PUNIH 100 GODINA: Jelku Milić iz Petoševaca kod Laktaša i dalje zovu Mlada, bez obzira na vijek iza nje

Rođena tri godine poslije završetka Prvog, a napunila punoljetstvo i udala se dvije godine prije početka Drugog svjetskog rata, u kojem je bila partizanka i borac za oslobođenje od fašizma, Jelka Milić iz laktaškog sela Petoševci, poznata po nadimku Mlada, živa je knjiga istorije.

Drugi svjetski rat, njeno partizansko vojevanje, ustaško hapšenje i zatvorski dani, oslobođenje tadašnje zemlje, omladinske radne akcije su osim porodice, podizanja djece, šnajderaja i teških njivskih poslova, najvažnije Jelkino životno poglavlje.

Vezla je, plela i šila do unazad dvije godine, ali više ne vidi da udjene konac u iglu, a neće druge da moljaka. Kao dokaz ove vještine nudi odijelo koje je nedavno izvezla za lutku, izloženu u hodniku, u staklenom okviru. Da nema problem sa udijevanjem konca, sposobna je, veli, i sada da radi.

– Svaki čas treba provlačiti konac tanjušnim ušima igle, a ja neću nikoga time da opterećujem. Neću da narod kaže – šta je staroj babi, koji vrag je u nju ušao, pa joj uvijek neko mora konac u iglu udijevati – opisuje Mlada svoje svakodnevne probleme.

Kako je dobila nadimak

Nadimak je dobila 1939. godine, kada se udala za Miloša Milića.

– Zatekla sam zaovu Jelku. Nju su zvali imenom, a mene su prozvali mladom. Kako tada, tako i sada. Čak i na pismima koja sam dobijala uvijek je adresirano na Mladu Milić, a ne Jelku – priča baka Mlada.

A od igle i šnajderaja kojeg je savladala u ranoj mladosti, kada je šila partizanske hlače i kape titovke, doprinosila je porodičnom napretku. Šila je, veli, odijela za muškarce, haljine za žene, bluze i majice, zavisno šta je kome trebalo. Mušterije su dolazile iz celog Lijevča.

Jelka se udala za Miloša Milića 21. septembra 1939. godine, s kojim se izrodila troje djece. On je umro prije 20 godina. Najstarija Stojanka živi na Floridi, sin Stojan je u Banjaluci, a najmlađi Vele živi s majkom.

On je, kaže, njena desna i lijeva ruka, oslonac i snaga, razgovor i sreća.

– Živjeli ovde u Petoševcima neki Đuro i Draginja, sami, pa uvijek razgovaraju… Ko prolazi pored njihove kuće pomisli da je puna kuća čeljadi, stalno razgovaraju, nadmeću se. Zato ja kažem, Vele, nas dvoje kao Đuro i Draginja – duhovito Jelka opisuje odnos sa sinom, ali ne zaboravlja da pohvali i drugih dvoje, Stojanku i Stojana i njihove potomke.

– Dobro sam, uvijek raspoložena, vesela, bistre glave i pameti. Svaki dan za mene je radost, sreća, a bilo ih je u mome životu, kako mi je Vele izračunao, čak 36.500 dana za stotinu godina. Tako bi trebalo biti, ako je računica tačna. Svirala sam trorednu bijelu harmoniku u Drugom svjetskom ratu i jačala moral drugovima. Kupio mi je brat, koji je vojevao na Kozari. Poslije rata išla sam na igranke, svirala, pjevala i kolo vodila – podsjeća Jelka na svoju mladost.

Hapšenja

U Drugom svjetskom ratu više puta su je hapsili Nijemci i ustaše, a tamnovala je u takozvanoj Poljokanovoj kući.

– Izdao me, pod pritiskom, uhapšeni partizan kojem sam dostavila oružje. Nijemci su kuću pretresli, kosu mi raščupali, perušinu iz kreveta istresli, sve preturili i odveli me. Na polasku, kada su me u vozilo ugurali, majka Đuja je plakala, a otac Gojko ponavljao da vodim računa i da svojim izjavama ne zapalim Glamočane. Shvatila sam poruku i hrabro sam se držala, nikoga nisam izdala – otvara dušu najstarija Lijevčanka, zadovoljna što je u nama dobila slušaoca.

Njenog supruga Miloša, vojnika kraljevske konjice, Aprilski rat zatekao je u Virovitici, gdje su ga Nijemci zarobili i odveli na prinudni rad u Austriju. Vratio se kući 12. jula 1945. godine, poslije pet godina i četiri mjeseca.

Pjesma, frula i tambura

Njen sin Vele, njena snaga i desna ruka, kako reče, pažljivo sluša i potvrđuje Jelkinu statistiku i riječi.

– Mama je uvijek vesela i raspoložena, voli pjesmu, svirku, razgovor… Ja često na frulu ili tamburu sviram, a ona pjeva. Mnogo pjesama zna, često kaže, hajde Vele, primakni se da mi koju otpjevamo – priča Vele, majstor na fruli koji je zasvirao, a Jelka zapjevala „Sa Ovčara i Kablara“, „Hvalila se lipa kod bagrema“, „Što si mi se naljutila Zoro“, „Jovane Jovo“…

– Velika sam pjevačica bila, kao Lepa Lukić. Gdje god sam došla sve sam zasmijala i oraspoložila. Svakoga sam imitirala i ohrabrila. Zato sam, zbog pjesme i raspoloženja stotku dočekala na ovom svijetu – iznosi Jelka recept za dugovječnost.

– I ja imam istu narav, pa je sve razumijem i u svemu podržavam, a njenim željama udovoljavam. Nas dvoje uvijek nešto razgovaramo – objašnjava Vele Milić, 70-ogodišnji Jelkin sin, ljubitelj muzike, sporta, trofejni lovac i ribolovac, kuvar na dobrom glasu.

Titovo vrijeme

Nikada više dobra kao u Titovo vrijeme, smatra naša sagovornica navodeći primjere za svoju tvrdnju.

– Kritikovali smo mi taj sistem i državu, ali je bila mnogo bolja nego današnja. Kakva je država iz koje narod odlazi? U našem selu petnaestak mladića ostavilo žene i djecu i otišli u inostranstvo, najviše ima šofera i mesara. Da je dobro, oni bi ovdje bili sa svojim porodicama, u svojoj zemlji, a ne da su ih djeca željna, da ih ne poznaju kada se vrate, kao u ratu kada su se ljudi vraćali iz ropstva, a niko ih ne prepoznaje – opisuje Jelka.

Hvali se dobrim zdravljem, mada je noge ne služe najbolje, ali zato, veli, ima štap za pomoć i oslonac.

– Do skora sam sve i znala, ali sada ponešto i zaboravim. Ne čujem baš najbolje, ali nisam gluva. Kada zamolim Velu da mi nešto u priči ponovi on se ljuti, kaže, ti si gluva pa ne čuješ, a nije tako. Još ja sasvim dobro čujem – kaže Jelka za Srpskainfo.

(SB)