Referendumske igre: Katalonci i Kurdi, nedostižni uzori RS

PIŠE: Saša Bižić

Kurdi sa sjevera Iraka zakazali su referendum o nezavisnosti za 25. septembar. Katalonci su najavili identičan plebiscit o odvajanju od Španije za 1. oktobar. Za to vrijeme, u Republici Srpskoj traju igre bez granica, u kojima se glavni akteri političkog života nadmeću ko će se više narugati ovom, u načelu, ozbiljnom mehanizmu za izražavanje volje naroda o ključnim pitanjima.

I etnička grupa raspršena u četiri države na Bliskom istoku i nacija na obali Medterana imaju ozbiljne nevolje, dok pokušavaju da izguraju do kraja svoje pokušaje da se izjasne o samostalnosti od Bagdada i Madrida u narednim danima. Do te mjere da će, posebno u drugom slučaju, do samog „dana D“ biti neizvjesno da li će njihovi građani biti uopšte u mogućnosti da izađu na glasačka mjesta, ili će represija centralnih vlasti biti jača.

Međutim, za razliku od političkih lidera Srba zapadno od Drine, najeksponiranije figure projekata sa glavnim uporištima u Barseloni i Erbilu posjeduju nedostižnu vrlinu. Oni se ne sprdaju sa takvim nastojanjima. Kada im je španska vlada Marijana Rahoja zaprijetila suđenjima, pa čak i hapšenjima, zbog učešća u organizaciji referenduma, više od 700 gradonačelnika iz raznih partija u Kataloniji izašli su zajedno na ulicu i pokazali šta misle o retorici sile, ali i o konkretnim potezima sa predznakom žestoke prinude. I u Iračkom Kurdistanu nema razlike između niza stranaka u istrajavanju na zamisli koja nailazi na protivljenje čitavog spektra različitih centara moći – od svih prestonica u okruženju, na čelu sa Ankarom i Teheranom, do Brisela i Vašingtona.

Od svega toga, ni traga na prostoru između Novog Grada i Trebinja. Da nije žalosno, bilo bi smiješno, rekao je nedavno ministar inostranih poslova u vladi Aleksisa Ciprasa, suočen sa najavama vodećih država EU da će vratiti migrante koje su primili prije par godina – na „početnu stanicu“, u Grčku. Istu rečenicu mogao bi da procijedi svaki od 677.721 ljudi u RS koji su 25. septembra 2016. izašli na referendum o Danu Republike i zaokružili „da“, dok iz vrha vlasti sada slušaju tumačenja kako drugog izjašnjavanja – odnosno prvog, ako uzmemo u obzir datum nastanka ove incijative – neće biti.

Šala, komika, zezanje – tako bi mogao da glasi siže bizarnih objašnjenja sa ove adrese o razlozima zbog koji je odluka Narodne skupštine RS o referendumu o Sudu i Tužilaštvu BiH tek nakon više od godinu dana objavljena u Službenom glasniku Srpske. I zbog kojih će vrlo brzo, voljom paramentarne većine, biti „suspendovana“, jer je splet međunarodnih okolnosti takav da bi to bio „avanturizam“. A istinski avanturizam jeste uporni rad na potpunoj degradaciji i kompromitaciji mehanizma sa kakvim, recimo, Švajcarska može da bude tretirana kao najdemokratskija zemlja Starog kontinenta. Iako imaju najbesmislenije izbore u Evropi, jer im je politički sistem takav da četiri najsnažnije stranke po definiciji moraju da uđu u vladu, stanovnici alpske konfederacije raspolažu mogućnošću da se o svim iole bitnim problemima izjasne na referendumima. Čiji rezultati nisu puke „ankete“, već Sveto pismo za svaku mastiljaru sa ograničenim rokom trajanja u izvršnoj ili zakonodavnoj vlasti.

Nepunih 1.000 kilometara jugoistočno, stanovnici RS imaju vladajuću garnituru koja raspisuje jedan referendum sa isključivim ciljem da dobije izbore nakon sedam dana. I „suspenduje“ drugi jer, navodno, nema „konsenzusa“ o tom pitanju sa opozicijom, kao da joj je takva saglasnost potrebna u bilo kakvom drugom fahu, na teritoriji kojom se bez pardona upravlja politički jednostranim odlukama o svakoj mogućoj sitnici.

A konsenzus vlasti sa opozicijom u RS moguć je, izgleda, jedino u cinizmu. Jer, bez obzira na manji broj ruku u Narodnoj skupštini, a samim tim i manju odgovornost, treba imati jak želudac za prenemaganje stranaka iz Saveza za promjene kada je riječ o referendumskim temama. Neiskrenost je ono što karakteriše kompletan dijapazon njihovih reakcija, pošto im je, bez obzira na formalno glasanje, strah od bilo kakvog rizika sa nacionanim predznakom toliko zamutio političke rezone, da im nikakav referendum ne bi pao na pamet kada bi zasjeli u ključne fotelje u Banjaluci, pored onih u Sarajevu. Zato je, paradoksalno, potpuna farsa njihovo insistiranje na legalizmu u dešavanjima uoči najavljene „suspenzije“. Što bi se reklo u nekim drugim, srećnijim krajevima – pogrešni ljudi se zalažu za pravu stvar.

Ovdje se, nažalost, može tek primjetiti da je onih 677.721 ljudi zrelije i od vlasti i od opozicije, između kojih mogu da biraju svake druge ili četvrte godine. Mada će samozvani elitisti odmah zaključiti da je „pučina stoka jedna grdna“, te da je riječ o neukoj masi koja je izmanipulisana prije godinu dana, a dobro je što joj se to neće desiti opet – zaboravlja se jedna činjenica. Mnogo važnije od dnevnopolitičkih podmetanja na relaciji SNSD – DNS – SP – SDS – PDP – NDP jeste to što će u RS voditi politika i za, recimo, više od jedne decenije. A tada, bilo bi logično, na sceni neće biti nikog od sadašnjih donosilaca odluka. Umjesto njih, biće novih generacija koje neće pamtiti sadašnje mizerne igre sa referendumima, niti će se sjećati šta su bili opskurni motivi oba bloka u svemu tome. U kolektivnoj memoriji opstaće samo saznanje da se 25. septembra 2016. desio jedan referendum u RS i da se zbog toga nije dogodila nikakva apokalipsa, niti je ikom falila dlaka s glave.

Ovo je daleko važnije od samih pitanja na jednom održanom plebiscitu i nekoliko „lažnih uzbuna“ te vrste, koja zaista jesu takvog karaktera da bi ih svaki nacionalno odgovoran političar razmotrio i usvojio stav o njima u parlamentu i(li) vladi, bez suvišnog zaklanjanja iz leđa naroda. Međutim, u scenariju u kojem jedino smisleno pitanje – ono o kojem u narednim danima odučuju u Kataloniji i Kurdistanu – na primjer, 2030. dođe na dnevni red i u RS, trenutne svinjarije biće važne tek malom procentu entuzijasta, na isti način koliko su danas relevantne finese odnosa između Tita, Đilasa, Rankovića i Krcuna u SFRJ ili kralja Aeksandra i Nikole Pašića u doba monarhije.

Ovakav neizbježni rasplet u budućnosti može ugroziti nekoliko „ako“. Prije svega, ako do tada okvir RS izdrži sva iskušenja, ne samo spolja, nego i iznutra – od ekonomskog kolapsa, preko demografskog sunovrata, do korupcije dramatičnih razmjera. Ukoliko sve to prežive, onih famoznih par Srba ispod mitske šljive, ali s ove strane Drine, moći će da kažu – nismo imali specifičan smisao za humor koji je nakada krasio našu vlast i opoziciju, ali smo ipak dočekali trenutak da ne moramo da se brukamo pred Kataloncima i Kurdima!