeftinoće. U pjesmama se opjevavaju droga, prostitutke i alkohol. U filmovima glavni junaci su kriminalci, ubice i dileri. Sve je tabloidizirano. Svakodnevica, politika, baš sve je pretvoreno u rijaliti. Miroljub Petrović promoviše mač kao legitimno rješenje za sve, Kristijan Golubović drži predavanja djeci. Svemu smo se smijali. A bio je dovoljan jedan da ih shvati ozbiljno.

I u ovom tužnom trenutku ništa se ne mijenja. Padamo ispit ljudskosti. Ali, kako i da ga položimo kad godinama nemamo kako da učimo da budemo ljudi? I danas mediji licitiraju brojem žrtava, objavljuju slike, snimke, stavljaju udarne naslove i fotografije. Sve s jednim ciljem – klik i lajk! Eksluzive, detalji, život ubice, po svemu se rovari i kopa. Lešinarenje doživljava vrhunac.

Umjesto da nam ovaj pucanj bude prilika za otrežnjenje, mi ga koristimo da na viši nivo podignemo ono što je do njega dovelo. Da postanemo još gori, još plići i jadniji. A žrtve? One su samo još jedan statistički podatak, a masakr još jedan događaj od kojeg će se moći nabiti čitanost i gledanost.

Izvinite, nevino stradali, da vam Bog da rajska naselja i pokoj duši. A nama neka oprosti što smo neljudi.