Reditelj Marko Dukić: Šta bi se dogodilo kada bi čovjek posvetio svoj život odgajanju insekta!?
Kratkometražni igrani film “Herkul” banjalučkog reditelja i scenariste Marka Dukića uvršten je u zvaničnu selekciju Međunarodnog festivala nezavisnog filma u Barseloni. Ovo je prvi festival na koji je film selektovan, a u narednim mjesecima očekuju ga i drugi festivali.
“Herkul-a” je iznjedrila producentska kuća “Didaskalije” producenta Nikole Đakovića, u saradnji sa “Studiom Spotless” iz Banjaluke, produkcijama “Talas Film” iz Beograda i “Peglanje snova” iz Zagreba. Glavnu ulogu igra Ljubiša Savanović, a u ostalim ulogama su Ksenija Marinković, Nina Nešković i Izudin Bajrović.
Film ‘Herkul’ ujedno je i prvi projekat koji je dobio podršku za sufinansiranje proizvodnje od strane Audio vizuelnog centra Republike Srpske.
Istovremeno, reditelj i scenarista Marko Dukić nagrađen je na konkursu pozorišta „Prijedor“ za najbolji neobjavljeni dramski tekst, „Sve što nismo mogli reći“.
O nastanku filma „Herkul“, festivalskim planovima, saradnji sa glumcima i sudbini novog dramskog teksta, Dukić je govorio za portal Banjaluka.net.
Film “Herkul” istražuje kompleksnu temu potrage za identitetom i emotivnu povezanost sa drugima. U kom momentu ste odlučili da ćete snimati na ovu temu ili je to bio proces koji je sazrijevao dugo?
DUKIĆ: Slagao bih kad bih rekao da sam od početka imao jasnu viziju u kom pravcu će priča ići. Sve je krenulo od jedne pomalo ironične ideje – šta bi se dogodilo kada bi čovjek posvetio svoj život odgajanju insekta, ulažući sve svoje vrijeme i pažnju, samo da bi se jednog dana, sasvim slučajno, sve to srušilo u trenutku? Kasnije sam čak saznao da postoji i vic na sličnu temu. Međutim, već sa prvim stranicama teksta, priča je počela da poprima ozbiljniji ton, pa je prešla iz veselije ideje u nešto mnogo dublje, u istraživanje porodičnih odnosa, osjećaja ostavljenosti, i onda samim tim posljedica takvih odnosa na čovjeka od najranijeg djetinjstva. Postalo je jedna vrsta istraživanja, ili bolje da kažem pokušaj da shvatim stanje u kom se nalazi osoba koja prolazi kroz emotivni slom nakon gubitka porodične stabilnosti i očeva odlaska.
Odnos oca i sina, tj. nedostatak istog, donekle je inspirisan odnosom Zevsa i Herkula, odnosom punim ljubavi, ali istovremeno i teških iskušenja. Otac u filmu, iako fizički udaljen, prisutan je nakon dugo vremena kroz poklon koji je ostavio sinu. Njegov poklon nije samo simbol pokušaja ponovnog povezivanja, već i veliko iskušenje jer Nenad, izgubljen i depresivan, bez smisla u svom životu, sada dobija odgovornost – cvrčka o kojem treba da se brine, uprkos svojim unutrašnjim nemirima. Ta suprotnost između ljubavi i udaljenosti, između želje za očevim prihvatanjem i tereta koji dolazi s njim, suštinski je srž ove priče.
Ideja o snimanju filma se javila tokom konkursa za razvoj scenarija za kratkometražni film Audio-vizuelnog centra Republike Srpske, što je bio samo prvi korak. Nakon toga je, na sreću cijelog tima, došlo konačno i do snimanja filma u junu 2024. godine.
U ovom filmu cvrčak ima simboličku ulogu. Možete li nam objasniti značenje ovog „lika“ i kako ste došli do ideje da on bude ključni vodič glavnog junaka?
DUKIĆ: Cvrčak je u evropskoj kulturi simbol neustrašivosti i istrajnosti jer on cvrči čak i u najstrašnijim trenucima bez obzira na opasnosti koje ga okružuju. U filmu, njegova fiktivna vrsta nazvana nebeski cvrčak, za razliku od stvarnih vrsta, cvrči i danju. On predstavlja simbol Zevsovog tj. očevog iskušenja kao jednog zadatka koji vodi ka većem izazovu. Kao što je Herkul morao proći kroz dvanaest zadataka, tako je i Nenad morao odgojiti cvrčka i proći svoj put ka samopoznaji, ka boljoj verziji sebe.
Glasanje cvrčka jedno je od njegovih najposebnijih osobina, jer u sebi ima nešto smirujuće što utiče na unutrašnju harmonije slušaoca. Kroz cvrčka, Nenad uči kako da pronađe svjetlo u sopstvenom životu, kako da prevaziđe tamu koja ga guši i konačno pronađe svoj identitet.
Sjajna ekipa ispred i iza kamere. Prvo o glumcima, kako je izbor pao na vodeći dvojac Ljubišu Savanovića i Kseniju Marinković?
DUKIĆ: Ljubišu poznajem još iz srednjoškolskih dana, mnogo prije nego što su nas profesionalni putevi odveli u umjetnost. Sarađivali smo i na predstavama za djecu, u koprodukciji Gradskog pozorišta Jazavac i Nevid teatra, a moje dugogodišnje angažovanje u Jazavcu kao koreografa plesa i scenskog pokreta omogućilo mi je da iz blizine pratim njegov rad od samih početaka – kako u pozorištu, tako i na filmu.
Ono što me kod Ljubiše oduvijek fasciniralo jeste što, bez obzira na prirodnu duhovitost koja je svakodnevno prisutna u njegovom životu, on posjeduje izuzetnu ozbiljnost i specifičnu unutrašnju dubinu u likovima koje igra i koje kamera izuzetno dobro prepoznaje. Baš ta karakteristika bila je presudna za lik Nenada u ovom filmu. Imao sam sreću da je prihvatio ulogu još dok je sve bilo na nivou ideje, tako da sam scenario pisao imajući njega u vidu.
Što se tiče Ksenije Marinković, o njoj zaista ne treba trošiti riječi. Od samog početka bila je moj prvi i jedini izbor za ulogu, a saradnja s njom bila je istinsko zadovoljstvo, kako profesionalno, tako i ljudsko. Dužan sam joj fotografiju koja je specijalno napravljena za zid Nenadove sobe. Nikako da je pošaljem.
Takođe, rad s Ninom Nešković i Izudinom Bajrovićem bio je zaista pitak i na više nivoa zadovoljavajući, da ne kažem sjajan. Njihova posvećenost, razumijevanje suštine svojih likova dali su filmu dodatnu dubinu koja je neprocjenjiva. Da budem iskren, svaki put kada bi neki od glumaca pročitao scenario i pristao da bude dio ovog filma, osjećao sam to kao malu, ali bitnu pobjedu. Ti trenuci na samom početku procesa su bili nešto posebno.
Zajedno sa producentom Nikolom Đakovićem okupili ste značajnu ekipu filmskih radnika, između ostalih tu su: Saša Hajduković, Petar Bilbija, Saša Petković, Dragan Radetić i mnogi drugi. Da li je teško danas u Banjaluci napraviti film?
DUKIĆ: Imao sam priliku da sarađujem sa izuzetnim profesionalcima, ljudima koji iza sebe imaju značajne projekte u oblasti filmske umjetnosti. S nekima od njih proveo sam dosta vremena u razradi ključnih ideja za film, a njihova posvećenost i kreativnost bili su značajni za cijeli proces.
Uz navedenu ekipu, još bih izdvojio scenografkinju Slobodanku Pilić, kostimografkinju Dušku Vujmilović Kukavicu, dizajnera zvuka Igora Suzića, asistente režije Stefana Tomića i Sonju Savić, kao i asistenta scenografije Saru Stjepanović, te Davida Gatarića, Sašu, Denija, Milicu, Jelenu i Luku, uz mnoge druge vrijedne ljude bez čijeg truda ovaj film ne bi bio moguć, a sigurno ih još dosta nisam spomenuo. Rad s ovim kreativnim i talentovanim timom bio je veliko zadovoljstvo.
S obzirom da je film Herkul prvi film podržan od strane Audio-vizuelnog centra Republike Srpske, a ujedno i moj debitantski film, nisam siguran da sam kompetentan da govorim o nastanku filmova prije osnivanja AVCRS-a. Ono što mogu reći jeste da filmska produkcija nikada nije lak proces i znam da je nekada ranije sigurno bilo još teže, jer su autori morali da se snalaze u mnogo zahtjevnijim uslovima. Danas, uz podršku ove institucije na čelu sa direktoricom Anjom Ilić i uz angažman brojnih stručnih pojedinaca, vjerujem da će biti sve lakše doći u priliku da se film realizuje.
Nadam se da će se kroz ovakve projekte dodatno razviti filmska scena u našem regionu i da će kvalitet domaće produkcije doći do izražaja.
Film je ovih dana uvršten u zvaničnu selekciju Međunarodnog festivala nezavisnog filma u Barseloni. Šta za život ovog filma znači selekcija poput ove i koje festivale još priželjkujete ?
DUKIĆ: Kratki filmovi su prvenstveno usmjereni na festivalske selekcije, jer im distribucija nije primarna namjena, bar onoliko koliko ja znam. Svaka selekcija za nas predstavlja važan korak, ne samo zbog vidljivosti filma, već i kao priznanje za uloženi trud cijelog tima. Radujem se svakom festivalu i prilici da publika pogleda film.
Ne bih želio izdvajati nijedan festival posebno – producent Nikola Đaković i ja preuzeli smo odgovornost za prijave, a zadovoljni smo svakom selekcijom i prikazivanjem filma svim ljubiteljima sedme umjetnosti.
Pozorište Prijedor, u saradnji s Ministarstvom prosvjete i kulture Republike Srpske, proglasilo je pobjednike konkursa za najbolji neobjavljeni domaći dramski tekst za 2024. godinu. Prvu nagradu osvojio je tekst “Sve što nismo mogli reći”. Koliko Vam je značajno ovo priznanje i koliko je konkurs značajan u kontekstu razvoja pozorišne scene kod nas?
DUKIĆ: Teško da se riječima može opisati sreća koju sam osjetio kada sam saznao da sam pobijedio na konkursu za najbolji neobjavljeni dramski tekst. Nevjerovatno je što je ta vijest stigla uporedo s viješću o selekciji mog filma na festival u Barseloni, što je sigurno trenutak koji zaista ostaje upamćen za cijeli život.
Posebno mi znači to što će se moj tekst izvoditi u Pozorištu “Prijedor“, jer je to prvi put da neko pozorište postavlja moj tekst, a da ga lično ne režiram. Do sada sam svaki napisani tekst režirao u Nevid teatru, pa mi je zato posebno drago što je tekst, koji je bio prijavljen pod šifrom, izabran od strane komisije.
Iskreno se radujem premijeri u Prijedoru i nadam se najboljem ishodu u konačnom izvođenju teksta. Sigurno da je ovakva podrška domaćim piscima i dramaturzima od izuzetnog značaja i mislim da ovakve prilike mogu otkriti neke nove mlade nade koji će obogatiti našu scenu.
Piše: Marina Majkić Miletić
Oznake: Marko Dukić
Banski dvor u junu: Više od 30 kulturnih događaja, počinje koncertna sezona u Art dvorištu
