Rat i mir Branka Ćopića
Vijek trajanja najčitanijeg, najpopularnijeg i najprevođenijeg srpskog književnika. Kako je jedna priča uplašila Josipa Broza i njegove najbliže saradnike.
Postoje pisci koji su jednostavno sastavni dio odrastanja brojnih generacija, koji obilježe djetinjstvo, početak života, koji za cio život usmjere mladog čovjeka i koji ga pripreme i nauče da se raduje u otkrivanju svijeta preko literature. Takav pisac je bio Branko Ćopić – partizan, šeret, veseljak s tužnim licem i dvostrukim življenjem života. Između pošalice i dosjetke i depresije, između slave najčitanijeg, najtiražnijeg i najprevođenijeg književnika i pritiska državne aparature da slome u njemu trajne ljudske vrijednosti. Ono što mladima danas znači Hari Poter, to će generacijama i generacijama značiti njegovi junaci magarećih godina i orlova koji su rano poletjeli.
Te daleke 1950. godine bilo je sparno ljeto, kako inače i danas zna da bude u Beogradu. Duško Kostić, glavni i odgovorni urednik “Književnih novina”, zaključio je avgustovski broj i krenuo je ka rodnom Ivangradu, ne pomišljajući da će najnoviji satirični zapis Branka Ćopića “Jeretička priča”, uzdrmati sam vrh nove države. Na autobuskoj stanici dočekali su ga drugovi iz Komiteta i saopštili da se prvim autobusom vrati za Beograd i da sutra uveče u sedam sati bude u redakciji. I ništa više. Uspio je nekako da stigne na vrijeme. Kad tamo Ćopić. Sproveli ga do redakcije. Ni on ne zna ko ih je i zbog čega okupio.
Oko devet, ušla su dva druga u kožnim mantilima i strpala ih u crveni “bjuik” sa zamračenim staklima. Kakve li simbolike njihova, komunistička, crvena boja i automobil simbol kapitalizma. “Goli otok”, prošlo im je kroz glavu. Neko ih je ocinkario ako su negdje nesmotreno neku lijepu o Staljinu rekli.
Ali, umesto u Udbi, našli su se pred Đilasom.
– A ti onako, Ćopiću! Tvoja satira i “Jeretička priča”! Hrana za malograđane, povlađuješ sitnoj buoržaziji i čaršiji… A i tvoja literatura, sve sami seljaci, Jovandeke i ostala seljačka bratija, a gde ti je Partija, nje kod tebe nema… – Đido kritikuje, upozorava, čini to meko, nenapadno, ne strogo i narogušeno, kao više drugarski.
Saznao si, veli, da Partija priprema akciju protiv privilegija, pa si, da ispadneš hrabar, prvi opalio. Kao onaj borac u ratu koji, ne čekajući komandu, ispaljuje prvi i tako otkriva položaj… – i sve u tom tonu.
Branko se pogurio, klima glavom i onako skrušeno cijedi kroz usta:
– Joj što pametno govoriš druže Đido. Kako si sve to dobro uočio. A ova moja glupa bosanska glava ne umije da sve to razluči… kako ti to dobro vidiš… – povija se i dovija Branko.
Pri kraju razgovora, Đilas je otvorio veliku kasu, uze onaj silni materijal koji je stajao ispred njega i strpa ga u nju.
– Sad smatraj da je sa ovim sve svršeno – reče Ćopiću.
Izašli su ošamućeni. U hodniku Duško prošapta:
– Jeftino smo prošli!
Mnogo godina docnije, u Herceg Novom, poslije svih Đilasovih stradanija i zatvora, negdje poslije Brionskog plenuma, srešće se prvi put od te avgustovske epizode, bivši ideolog partije i bivši glavni urednik “Književnih novina”.
– Niko me u životu nije zaje… kao Branko one noći kod mene u kabinetu povodom “Jeretičke priče” – biće prve reči koje je Đido izgovorio dok su pružali ruku jedan drugom.
Ipak se na tome nije sve završilo kako je Đilas obećao.
Najpre će on i Moša Pijade posvetiti dvije pune strane “Borbe” u odbranu od pošasti zvane Branko Ćopić. Zamislite, on se usudio da napiše priču kako jedan ministar i njegov pomoćnik ljetuju u luksuznoj vili u Dubrovniku sa porodicama i pride svastikama i još kojekavim osobljem, a usput spominje i generala i nekog udarnika. Ali ni to im nije bilo dosta. Toj osudi pridružiće se i važan funkcioner tog vremena Dušan Popović, ali i poznati pisci i kritičari, Skender Kulenović, Mihailo Lalić, Velibor Gligorić, Oto Bihalji-Merin i Milorad Panić Surep.
Ali, ni to nije bilo dosta. Na Kongresu AFŽ-a, u Zagrebu, oglašava se, niko drugi do najveći sin naših naroda i narodnosti, sam Josip Broz. Nimalo nevino, nimalo naivno.
TITO je u Ćopićevoj “Jeretičkoj priči” video aluziju “na naše najviše rukovodstvo”. Jasno je rekao da on lično takvu satiru neće dozvoliti, ali da pisac neće biti ni uhapšen.
Ironijom sudbine u prvim redovima sjedila je stara Ličanka Soja, Brankova majka. Legenda kaže da je hrabra starica prišla maršalu i rekla mu da njen Branko nije izdajnik. O tome u partijskim arhivskim dokumentima, naravno, nema ni riječi.
Veselog Krajišnika sve to je odviše zaboljelo i dozlaboga uplašilo. Stalno je ponavljao rečenicu: Što baš teškom artiljerijom na vrapca!
Ali Branko ne bi bio Branko kad i ovakve situacije ne bi pretvarao u šeretluk. Tekst Titovog govora iz Zagreba u kome on kaže da neće biti hapšen isjekao je iz novina i zalijepio na vrata stana. Kanda, da podsjeti zaboravne drugove, naročito one u kožnim mantilima, šta je rekao njihov vođa i učitelj.
Uslijedili su dopisi komitetima o Brankovoj nepoćudnosti… U njegovoj Bosni, ali i ne samo u Bosni, počeli su da ga izbacuju iz školske lektire. Oko njega lagano se širio prazan prostor. Počeli da ga izbjegavaju i najbolji drugovi. Za svaki slučaj. Ali neki drugi ljudi počeli su da se vrzmaju oko njega. A njegov dosije je bio sve deblji. I partijski, u Gradskom komitetu, i policijski u Udbi. Punili su ga ravno sedamnaest godina.
A on, umoran od svojih satira na račun sitnih buržuja, religije, popova, crkvenjaka, hodža, nije htio da zatvori oči pred socijalnim i političkim pojavama u novoj, njegovoj komunističkoj i pravednoj Jugoslaviji. U pismu, naslovljenom Veljku, najvjerovatnije Vlahoviću, drhtavom rukom ispisuje: Nije me majka Ličanka rodila da puzim i previjam se i više volim da me čak i anarhistom nazovu, i drskim i bezobraznim čovjekom, nego li književnikom bez kičme, bez dostojanstva i savjesti.
I tih dana u “Klubu književnika” sjedio je jedne noći sam samcit… Niko da ga pozdravi, a kamoli da sjedne. Kad u neko doba nailazi Andrić i pravo za njegov sto. Priča nešto o Geteu i ljušti jabuku. Branko ga gleda u čudu i misli da on ne zna šta se sa njim dešava i da je zbog toga sjeo. Kad u jednom trenutku, budući nobelovac, procijedi:
– Jebo ti take šale, piši romane, njih ionako niko ne čita – reče Andrić.
Niko prije, a kažu, niko ni poslije nije čuo Andrića da psuje.
I počeo je da piše romane. Ali, avaj, kada je objavio “Gluvi barut” prošao je kroz isti partijski “topli zec” kao u vrijeme “Jeretičke priče” i konačno 1960. izbačen iz Partije.
Život je skončao 26. marta 1984. godine, skočivši sa mosta u Brankovoj ulici. Ironijom sudbine, pod tim mostom je proveo svoju prvu beogradsku noć. Samoubistvo nadnosi se, i danas, kao neka mračna sijenka, nad njegovim bogatim djelom. Odnio je u smrt mnoga pitanja. I svoja, i naša. Branko će tamo sedamdesetih godina, u predgovoru “Bašti sljezove boje”, uputiti opomenu, koju tad nismo razumeli. Piscu su se ukazali crni jahači, konjanici Apokalipse, aveti razaranja i požara, neman koja se sprema da sve satre – ognjišta i krovove, djetinjstva i ceste, sela i čitave gradove. Tek dvadesetak godina kasnije ta poruka će postati jasna.
(Novosti)