Reagovanje pušača na novi zakon u Srbiji: Čist vazduh tražite na planini, a ne u kafićima!
Dok pijem prvu jutarnju kafu i završavam treću cigaretu, pogled mi pada na tekst o tome kako će u 2016. godini na snagu stupiti potpuna zabrana pušenja u Srbiji. Smješkam se, palim četvrtu pljugu dok mi u glavi odzvanjaju tatine riječi: “Prestaću da pušim kad ja to hoću, a ne kad mi država naloži”.
Spremam se za posao, krećem i usput svraćam na trafiku da kupim pljuge. Mojih 200 dinara, pošteno zarađenih – imam valjda pravo da ih potrošim na šta god hoću. Trafikantkinja mi se smješka i pita me šta ću da radim od sljedeće godine.
Da se razumijemo, u potpunosti mi je jasno da svakog mjeseca izdvajam pozamašnu sumu novca za nešto što me lagano ubija. Isto tako mi je u potpunosti jasno da nepušači ne moraju da trpe dim cigareta, te sam od starta podržala ideju da veći kafići moraju da imaju nepušački dio. Sad, nije moj problem što su određeni vlasnici kafića dovoljno glupi da nepušački dio stave na sprat, a pušački dole – pa se nepušači bukvalno guše kao u komori jer, zbog onih poganih zakona fizike, dim ide na gore. Isto tako, nije moj problem što inspekciji ovakav raspored nije bio malo nelogičan.
Ono što, pak, jeste moj problem jeste činjenica da bukvalno neću moći da odem sa drugaricom na kafu, sa društvom na pivo ili sa mamom na toplu čokoladu, i to ni u jedan jedini kafić u Srbiji. Zašto? Zato što sam pušač. I neophodno je nabijati mi na nos da sam nepoželjna u svakoj mogućoj situaciji jer će to, navodno, da me natjera da ostavim cigarete.
Neće. To će da me natjera da stojim ispred kafića, pušim k’o Turčin dvije zaredom, pa se onda vratim u lokal i smaram se do sljedeće cigarete. To će mi, takođe, prouzrokovati stres zbog kojeg ću samo imati dodatnu potrebu da zapalim cigaretu, a tu je i onaj fenomen da jednostavno duplo više želite ono što vam je zabranjeno. To će me, takođe, natjerati da prestanem sa svakodnevnim posjetama obližnjem kafiću, čiji je vlasnik do sada samo od mojih para mogao da iškoluje jedno dijete.
I nisam jedina! Biće brdo ovakvih poput mene, i brdo vlasnika lokala koji će da gledaju kako im se biznis ruši pred očima zbog glupog zakona. Ne postoji drugi način da se opiše ovaj zakon – jednostavno je glup! Da, jasno mi je da je riječ o nečemu što je za naše dobro, jer pušenje nije zdravo i može da vas ubije, ali koji će biti efekti ovakvog zakona? Uništiće posao dobrom dijelu kafića i restorana, uništiće živote nama pušačima koji volimo da blejimo u tim istim kafićima i restoranima i, što je najgore, učiniće da se osjećamo kao da država pokušava (još više) da kontroliše šta radimo u slobodno vrijeme.
Ja imam pravo da biram šta ću da radim sa sopstvenim parama. Ako sam ja odlučila da ću da ih potrošim na cigarete i da svjesno rizikujem da ću dobiti rak pluća i sve one grozne bolesti, onda je to moja odluka i nijedan zakon ne bi trebalo da se miješa u to. Slažem se, to je glup način da potrošite novac, gadna zavisnost i zaista bi svi trebalo da prestanemo da pušimo. Možda ćemo to i uraditi jednog dana. Ali ne danas.
Isto tako, svaki nepušač ima pravo da diše čist vazduh, a ne da se davi u dimu koji mi proizvodimo. To u potpunosti podržavam – čak mi i samoj ponekad bude zagušljivo u kafićima, a kamoli onima koji sami ne puše. Upravo zato postoje nepušački dijelovi u većim kafićima, postoje i u potpunosti nepušački kafići, bioskopi, tržni centri, pozorišta i sva ta druga divna mjesta na kojima je pušenje uveliko zabranjeno. Zašto mi, pušači, ne možemo da uživamo bar u kafani? Danas čuh jednu pravu mudrost na radiju, pa bih sad da je prenesem nepušačima – čist vazduh se oduvijek tražio na planini, a ne u kafićima. Šta se sad promijenilo?
(Besnopile.rs)
“Divlje jagode” objavile novu pjesmu “Ukrala je svjetlost istoka”, uskoro album “13”
