Raspad Titanika

Piše: Slavko Mitrović“

Kuća na sprat, ljušti se kao gubava, prozori bez zavesa, bez cveća, kao bolesne oči bez trepavica i obrva. Arhitektura iz sredine austrijskog vladanja, u kojoj ima nečeg bastardnog između tadašnjeg građevinarstva srednje Evrope i Bliskog istoka, malokrvna i slabog daha. Beda bez draži i slikovitosti”. Ovako piše Ivo Andrić u pripovijetki “Bife TITANIK”.

Opis odgovara poslijeratnoj Bosni i Hercegovini, sklepanoj nazor i nahero, kao što odgovara poređenje sa brodom “Titanik” koji je potonuo već prilikom prve plovidbe. Davno potonuo, a sad javili da se i raspada na dnu okeana. Tako je i BiH prvo potonula u građanski rat, potom se koprcala  trideset godina kršenjem mirovnog sporazuma od strane zapadnih sila, a sada se i nepovratno raspada.  Kada je nakon skoro četvorogodišnjeg rata u kome su ratovali svi protiv svakoga, a muslimani i međusobno, zaključen Opšti okvirni sporazum za mir u BiH, poznat kao Dejtonski sporazum, američki kreatori sporazuma nisu ni vjerovali u opstanak svoje tvorevine. Nakon brojnih mirovnih inicijativa i planova, rat je stao 21. novembra 1995. godine parafiranjem mirovnog sporazuma u Dejtonu, a potom i formalnim potpisivanjem u Parizu 14. decembra iste godine.Stvorena je “Bosna i Hercegovina” bez određenja ustavnopravnog statusa, ali sa jasno određenim unutrašnjim granicama. Ne bilo kakvim, već precizno ucrtanim na geografskoj karti u omjeru 1:50.000 i potvrđenoj posebnim Aneksom 2. Dejtonskog sporazuma, pod nazivom “Sporazum o međuentitetskoj liniji razgraničenja i povezanim pitanjima”. Da se zna granica kada se BiH očekivano raspadne. Ostala je sporna linija razgraničenja u oblasti Brčkog, pa je  članom 5. tog sporazuma utvrđena “obavezujuća arbitraža (SAMO) spornog dijela međuentitetske linije razgraničenja u području Brčkog”. Imperativna norma koja je grubo prekršena arbitražnom odlukom o čitavoj oblasti u zoni Brčkog, proglašenjem posebnog distrikta Bosne i Hercegovine.

Država samo spolja, a unutar samo entiteti 

Iako formalno članica Ujedinjenih nacija još od maja 1992. godine, poslijeratnoj “Bosni i Hercegovini” je tek Dejtonskim sporazumom izborom vlasti na svim nivoima međunarodno priznate teritorije,  stvoren pravni i stvarni osnov za postojanje. Reklo bi se da je teritorija jedina odrednica koju BiH ima kao zajednička država Srba, Hrvata i Bošnjaka. Pri tome je skoro sav unutrašnji suverenitet pripao dvama entitetima kao sastavnicama – Republici Srpskoj i Federaciji BiH, koje su prethodno postojale i kao potpisnice svih 11 aneksa Dejtonskog sporazuma, stvorile dejtonsku  “Bosnu i Hercegovinu”. Mnogo toga što je uređeno Dejtonskim sporazumom i njegovim Aneksom 4. koji je Ustav BiH,  kako bi se kako-tako sastavila država dva entiteta i tri konstitutivna naroda,  izvitopereno je protivpravnim djelovanjem sedam visokih predstavnika potpomognutim isto tako protivpravnim djelovanjem  tzv. međunarodne zajednice kroz Savjet za implementaciju mira – PIK, samoizabranim tijelom samoizabranih zemalja i organizacija, bez ikakvog pominjanja u Dejtonskom sporazumu i njegovih 11 aneksa, samim tim bez ikakve nadležnosti. Aneksom 10. Dejtonskog sporazuma predviđen je i visoki predstavnik, ali samo jedan, što je bio Karl Bilt, iako ih je dosad bilo sedam. Poslije Bilta je nastavljeno sa još šestoricom, koje je potvrđivao Savjet bezbjednosti UN, računajući i Kristijana Švarc Šilinga, što potvrđuje tadašnji predsjedavajući Savjeta bezbjednosti, što se može naći na internetu na stranici https://www.securitycouncilreport.org/atf/cf/%7B65BFCF9B-6D27-4E9C-8CD3-CF6E4FF96FF9%7D/Bosnia%20S2006%2061.pdf.

Ova sadašnja kriminalna štetočina korumpirana visokom platom, koju pale na guranje kako kome zatreba, nije visoki predstavnik po Dejtonskom sporazumu, već njemački turista i samozvanac, na koga ne vrijedi trošiti tastaturu.

Dejtonskim sporazumom nastala je “Bosna i Hercegovina” koja se voljom strana potpisnica odrekla i ono malo suvereniteta tražeći da bude imenovan visoki predstavnik (dakle samo jedan, ne i visoki predstavnici) koji će stranama pomagati (nikako naređivati, donositi zakone, smjenjivati demokratski izabrane funkcionere, nametati “reforme”) u sprovođenju onoga što su strane pristale potpisujući 11 aneksa. Aneks 4. kao Ustav BiH utvrdio je da postoje samo tri organa koji u svom nazivu imaju odrednicu “Bosna i Hercegovina” – Predsjedništvo (član 5. Ustava), Ustavni sud (član 6) i Centralna banka (član 7). Ovo su odredbe imperativne prirode i naziv “Bosna i Hercegovina” po Ustavu BiH ne pripada Parlamentarnoj skupštini, Savjetu ministara, kao ni brojnim drugim,  po Ustavu BiH nepostojećim institucijama i ustanovama kojima je protivpravno dodato da su organi BiH – Sud BiH, Tužilaštvo BiH, Oružane snage, Centralna izborna komisija, sva ministarstva pri Savjetu ministara i svi drugi kvaziorgani i preduzeća kao npr. “Elektroprivreda BiH” koja djeluje tek na 25% teritorije BiH.

Ne postoji Ustavni sud BiH 

Odricanje još jednog dijela suvereniteta BiH ogleda se u izboru  tri strane sudije Ustavnog suda BiH koje bira stranac – predsjednik Evropskog suda za ljudska prava. Članom 6. tačka 1. Ustava BiH propisano je: “Sastav: Ustavni sud Bosne i Hercegovine ima devet članova”. To je odredba imperativne, obavezujuće prirode, pravnički rečeno – IUS COGENS. U međunarodnom pravu, a Dejtonski sporazum sa svim aneksima je dio međunarodnog prava, IUS COGENS je definisan kao prinudna (imperativna) norma opšteg međunarodnog prava. Prema članu 53. Bečke konvencije o ugovornom pravu,  to je svaka norma prihvaćena i priznata od strane međunarodne zajednice država u cjelini kao norma od koje se ne dozvoljava odstupanje i koja se može izmijeniti samo novom normom opšteg međunarodnog prava iste prirode. Zaključenjem Dejtonskog sporazuma na koji su potpis stavile i svjetske sile – SAD, Velika Britanija, Francuska, Rusija, Njemačka, članice Ujedinjenih nacija i Savjeta bezbjednosti, uz njih i Evropska unija, taj sporazum je postao jedan od najvažnijih dokumenata međunarodnog prava. Do danas nije mijenjan,  jer nije ni bilo nove međunarodne konferencije sa svim dejtonskim učesnicima i svaka njegova odredba je na snazi. Ustav BiH ne predviđa nikakav izuzetak po kome bi Ustavni sud BiH mogao postojati ako nema devet članova.

Dakle, odredba člana 6. tačka 1. nije promijenjena od strane potpisnica Aneksa 4 – Ustava BiH. Ostaje i odredba tačke 1. pod a) koja glasi:  “Četiri člana bira Predstavnički dom Federacije, a dva člana bira Skupština Republike Srpske”. Ni ova odredba nije mijenjana, a kao što je poznato, Narodna skupština Republike Srpske nije birala dvojicu drugih sudija nakon što su  mandati sudija prestali Miodragu Simoviću, jer je navršio 70 godina života (4. novembra 2022), kao i Zlatku Kneževiću, jer je podnio ostavku zbog odlaska u penziju. I ovo je regulisano tačkom 1. pod c).

Ustavni sud BiH sada ima samo sedam sudija, od čega su tri stranca i po dvojica Bošnjaka i Hrvata. Inače, nije imao drugog sudiju Hrvata skoro dvije godine, jer je mandat prestao sudiji Mati Tadiću sredinom 2022. godine, a novi sudija Marin Vukoja je stupio na dužnost u maju 2024. godine. To znači da Ustavni sud BiH u višegodišnjem periodu nije imao devet sudija kako propisuje Ustav BiH.

Pravno – Ustavni sud BiH ne može postojati, a pogotovo ne može donositi odluke ako nije ispunjen uslov punog sastava. Na to ne utiče odredba člana 5. tačka 2. pod a) koja glasi: “Većina svih članova Suda čini kvorum”, jer se radi o odredbi proceduralne prirode, koja ima važenje samo u slučaju da postoji puni sastav od devet članova, kako to propisuje Ustav BiH. Republika Srpska je zbog stalnog preglasavanja pri donošenju odluka prilikom kojih su tri strane sudije uvijek glasale uz sudije Bošnjake, čime su većinom od pet glasova preglasavale sudije iz Republike Srpske, čak i onda kada su uz njihove glasove bili i glasovi sudija iz reda Hrvata, kao što je to bilo u falsifikovanoj “odluci o konstitutivnosti” (5:4) ili o “ustavnosti zakona o sud BiH” (5:4).  Izabrani politički predstavnici iz Republike Srpske, zajedno sa hrvatskim predstavnicima iz Federacije, godinama su pokušavali da se donese zakon o zamjeni troje stranih sudija domaćim sudijama. Zbog bošnjačkih predstavnika  bio je nemoguć bilo kakav dogovor o zamjeni stranih sudija nakon pet godina mandata prvoimenovanih sudija, kako to upućuje član 6.1.d) Ustava BiH.   Republika Srpska je postupila u skladu sa Ustavom BiH po kome je “BiH  demokratska država koja funkcioniše u skladu sa vladavinom prava i ima slobodne i demokratske izbore” (član 1.2.). Stoga je Narodna skupština kao najviši organ jedne od sastavnica dejtonske BiH zakonom konstatovala da su odluke koje donosi krnji Ustavni sud BiH ništave i da se ne mogu primjenjivati. U tome ništa ne mijenja ni član 6. tačka 4. Ustava BiH koja reguliše da su “odluke Ustavnog suda konačne i obavezujuće”.  Jesu, ako postoji Ustavni sud, a on ne postoji ako nema izabranih devet članova. Krnji sastav Ustavnog suda BiH ne može postojati, pa su i sve njegove odluke u nepotpunom sastavu ako nema devet članova NIŠTAVE. Ovo zna svaki pravnik, a detaljno obrazloženje čini to jasnim svakome. O tome se razgovaralo u emisiji Senada Hadžifejzovića  11. februara  2022. uz učešće dvojice pravnika – Branka Perića, sudije “Suda BiH” i sarajevskog advokata Asima Crnalića. Trajala je jedan sat i može se naći na internet adresi: hhttps://www.youtube.com/watch?v=p5Rsa9eL6rw. Zanimljiv je dio od pedesetog minuta pa nadalje, u kome se sagovornici slažu da bez sudija iz Republike Srpske ne postoji  Ustavni  sud BiH. To znači da prestaje funkcionisati i BiH, jer ne postoji jedan od njena tri organa.  Jasno, kao što je bilo jasno i učesnicima te emisije.

Titanik se raspada, a stranci mu sviraju  

Završetak je poznat, ali iz druge priče u kojoj se kaže: “Ja sam te rodio,  ja ću te i ubiti”. “Ne gledajući tačno gde gađa, pritiskajući jednako grčevito okidač i držeći revolver koji je bio na rafalno paljenje, nevešto i daleko od sebe…” piše na kraju Andrić.  Tako je kolektivni Zapad sa Amerikom na čelu, ubio i BiH koja nije smogla snage da se unutrašnjim političkim dogovorom  odupre i kaže: “Nemojte me više braniti”.