Rat koji traje

Doznali smo neki dan da jedna odredba Poslovnika, koja reguliše način brojanja glasova u Predstavničkom vijeću Parlamenta BiH, kako je to rekao Nebojša Radmanović, „vrijeđa pamet“. I da je vrijeđa već odavno (spomenuta je godina 2000.), ali da se očito o potrebi promjene još uvijek nije postigao razumni dogovor. Naime, prema dotičnoj odredbi, moguće je usvojiti jedan Izvještaj, ili zakon, u Predstavničkom vijeću na sljedeći način: (od 38 prisutnih poslanika) 18 glasa ‘za’, 1 ‘protiv’, a 19 je uzdržanih. To je, prema navodno važećem tumačenju Poslovnika, moguće jer se uzdržani broje kao da uopšte nisu prisutni, a onda se primjenjuje sljedeća formula: „akt biva usvojen onda kada za njega glasa većina onih koji su prisutni i dali su glas u Vijeću.“

Prema nedavno objavljenoj priči o ovome fenomenu, od strane srpska.info, https://srpskainfo.com/kako-je-ohr-precrtao-uzdrzane-radmanovic-trazi-drugacije-brojanje-glasova-u-parlamentu-bih/ , Kancelarija Visokog predstavnika odavno je usvojila sporno tumačenje, ono koje „vrijeđa pamet“. No, najzanimljivije, sam je Visoki Predstavnik Incko isključio mogućnost da se dotično tumačenje promjeni; on je „predvidio“ da bi promjena prakse „dovela do promjena kojima bi se kršile odredbe Ustava BiH.“ Ostalo je, naravno, kao u mnogim sličnim situacijama, nejasno na temelju čega je Visoki Predstavnik formirao svoje predviđanje, odnosno, odlučio držati se postojećeg, nerazumnog tumačenja procesa brojanja, i vaganja, glasova parlamentarnih poslanika.

Stoga je primjereno odmah podsjetiti poslanike, parlamentarce, i stranke, o poželjnom i adekvatnom načinu poimanja i post-Dejtonske BiH i načela rada u današnjem Predstavničkom vijeću BiH.

Naime, najvažnije: rat u BiH nikada nije prestao. Rat, koji je zvanično izbio u aprilu 1992, samo je prividno okončan potpisom na jedan mirovni sporazum. Ustvari, razdoblje rata nije zamijenjeno razdobljem mira, nego je samo produženo uz upotrebu drugačijih, nevojnih sredstava ratovanja. Naime, riječ je prije svega o riječima, stavovima, iskazima, politikama, propisima, tumačenjima ustava, kao i svega ostaloga unutar parametra BiH, koja je samo prividno država, a zapravo je jedno političko stanje. Nadležni lideri procesa implementacije Dejtonskog okvira učinili su sve da destabilišu sam izvorni kompromis; neprincipijelnim i nepravednim stavom, otuđili su najmanje dva konstitutivna naroda od procesa implementacije sporazuma, unijevši disbalans u osnovno načelo tog sporazuma: tri konstitutivna naroda u dva ravnopravna entiteta, koji imaju svoje ključne egzekutivna ovlaštenja, sa slabom središnjom vladom, državom koja zadržava uglavnom obilježja vanjske i minimalne unutrašnje suverenosti (diplomatija, vanjska trgovina, politika azila i migracije, regulisanje unutrašnjeg saobraćaja) i minimalnu finansijsku samostalnost (monetarna politika, finansije institucija BiH).

Rat simbola, interpretacija, stavova, politika….potakle su, prije svega, SAD, država koja je ključni svjedok, ali važnim dijelom i autor, Dejtonskog sporazuma, i na čijoj je teritoriji Dejtonski sporazum i potpisan. Učinile su  to na dva načina: snažnim vjetrom u krila jedne diktatorske institucije, Visokog predstavnika, koja demotiviše same unutrašnje aktere u smislu da kod njih ne omogućava, i ne osnažuje, nego upravo suprotno, potiskuje i slabi potrebu za međusobnim usklađivanjem interesa kroz pregovore na osnovi jednakopravnosti; te iznenađujuće čestom podrškom samo jednoj strani, bošnjačko-muslimanskoj, kao tobožnjeg nositelja unutrašnje suverenosti i državnosti, nauštrb druga dva konstitutivna naroda, što je unijelo disbalans i nepravdu u samu srž procesa navodne implementacije sporazuma. Pogledate li, specifičnije, u govor koji je Ričard Holbruk izložio 17. novembra 2005., tokom dodjele (njemu) prve Nagrade Grada Daytona za mir (vidi https://www.youtube.com/watch?v=dO2wWvb9HaQ ), jasno je da njegova vizija Bosne i Hercegovine mora djelovati na način gore opisan, kao sredstvo nastavka rata drugim sredstvima. Holbruk je tada na tipično američki način, bez ikakve rezerve, objasnio u čemu se sastoji američka politika prema Bosni.

On je označio neke ključne odredbe kao ‘nesavršenosti’. Zanimljivo je da je tako označio upravo one odredbe koje posebno čuvaju i potvrđuju federalistički karakter Dejtonskih aranžmana: naime, riječ je o proviziji o Predsjedništvu BiH, o oružanim snagama (izvorno u Dejtonu zamišljen je tro-vojni sistem sa slabom središnjom koordinacijom), te o proviziji o policiji („dopustili smo postojanje i dvije policije…“). U međuvremenu, nakon velikih pritisaka tro-vojni sistem otpao je, oko policije su se vodile žučne rasprave posebno u vrijeme Pedi Ešdauna, a Odluka Suda u Strasburu, Sejdić-Finci, jedno je od sredstava kojima SAD nastoje učiniti „savršenijom“ i proviziju o Predsjedništvu BiH; biranje Željka Komšića samo je jedno od sredstava kojima Amerika, silom nadređene interpretacije, dijelom ispravlja nesavršenost jedne Daejonske provizije. Dodatno, u svome je govoru Holbruk naglasio da je ‘etnička razlika’ samo „simpatično ime za ‘rasizam'“, čime je ključne kategorije Dejtonskog (kon)federalističkog ustava proglasio izrazito neugodnom, i zaostalom, fikcijom; i nedvosmisleno stao na stranu bošnjačke unitarističko-građanske opcije, i Dejtonski sporazum proglasio preminulim već na desetogodišnjicu njegova rođenja.

Dakle, za poslanike prije svega iz Republike Srpske bilo bi dobro da shvate da oni, kada ulaze u zgradu Parlamenta BiH, ulaze ustvari u arenu, na bojišnicu, iliti na poprište rata. I na tom poprištu nekima, obično manjini, mogu dovoljno vjerovati, a nekima, obično većini, ne trebaju vjerovati nikako. Npr. Visokome predstavniku ne mogu vjerovati nikako. Naime, ta je institucija bila ključna poluga u produžavanju ratnoga stanja: sve ključne izjave svih ključnih predstavnika, kao i njihove odluke, jasno pokazuju nesrazmjeran odnos prema predstavnicima naroda i njihovim politikama: posljednji u nizu, a najvjerojatnije i posljednji uopšte, Incko, samo ponavlja politiku svojih predstavnika kad ‘državu BiH’ tumači kao neovisnu o entitetima i sposobnu za samostalno odlučivanje, čak protiv entitetskih interesa. Ne trebam ovo previše dokazivati: jasno je kome služi npr. Inckovo naglašavanje potrebe da se donese zakon koji bi kažnjavao ‘negiranje genocida’ kao navodno posebno neprihvatljivog oblika govora mržnje u post-Dejtonskoj BiH; također jasno je ko je oduvijek u BIH promovisao ideju (suprotnu slovu Dejtonskog Ustava BiH) o državi BiH kao skupu institucija nadređenih, i neovisnima o, narodima i entitetima; i jasno je da takve Inckove pozicije ne popravljaju, nego pogoršavaju, odnose između konstitutivnih naroda.

U tome smislu mi danas politički djelujemo u vremenu jednoga hibrida koji ne može dugo opstati, jer je genetski učinjen neplodnim dugim razdobljem nepribližavanja stavova, snažno motivisane želje da se na drugoga ne djeluje razlozima i razgovorom nego prisilom, obično visokoga predstavnika, ali i na druge, zakulisne načine: ne može opstati država u kojoj predstavnici jednog naroda nisu nikada iskreno prihvatili entitetsku organizaciju države; ne može opstati država u kojoj je međunarodni faktor, raznim smicalicama, nametnuo neke procese koji odgovaraju samo jednoj strani ili narodu (ne cijelom, naravno); ne može opstati država u kojoj je sporazum o temeljnom značenju temeljnih ustavnih odredbi zamijenjen slučajnom, na standarde neobaveznom, i nepredvidljivom voljom jednog diktatora čija moć raste proporcionalno opadanju sklonosti domaćih strana da se upoznaju sa tekstovima oko kojih su se navodno složile; i ključno, ne može opstati država u kojoj je javni diskurs, na svim ključnim državnim razinama, postao u tolikoj mjeri inficiran prevarom, laganjem, nedostatkom obavezivanja, i namjerno zamagljenim kanalima političkog legitimiranja; samo kao primjer, Željko Komšić, i ‘mlako’ dugogodišnje ponašanje HDZ-a oko problema izbornog zakona, izravna je posljedica američke politike u BiH koja je proizvela diktatorskog Visokog predstavnika, kao instrument produžavanja sukoba drugim sredstvima. I prvo, Komšić, i drugo, američka politika, izravno se međusobno podržavaju, ali i izravno pokazuju neodrživost i fikcionalnost države (Incko kao reprodukcija ‘Tita’, čega je on privatno posve svjestan), odnosno disfunkcionalnost i destruktivnost jedne institucije (Željko Komšić kao de facto drugi bošnjački član Predsjedništva BiH koji, na primjer, imenuje na veleposlaničko mjesto osobu koja ne zadovoljava elementarne obrazovne kriterije, ali spretno mijenja političke stavove i pozicije ovisno o stavovima i pozicijama ‘platiše’).

To me odmah dovodi do problema Poslovnika. Znamo zašto je sporno pravilo nametnuto: da se olakša i ubrza donošenje odluka koje su  već donesene na drugome mjestu, a nisu rezultat pregovaranja u samome parlamentu. Slično tome znamo zašto je u Ustavnome sudu omogućeno da sudac, čije se izuzeće traži zbog nekih valjanih pravnih razloga, i sam sudjeluje u glasanju o izuzeću. Znamo i za sličan primjer iz vremena formiranja tzv. Vlade Platforme u Federaciji BiH 2011., kada je za Incka jedna trećina od 17 iznosila 5 (kao dio tumačenja odredbe (nametnuo ju je Volfgang Petrič 2002.) o broju glasova potrebnih u federalnome Domu naroda, hrvatski klub, za potvrdu imenovanja predsjednika, ili dopredsjednika, Federacije). To su nakaradna pravila, ali u nakaradnoj državi, organizaciji, instituciji… i ne možete imati ništa osim nakaradnih pravila.

No, kako Parlamentarna skupština BIH znači naprosto poprište diskurzivnog sukobljavanja, kao dio post-dejtonskog rata, svaki bi razuman poslanik iz Republike Srpske  trebao osjećati potpunu slobodu u odbrani interesa ne samoga Parlamenta, kao cjeline, nego entiteta sa čije je teritorije izabran, prema Dejtonskome Ustavu. To uključuje ne samo slobodu oponiranja, nego prije svega slobodu tumačenja, a onda i slobodu stvaranja konfuzije i blokiranja svake pomisli na mogućnost dostizanja kompromisa, u dotičnoj areni ili instituciji. Ne postoji nikakva nužnost prihvatanja bilo koje odluke, ili prijedloga zakona, koji ne bi posve ispoštovao, potvrdio, i zaštitio, interese same Republike Srpske.

Dakle, ključno, ne vidim nikakvu potrebu za bilo kakvom submisivnošću, za oprezom ili rezerviranošću, ili sramežljivošću. Budući da „oni“ glume ili varaju, posebno pričajući bajke o bosanskoj nad-naciji, ili budućnosti bez entiteta, ili poput Alije Izetbegovića, o „ponovnom ujedinjavanju Istočnog i Zapadnog Berlina“ (Federacija pri tome, naravno, igra ulogu naprednije i bogatije polovine), možemo i „mi“ slobodno pričati o trenutnome stanju kao razdoblju unutar kojega „oni“ trebaju možda shvatiti poželjnost i razumnost rješenja u obliku mirnog i miroljubivoga razvoda. Budući da njih podržavaju, skoro bezuvjetno i vrlo snažno, Amerika i Ujedinjeno Kraljevstvo, ne trebamo zazirati od koalicija, bilo unutarnjih bilo vanjskih, koje štite partikularni, narodni interes same Republike Srpske. Također, ne trebamo zazirati od naglih promjena pozicije, taktiziranja, i svake vrste varanja i obmanjivanja kao normalnog dijela parlamentarnih pregovora sa „suprotnom“ stranom. Naime, poželjno je jasno iskazati stav, na svim raspoloživim diskurzivnim ratištima uključujući ono parlamentarno, da uređenje, u kojem je Visoki predstavnik raznim intervencijama nametnuo širenje i državnih ovlasti i slabljenje entitetskih, neće, a niti treba, preživjeti na duži rok.

Zbog toga ne samo da sam neugodno iznenađen, nego sam i konsterniran, stavom Aleksandre Pandurević (vidi https://srpskainfo.com/kako-je-ohr-precrtao-uzdrzane-radmanovic-trazi-drugacije-brojanje-glasova-u-parlamentu-bih/ ) o „Visokome predstavniku kao konačnom tumaču“ te o potrebi da on „lično,“ a ne njegov ured ili odjel za pravne poslove, donese određeno pravno tumačenje Poslovnika, ili nekog drugog akta, zakona i sl. Ne postoji nikakav Visoki predstavnik u smislu „ličnosti“. Visoki je predstavnik institucija, pravno-politička uloga koju mogu igrati, i igrale su, razne ličnosti. On je definiran određenim pravnim moćima od kojih su neke sigurne (one u Aneksu 10), a neke su („Bonske“) izrazito sporne. Također, ne postoji nikakva razlika između termina „Visoki Predstavnik“ i „Ured Visokoga predstavnika“. Sam Incko, kao pojedinac, apsolutno je nebitan u tome smislu. Meni nije jasno kako to da prethodne činjenice nisu jasne jednoj bivšoj članici BiH-Parlamenta izabranoj sa teritorije Republike Srpske. Drugo, neshvatljivo mi je, i vjerujem da je posve pogrešno, definirati Visokoga predstavnika kao konačnog tumača, posebno konačnog tumača „Ustava kao aneksa 4. Dejtonskog mirovnog sporazuma“. Tvrditi, kao Mme Pandurević, da on jest konačni tumač znači unaprijed se odreći prava svoga entiteta da odlučuje o svojoj poziciji, odnosno da tumači svoje vlastite ovlasti i prava slobodno i bez nametanja. Naime, Visoki predstavnik, ako bi bio konačni tumač, imao bi također pravo  konačnog odlučivanja u sporu između tumačenja koje, primjerice, odgovara Narodnoj Skupštini Republike Srpske i onoga za koje on misli da je adekvatno. Dakle, obzirom na temu nadležnosti institucije visokog predstavnika, čini se da je poslanica Pandurević prespavala posljednjih nekoliko godina obilježenih vrlo žučnim, ali i poučnim, i po konsekvencama važnim, raspravama o sudbini dotične institucije. Sa čijim nestankom najvjerojatnije nestaje i sama BiH kao samostalan entitet, odnosno, kao što ranije natuknuh, „političko stanje“.

(Dražen Pehar)